Daša Drndić tek potkraj života doživljava priznanja, ali prije u svijetu nego u vlastitoj domovini! Foto: Radio student
Smrt je Dašu Drndić zapravo prekinula na vrhuncu karijere: posljednjih godina pojavile su se njezine knjige na velikim, svjetskim jezicima. Izlazile kod uglednih nakladnika, kritike o njoj objavljivane su na stranicama vodećih svjetskih novina i kulturnih revija. Pristizale su do zadnjeg trena i vijesti o internacionalnim nagradama za koje je konkurirala rame o rame s najuglednijim svjetskim piscima.
Njezin put do tog internacionalnog uspjeha i ozbiljnoga umjetničkog renomea nije bio nimalo lak. Prve dvije knjige, Put do subote i Kamen s neba, objavila je u Beogradu, gdje je odrasla i školovala se na studiju anglistike te radila kao urednica Dramskog programa Radio Beograda. Formirajući svoju autorsku poetiku u druženju s piscima poput Danila Kiša i Mirka Kovača, i ona je već zarana zaokupljena fenomenom autobiografije, prepletanja dokumentarističke građe i fikcionalnog pripovijedanja, zanimaju je i eksperimenti s grafičkim oblikovanjem teksta... Kolikogod joj druženje s velikim piscima nesumnjivo pomoglo u književnom formiranju, kraj tako velikih autoriteta teško se bilo nametnuti vlastitom osobnošću; vjerojatno nije slučajno dvijetisućitih kao temu svojega doktorata odabrala dramski opus Lillian Hellman, američke feminističke spisateljice, koja je svoj autentični ženski glas morala potvrditi u sjeni svojeg životnog suputnika, velikog američkog prozaika Deshiela Hammeta.
Bujanjem srpskog nacionalizma osamdesetih, Daša Drndić se suočava s činjenicom da je pripadnica manjine, Hrvatica u Beogradu. Iako sama nikad nije bila nacionalno ostrašćena, onako tvrdoglava i ponosna kakva je uvijek bila, nije se htjela prilagođavati; strastveno i borbeno je odgovarala na nacionalističke ispade u svojoj okolini. Sve dok dalji ostanak nije postao moguć.
Uslijedilo je traumatično preseljenje u Hrvatsku, nesnalaženje u novoj sredini, bez profesionalnog uporišta, bez prijatelja koji bi je poduprli. U militarno-psihotičnoj atmosferi zapravo permanentno sumnjiva zbog svojega beogradskog naglaska i "izdajničkih istočnjačkih fraza" koje su upozoravale sugovornike da "nije (dovoljno) naša". Osim toga, sumnjiva i zbog obiteljske povijesti, oca koji je bio organizator partizanskog ustanka u Istri, a potom funkcionar nove socijalističke vlasti.
Nakon kratkotrajnog boravka u Hrvatskoj uslijedio je novi egzil, ovaj put u Kanadu. Ponovo problemi s integracijom, nalaženjem adekvatnog posla, pa i s nemogućnošću umjetničke artikulacije u novoj sredini.
Naposljetku, odlučila se za povratak u Hrvatsku 1997., u Rijeku, dovoljno blizu Istre, iz koje Drndići vuku korijene, blizu Rovinja u kojemu Daša provodi ljeta. Čini se to logičnim izborom, jer Rijeka je na glasu kao multietnički grad, lijevo orijentiran, što izrazito političnoj Daši nije baš nebitno.
Međutim, i njezin odnos s Rijekom u kojoj je provela zadnja dva, umjetnički najproduktivnija desetljeća života, nije jednostavan ni posve harmoničan. U knjizi Leica format ona izazivački baca rukavicu u lice samodovoljnoj i samozadovoljnoj Rijeci koja će malograđanski kao svoju reprezentativnu umjetničku figuru radije izabrati Ivana pl. Zajca nego drugoga svojeg poznatog žitelja, velikog srednjoevropskog pisca Ödöna von Horvátha.
Daša je nemilosrdna u tim svojim opisima depresivne Rijeke, možda će nekoga i razljutiti, ali treba znati da ona nije ni prema sebi nije bila nježna i popustljiva.
