José Mujica / Objekt žudnje svakog istinskog ljevičara

MALI PEPE José Alberto Pepe Mujica Cordano rođen je 20. svibnja 1935. godine u Montevideu. Otac Demetrio Mujica, podrijetlom španjolski Bask čiji su roditelji bili vrlo siromašni imigranti iz sjeverozapadne talijanske regije Ligurije, bio je mali farmer koji je bankrotirao nešto malo prije smrti, kada je Pepeu bilo tek pet godina. Obitelj majke Lucy Cordano, rođene u Carmelu u Coloniji Estrella kupila je pet hektara zemlje na kojoj se bavila vinogradarstvom. Bila je to obitelj skromna podrijetla koja je živjela u predgrađu urugvajske metropole.

REVOLUCIONARNA MLADOST U ranim 1960-ima Mujica se pridružio revolucionarnoj organizaciji Tupamaro, oružanom pokretu inspiriranom Kubanskom revolucijom, s ciljem skidanja urugvajskog represivnog režima s vlasti. Pokret Tupamaro nije zazirao od nasilnih akcija, podmetanja požara, otmica političara, pa i ubojstava policajaca. Gerilac Mujica 1971. godine optužen je za ubojstvo policajca. Iz zatvora je bježao dva puta, oba puta neuspješno, pa je "odgulio" ukupno 14 godina. Kao veliki neprijatelj tadašnjeg brutalnog režima, veći dio zatvorske kazne odslužio je u samici, a čak dvije godine na dnu bunara.

Mujicu su vlasti uhićivale četiri puta, a u ožujku 1970. godine nastrijeljen je kada se opirao uhićenju. Ozlijedio je dvojicu policajca, a zauzvrat dobio šest metaka.

U zatvoru je Mujica imao brojne zdravstvene probleme, posebno mentalne naravi. Cimeri u zatvorskoj ćeliji izbjegavali su uključivati ga u razgovor, a sam Mujica poslije je pričao kako je imao slušne halucinacije i srodne oblike paranoje.

Kada je u Urugvaju 1985. godine ponovo ustavom uspostavljena demokracija, Mujica je oslobođen iz zatvora u sklopu opće amnestije za političke i vojne zatvorenike.

POLITIKA BEZ NASILJA Sedam godina nakon obnove demokracije, Mujica zajedno s mnogim pripadnicima pokreta Tupamaro i drugim lijevo orijentiranim organizacijama stvara političku stranku Narodni pokret, koja ulazi u koaliciju Široka fronta. Na općim izborima 1994. godine Mujica je izabran za zastupnika, a 1999. za senatora. Zahvaljujući Mujicinoj karizmi, popularnost Narodnog pokreta raste te postaje najjača stranka koalicije.

Mujica 2005. napušta mjesto u Senatu i postaje ministar poljoprivrede (resor koji je u njegovoj profesionalnoj domeni) u vladi predsjednika Tabaré Vázqueza, no 2008. daje ostavku i vraća se na senatorsku dužnost.

Iako je predsjednik Vázquez preferirao svog ministra financija Danila Astorija kao predsjedničkoga kandidata Široke fronte, potpora koju je u koaliciji i javnosti uživao Mujica bila je veća te je postao službeni kandidat i pobijedio na izborima 2009. godine.

Kampanju je fokusirao na konceptu nastavka i daljnjeg snaženja politike visokopopularne Vázquezove administracije, uz slogan "Poštena vlast, prvoklasna zemlja". Unatoč ekstremnoljevičarskoj i revolucionarnoj prošlosti, u kampanji se distancirao od predsjedničkog stila Venezuelanca Huga Cháveza ili Bolivijca Eva Moralesa, a uzore je nalazio u lijevo-centrističkom Brazilcu Luisu Ináciu Luli da Silvi i Čileanki Michelle Bachelet. Očito, takvo je ponašanje inaugurirano samo za potrebe kampanje, jer se nakon preuzimanja predsjedničke dužnosti u ožujku 2010. godine vratio, po mnogima, ekscentričnim manirima za jednog šefa države.

