Skoči na glavni sadržaj

Kad zabranjuje Bulj

izlozba.jpg

Inia Herenčić/SNV
Foto: Posljednji slučaj je zabranjeni folklor koji je trebao biti izložen u Sinju

Nedavno zabranjena izložba fotografkinje Inie Herenčić u sinjskoj galeriji "Sikirica" pod nazivom "Susret na Tromeđi" potakla je brojne komentare koji ne prestaju do danas. Podsjetimo, sinjski je gradonačelnik Miro Bulj, inače saborski zastupnik Mosta, zabranio izložbu u gradskoj galeriji jer ju je suorganiziralo Srpsko narodno vijeće. Bulj obrazlaže svoj postupak ovim riječima: "Srpsko narodno vijeće izdaje tjednik Novosti koji iz tjedna u tjedan pljuje po hrvatskim braniteljima i hrvatskoj državi, dok Savjetom tog istog Srpskog narodnog vijeća predsjedava notorni Dejan Jović, koji se složio na društvenim mrežama s izjavom Pere Kvesića da je Hrvatska, ne samo propali projekt, nego da je i sama zamisao stvaranja Hrvatske bila 'retardirana i nakaradna'". 

Ostavimo sinjskog poteštata da na ovakvim i sličnim sitnim smicalicama skuplja bodove za predstojeće lokalne izbore, a nama će taj eklatantni primjer restrikcije u kulturi poslužiti da podsjetimo na neke od prethodnih slučajeva cenzure na području umjetnosti. Ovako odoka, reklo bi se da su te zabrane u nas zaredale u posljednje vrijeme, jer upravo dok ovo pišemo lokalni političari (mostovci i depeovci) u suradnji s veteranskim udrugama traže zabranu gostovanja zbora u Korčuli jer dolazi iz "neprijateljske" Crne Gore, zatim traže obustavu daljnjeg financiranja dva festivala u Šibeniku, jednog jer promovira neojugoslavenstvo, a drugog zbog korištenja zajedničkog jezika i sl. 

 

Kad je zabranjivao Sfeci…

 

Ovdje samo da dodamo da je nesretni zbor iz Crne Gore trebao gostovati na priredbi organiziranoj povodom 80. godišnjice oslobođenja otoka i da je pokrovitelj trebao biti sam predsjednik Republike, glavom i bradom. Međutim, predsjednik se u zadnji tren predomislio i povukao pokroviteljstvo kad je shvatio da bi cijela stvar mogla prerasti u skandal, a to mu pred predsjedničke izbore stvarno ne treba. Kako radi cenzura u nas vidi se dobro i na tom slučaju. Naime, nakon dopisa ljutih veterana policija se iznenada sjetila da članove crnogorskog zbora priupita za njihove radne dozvole, što ovi, naravno, nemaju, jer se to ni inače ne pita u takvim slučajevima, ali dobro dođe kad se nekoga želi zabraniti, pogotovo ako dolazi s istoka. 

Famozne radne dozvole bile su jedan od glavnih cenzorskih alata kad je na prelazu iz devedesetih u nulte godine Paolo Sfeci i njegova Hrvatska glazbena unija ravnala ovdašnjom muzičkom scenom i kad je kontrolira "uvoz" strane, odnosno istočne radne snage u Hrvatsku. Samo jedan primjer njihove revnosti: Sfeci je poslao radnu inspekciju Lepoj Breni kad je ova 1998. privatno posjetila Zagreb i nakratko se u jednom restoranu slikala s kućnim bandom. 

Inače, HGU je u tim slučajevima imao i ulogu da ispita politički background pojedinog muzičara ili pjevača koji bi najavio gostovanje u Hrvatskoj i da onda svoj nalaz podastre resornom ministarstvu prije izdavanja bilo kakve dozvole. Tako je Miroslav Ilić, izvođač narodnih pjesama, uoči svog gostovanja 2002. u Našicama preko svog agenta najprije morao dokazati da nikada nije bio član Srpske radikalne stranke. Isti je pjevač imao problema i kasnije kad su mu domovinci skoro zabranili koncert u Velikoj Gorici. 

U svakom slučaju, naše malo istraživanje govori da su posljednjih dvadeset do dvadeset i pet godina cenzorske škare radile u nas jednako često kao i danas, reklo bi se, za jednu demokratsku zemlju kakvom se Hrvatska voli smatrati, možda i prečesto. Najprije da kažemo da je cenzura danas, a tako je uglavnom bilo i ranije, dominantno kapilarnog karaktera. Ne postoji neki vrhovni cenzorski organ koji onda budno nadzire cijeli društveni život, uostalom cenzura je ustavom zabranjena. Ali se zato zabranjuje na sitno, to ponajviše čine provincijski političari, sreski načelnici, veteranske udruge, mjesni kler i razne druge lokalne glavonje. Figura Velikog brata više je trop karakterističan za distopijske romane, a njome se zna poslužiti i pokoji entuzijastični političar kad za potrebe dnevno-političkih pripetavanja stari režim, onaj socijalistički, otpiše tako da ga usporedi s Orwellovom Oceanijom u kojoj caruju zabrane, propaganda i državna kontrola.

 

Kad zabranjuje Nina Obuljen-Koržinek

 

Ali da ne ostanemo samo na dojmu o tome da nas kapilarna cenzura prati praktički otpočetka, ovdje ćemo iznijeti neke od primjera zabrana u kulturi u nas u posljednjih četvrt stoljeća, dakako, bez pretenzija na iscrpnost, ali ipak u dovoljnom broju da jasno ukažemo na stalnu prisutnost represije u našem društvu. Ostanemo li samo kod likovne umjetnosti spomenimo slučaj kad je ravnatelj šibenske Tehničke škole Josip Belamarić 2017. godine cenzurirao izložbu o Anni Frank. Izložba o holokaustu trebala je biti ilustrirana i sa šest panoa o ustaškim zločinima, ali se ravnatelju to nije svidjelo, jer, po njegovom, i partizani su činili zločine, a oni na tim panoima nisu prikazani kao negativci, pa je na kraju cijela izložba bila otkazana. 