Središnja tema njezinih knjiga jest holokaust, velika tragedija židovskog naroda, ali i moralna tragedija njemačke nacije i njihovih kolaboranata, koji su dopustili da njihov nacionalizam preraste u razorni nacizam, ideologiju koja mrzi, prezire i uništava pripadnike nižih rasa. Za Dašu Drndić nacizam nije izolirani povijesni fenomen; ona u našoj suvremenosti, u aktualnoj svakodnevici prepoznaje mehanizme koji se zasnivaju na mržnji prema drugome i drukčijemu i intencionalno te aktualne fenomene nesnošljivosti jukstaponira povijesnom nacizmu. Stoga u njezinim knjigama nema linearne naracije: one se zasnivaju na kompleksnim sižeima s nekoliko paralelnih radnji, prekidanih citatima iz dokumentarnih tekstova, novinskih izvještajima, sudskih dokumenata... U romanu Sonnenschein čak je otisnut i stotinjak stranica dug popis s imenima svih Židova stradalih u Italiji u Drugome svjetskom ratu.
Ali ne bavi se Daša Drndić samo masovnim zločinima; zapravo je u fokusu njezine pozornosti mali pojedinac. osjetljiv, nesposoban da se identificira s jednom nacijom, jednom domovinom. Uplašen, neprilagođen, anksiozan. Naravno, njezina osobna biografija davala joj je bogatu građu za te suvremene vremenske slojeve i aktualne priče u njezinim romanima.
Dašu sam dobro poznavao i osobno, usudio bih se reći da smo bili prijatelji. Ali Daša nije bila čovjek koji pristaje na površna, laka druženja, uz lagodnu konverzaciju. Vrlo je strogo sudila o svemu što se događalo oko nas, nije bilo lako steći njezino povjerenje. Mrzila je laž, prijetvornost, iznad svega. Ali ako si zavrijedio njezino povjerenje, bila je odan prijatelj, na kojega si se mogao osloniti. Ništa ti nije moglo jamčiti da u nekom razgovoru neće ući u prepirku, ništa te nije moglo zaštititi od njezine jetke ironije, ali znala je i podnijeti odgovor, ne naljutiti se.
Godinama smo se družili ljeti u Rovinju, gdje smo oboje ljetovali; s Dašom sam uređivao časopis Sarajevske bilježnice, pa smo skupa putovali na promocije i sastanke redakcije; obično sam ja vozio u Sarajevo, Beograd, Tuzlu... I u tih nekoliko sati vožnje često otvoriš dušu, ispovijedaš se i o nekim skrivenim događajima iz svojeg života, tajnama koje nisu namijenjene svakome.
Sjećam se i jedne vožnje iz Rovinja na otvaranje Motovunskog filmskog festivala prije desetak godina, u jednom trenutku nadomak Motovuna pokazala mi je rukom: „Tamo ti je moja Karojiba; otud su moji Drndići!“
Začudnom nježnošću, potpuno neočekivanom kad je moja ratoborna prijateljica posrijedi. Da, proputovala je dosta svijeta, vidjela i doživjela svašta, ali malo istarsko selo u kojem nikad nije živjela, bio je za nju Zavičaj. Nisam joj to htio komentirati, da ne pomisli da se rugam njezinoj sentimentalnosti. Da, bila je to nježnost u esencijalnom obliku, s kakvom je govorila je samo o svojoj Maši.
Za sve druge, pa i za svoje prijatelje, ona je bila gorda visoka žena, koju malo muči kralježnica, pa i ta pluća, ali nema veze, ne da se ona, cijeli život se borila. I nikad se neće prestati boriti!
Stoga, kad spomenem ime Daša, pomislim najprije na hrabru, talentiranu ženu koja se bori, sama, neumrežena u klanovske podjele moći, čistim svojim talentom. I tek potkraj života doživljava priznanja, ali prije u svijetu nego u vlastitoj domovini!
Za tobom ostaju tolike vrijedne knjige: Put do subote, 1982.; Kamen s neba, 1984.; Marija Częstochowska još uvijek roni suze ili Umiranje u Torontu, 1997; Canzone di guerra – Nove davorije, 1998.;Totenwande, Zidovi smrti, 2000; Doppelgänger,2002; Leica format, 2003.; After Eight, 2005.; Feministički rukopis ili politička parabola: drame Lillian Hellman, 2006.; Sonnenschein - dokumentarni roman, 2007.; April u Berlinu, 2009.; Belladonna, 2012.; EEG, 2016.
Ostali smo dužni tvome talentu; obećajem, draga Dašo, trudit ćemo se da to nadoknadimo!
Govor Velimira Viskovića na odru Daše Drndić