Cijeli se mandat držao riječi izgovorenih u prvom predsjedničkom govoru, kada je rekao kako je "greška misliti da snaga dolazi odozgo, jer ona dolazi iz srca masa, a meni je trebao čitav život da to naučim", istaknuvši kako njegov dolazak na predsjedničku dužnost znači da u Urugvaju nema ni pobjednika ni gubitnika.

PREDSJEDNIČKI MANDAT Od 30. studenoga Urugvaj će imati novog predsjednika (ankete upućuju na Vázquezovu prednost u drugom krugu) zbog ustavne odredbe o zabrani dva uzastopna mandata. Tko god bio izabran, teško da će preuzeti Mujicinu titulu "onoga koji govori jezikom naroda", posebno zbog njegove iznimne popularnosti među ruralnom i siromašnom populacijom.

Da njegove riječi nisu samo prazna politička poza, danomice je potvrđivao načinom vladanja i stilom života.

Za razliku, recimo, od naših pokondirenih tikvi u politici koje uživaju same sebe nazivati elitom i pate od službenih automobila, osiguranja, državnih aviona i predsjedničkih apartmana, Mujica je i kao predsjednik nastavio živjeti skromno, samozatajno, bez pompe, na neuglednom imanju 20-ak kilometara od Montevidea na kojemu ga čuvaju dvojica tjelohranitelja i tronoga kujica Manuela, koja je bez noge ostala kada ju je slučajno pregazio traktorom. Otad su nerazdvojni.

Nasuprot našim pohlepnim i na lovu guloznim političarima, Mujica svoju predsjedničku plaću dijeli sirotinji i u humanitarne svrhe, na račun organizacije koja podupire mala poduzeća i nevladine organizacije koje rade na gradnji stambenih objekata za siromašne. Sebi ostavlja samo deset posto plaće, odnosno, 7250 kuna od 72.500, koliko mu svaki mjesec sjedne na račun. "Ovime sam zadovoljan jer u Urugvaju mnogi žive s puno manje", objašnjava žestoki ateist u izrazito katoličkoj Latinskoj Americi koji je svoju suprugu zamolio da i ona čini isto sa svojom plaćom. Mujica predsjedničku palaču koristi samo za sastanke i susrete s državnicima, a tijekom hladnih dana tamo borave beskućnici i njihove obitelji.

PEPEOVE "EKSTRAVAGANCIJE" Bivši marksistički gerilac i politički zatvorenik, osim što je još koji mjesec predsjednik Urugvaja, živi na maloj farmi u kući s tri sobe, uzgaja cvijeće, vegetarijanac je i na posao se u predsjedničku palaču sam vozi "bubom" iz 1987. godine. Nedavno mu je jedan šeik za nju ponudio milijun dolara, ali je ponudu odbio riječima da će, uz još jednu staru "bubu" koju ima, živjeti u starim garažama dok su on i supruga živi.

Odbija naslov najsiromašnijeg predsjednika na svijetu: "Nisam ja najsiromašniji predsjednik. Najsiromašniji je onaj koji treba puno da bi živio. Moj stil života posljedica je mojih rana. Ja sam sin svoje povijesti. Postojalo je vrijeme u kojem sam bio sretan samo s madracem."

Ne voli ni da ga se smatra skromnim. On za sebe misli da je samo normalan: "Čim političari počnu uspon na ljestvici, odjednom postanu kraljevi. Ne znam kako to funkcionira, ali znam da su republike nastale kako bi osigurale da nitko ne znači više od bilo koga drugoga. Pompa predsjedničkog ureda je kao neki ostatak iz feudalne prošlosti. Trebaš palaču, crveni tepih, ljude iza tebe koji govore 'da, gospodine'. Mislim da je to grozno."

Dužnost predsjednika ne smatra ničim posebnim i nadnaravnim: "Predsjednik je visoki dužnosnik koji je odabran da obnaša funkciju. Nije kralj, nije bog. Nije šaman u plemenu koji zna sve. On je civilni službenik. Idealan način života je živjeti kao velika većina ljudi kojima pokušavamo služiti i koje predstavljamo." Zato, objašnjava, i daje 90 posto svoje plaće onima kojima je potrebna: "Imam način života koji neću mijenjati samo zato što sam predsjednik. Zarađujem više nego što mi treba, čak i ako to za druge nije dovoljno. Za mene to nije žrtva, to je dužnost."

I takav kakav jest, kaže, sretan je. Tajna njegove sreće glasi: "Živjeti u skladu sa svojim razmišljanjima. Budi ono što jesi i nemoj pokušavati nametnuti kriterije drugima. Ne očekujem da drugi žive poput mene. Želim poštivati slobodu ljudi, ali branim svoju slobodu. A to dolazi s hrabrosti da kažeš ono što misliš, čak i ako ponekad drugi ne dijele tvoje poglede."

Njegova humanitarnost nije iscrpljena davanjem 90 posto plaće u dobrotvorne svrhe. Urugvajske državne vile i još jednu svoju kuću otvorio je sirijskoj djeci koja su u građanskom ratu ostala bez roditelja. Djeca stižu u pratnji staratelja, a sve troškove snosit će urugvajska vlada. Tako radi najsiromašniji, dok je najmoćniji predsjednik, Barack Obama, dopustio ulazak tek tridesetak sirijskih izbjeglica u SAD.

BORAC PROTIV MATERIJALIZMA I TERORA TRŽIŠTA "Žrtvovali smo stara nematerijalna dobra, a sada okupiramo hram Boga Tržišta. On organizira našu ekonomiju, politiku, navike i živote, opskrbljuje nas kamatnim stopama, kreditnim karticama i daje nam privid sreće. Izgleda da smo rođeni samo da bismo konzumirali, a kada više ne možemo konzumirati, osjećamo frustraciju, patimo zbog siromaštva i automarginaliziramo se", reći će Mujica. Nudi rješenje za globalni konzumerizam: "Danas možemo reciklirati gotovo sve. Da živimo u skladu s našim sredstvima i da smo razboriti, sedam milijardi ljudi na svijetu imalo bi sve što im treba. Globalna politika trebala bi se kretati u tom smjeru. Ali mi razmišljamo kao ljudi i zemlje, a ne kao vrsta."

U njegovu je fokusu čovjek, a ne biznis i profit: "Biznis samo želi povećati svoj profit. Na vladi je da osigura distribuciju tih profita kako bi radnici imali dovoljno novca za kupnju dobara koje proizvode. Nije to misterij. Što je manje siromaštva, to je više trgovine. Najvažnija stvar u koju možemo investirati su ljudski resursi."

Tijekom mandata vodio je kampanju u kojoj je svakom kućanstvu u državi jamčio hranu, automobil u garaži i šest biljaka kanabisa.

Nije ga lako ni impresionirati, pa je tako Obami odbrusio da bi Amerikanci trebali manje pušiti i više učiti strane jezike. Punu dvoranu biznismena u Američkoj gospodarskoj komori podučavao je o prednostima drugačije raspodjele društvenog bogatstva i potrebi povećanja radničkih plaća. Američkim studentima pokušao je objasniti da u svijetu postoje i druge stvari osim ratova.

Na Općoj skupštini UN-a 2013. godine upozorio je na moć financijskog sektora i utjecaj ekonomskih promašaja na obične ljude. Pozvao je na povratak jednostavnosti, život temeljen na ljudskosti i ljudskim odnosima, ljubavi, prijateljstvu, solidarnosti i obitelji umjesto života u lancima ekonomije i tržišta.

PEPEOVA LIBERALIZACIJA Urugvaj je učinio najliberalnijom zemljom Južne Amerike. Prvi je ozakonio pobačaj, istospolni brak i uzgoj marihuane. Pušenje marihuane legalno je od 1998., no Mujičina vlada legalizirala je i uzgoj i distribuciju marihuane kako bi trgovinu tom drogom istrgnula iz ruku kriminalnih klanova i sama ubirala poreze od konzumacije, ali i s ciljem borbe protiv zločina vezanih uz trgovinu drogom, a najavio je i da će isto tražiti od svjetskih vođa. Da bi uvjerio novinare koji ga intervjuiraju, zna s njima i zapaliti džoint. Protivnicima legalizacije marihuane poručio je: "Uvijek je bilo tako s promjenama. Godine 1913. ustanovili smo razvod kao pravo žena u Urugvaju. Znate što su onda govorili? Obitelj će se raspasti. To je kraj dobrih manira i društva. Uvijek je postojala konzervativna i tradicionalna struja koje se boji promjene."

I za ostale odluke koje su ga svrstale među odlučne državnike ima poruku kritičarima: "Primijenili smo jednostavno pravilo: priznajte prava. Abortus je star kao i svijet. Gay-brak, ma molim vas! Stariji je od svijeta. Imali smo Julija Cezara, Aleksandra Velikog. Reći da je to moderno, ma dajte, pa starije je od nas. Objektivna je stvarnost da to postoji. Ne legalizirati to značilo bi da bespotrebno mučimo ljude."

Urugvaj je i prva zemlja u Južnoj Americi koja je uvela ženske kvote kako bi osigurala najmanje trećinu žena na svim razinama vlade. Zakon je donesen 2009. u pokušaju da se osigura rodna ravnopravnost u političkom odlučivanju. Prema zakonu, koji će se prvi put testirati na izborima u nedjelju te na lokalnim izborima 2015., žene bi trebale činiti najmanje 33 posto saziva u oba doma parlamenta.

PRIZNANJA Ovaj se predsjednik ima još koječime pohvaliti. Visoko na listi svakako kotira podatak da Urugvaj ima najmanju stopu korupcije u Južnoj Americi, a Mujica tvrdi da ga ne zanimaju nevjerojatni iznosi i brojni bankovni računi jer ono najvrjednije što ima ne može se kupiti novcem - njegova kujica Manuela.

Država koju vodi treća je po razvijenosti na kontinentu te jedna od rijetkih koje su uspjele izbjeći recesiju i zadržati pozitivnu stopu rasta.

"Skroman, hrabar, liberalan i zabavan", riječi su kojima je The Economist 2013. opisao Urugvaj pod Mujicinim vodstvom i izabrao ga za "zemlju godine", za razliku od uobičajenih izbora osobe. Istim je epitetima opisao i predsjednika zemlje laureatkinje.

"Uspjesi su ti koji zaslužuju pohvalu. Uspjesi u reformama od kojih bi korist mogao imati cijeli svijet, a ne samo zemlja koja je provela te reforme", objasnili su u Economistu i dodali kako se te reforme odnose na gay-brakove i legalizaciju marihuane. "Legalizirali su gay-brakove, legalizirali su marihuanu. Te su promjene vrlo razumne i trebao bi ih slijediti cijeli svijet", ocijenio je The Economist, hvaleći i čudnovatog lidera te države: "Samozatajni José Mujica neobično je iskren za političara. Zakon o legalizaciji marihuane nazvao je eksperimentom. Živi u skromnoj kući, vozi se na posao u 'bubi' i leti ekonomskom klasom."

Nazvavši ga "posljednjim herojem u politici", dokumentarni film o njemu snima i srpski režiser Emir Kusturica. Najmanje što se može učiniti za nesvakidašnjeg čovjeka čiji utjecaj daleko nadmašuje lidersku poziciju u državi od nešto više od tri milijuna ljudi i koji dokazuje da progresivne alternative na dobro društva i građana ne samo da su moguće, nego i da postoje. Na znanje i ravnanje svim drugim predsjednicima diljem svijeta čije se državništvo zaustavlja na postrojavanju počasnih gardi i svečanim večerama na trošak njihovih osiromašenih podanika.