Hrvatska i inače kuburi s prikazivanjem partizanskog nasljeđa i Drugog svjetskog rata. Kad smo rekli da nekog centralnog organa koji nadzire sve u nas nema nismo do kraja bili u pravu. Naime, upravo je putujuća izložba "Neki su bili susjedi" Muzeja Holokausta iz Washingtona, koja se trebala održati u Zagrebu koncem studenog 2023, u sklopu hrvatskog predsjedanja Međunarodnim savezom za sjećanje na Holokaust (IHRA), zabranjena sa samog političkog vrha. Zabranila ju je ministrica kulture Nina Obuljen-Koržinek, jer su na izložbi bili i panoi koji su govorili o "genocidnim politikama nad Srbima", a to po novom ideološkom kursu koji odnedavno vlada u Hrvatskoj ne prolazi. Ministrica, baš kao i šibenski ravnatelj, ne dopušta izložbe na kojima su ustaše apsolutni negativci. Za ravnatelja je važno krivicu izbalansirati i malo dosoliti i partizanima ("jednosmjeran je prikaz po kojem su ustaše zločinci koji su klali Židove i Cigane, odvodili djecu u logore, a partizani su dobri i oni su otvarali škole", pojasnit će tom prilikom ravnatelj svoju ideologiju izjednačavanja), a ministrica i novi hadezeovski kurs glede zločina u Drugom svjetskom ratu više ne dozvoljava da se zločini nad Srbima kvalificiraju kao genocid nego samo kao "masovni zločini nad Srbima", dok je genocid "rezerviran" samo za Židove i Rome. Ovdje samo da dodamo da se ministričin potez može podvesti pod preventivnu cenzuru.

Ostanemo li još u društvu Ministarstva kulture otkrit ćemo da se od tamo provodi jedan poseban vid sistemske cenzure, ne tako agresivan kao klasični oblici, ali po svojim posljedicama svakako dalekosežan. Riječ je o odabiru knjiških naslova koje narodne knjižnice moraju otkupiti. Prema većini komentatora ta se selekcija odvija uz veliko političko navijanje. Tjednik Nacional pisao 2021. o tom tipu cenzure sljedeće: "Ministarstvo kulture i medija odbilo je za knjižnice otkupiti prvo hrvatsko izdanje 'Filosofije palanke' Radomira Konstantinovića, važan prikaz suvremenog srpskog društva. Obrazloženje Ministarstva bilo je da se otkupljuju 'samo knjige na hrvatskom jeziku' i 'prijevodi djela svjetske književnosti na hrvatski'." Svojom politikom otkupa Ministarstvo kulture na direktan način zaprečuje širokom čitateljstvu da dođe do određenih naslova za koje se u struci drži da su važni, ali su vladajućoj stranci sporni. U istom se članku tako konstatira da su odbijena za otkup "…vrijedna publicistička izdanja, i to ponajviše hrvatskih autora... Neki autori i njihova djela, kojima nisu odobrene knjige za otkup za knjižnice, primjerice su 'Hrvatska 1990-2020' Ive Goldsteina, 'Budimir Lončar: Od Preka do vrha svijeta' Tvrtka Jakovine, 'Homo politicus. Politička retorika u teoriji i praksi' Gabrijele Kišiček ili 'Možemo! Kako je nastala nova hrvatska ljevica' Roberta Bajrušija." U istom valu na natječaju za otkup nije prošla ni "Kritika čistoga uma" Immanuela Kanta, ni knjiga "O slobodi" Johna Stuarta Milla, kao ni Pikettyjev naslov "Kapital i ideologija".

 

Kad je zabranjivao Božo Skoko

 

Umjetnik koji je na području likovnosti u širem smislu često izazivao domaće cenzore je Igor Grubić. Karijeru započinje u Splitu "Crnim Peristilom", akcijom iz siječnja 1998, na tridesetu obljetnicu slavne akcije "Crveni Peristil" (iz 1968.), kad je prostor zacrnio lakoperivom bojom. Zaradio je tužbu Državnog odvjetništva, ali i nagradu 33. Zagrebačkog salona. Godine 2000. Grubić poziva na smjenu rukovodstva Studentskog centra. U arhivima stoji da je "na Attackovoj izložbi 'Novi početak', održanoj početkom siječnja 2000. u Klubu SC-a, pažnju izazvao umjetnički rad Igora Grubića 'Poziv na smjenu uprave SC-a', dijeljen u obliku letka, a kasnije nalijepljen na zid među ostale radove. Drugi dan ujutro, rada više nije bilo. Slučaj je brzo došao u novine, i dok je Nikola Periškić, zamjenik voditelja sektora za kulturu SC-a, tvrdio kako on o tome ništa ne zna, do odgovornog Stipe Zebe se nije moglo jer je bio 'službeno odsutan'." (Naša priča: 15 godina ATTACK!-a) 

Kad smo već kod Studentskog centra, jedan slučaj zabrane posebno je odjeknuo. Riječ je o povlačenju jednog broja časopisa Libra. Iz Attackovog pregleda prepisujemo i taj slučaj: "Sredinom 1999. godine tadašnje vodstvo SC-a zabranjuje izlaženje 6. broja časopisa Libra. Sukob s tadašnjom upravom SC-a izbio je zbog tekstova američke spisateljice Kathy Acker i tekstova domaćih autorica koje pišu pod pseudonimom Sestre Brontë – uz obrazloženje kako se radi o vulgarnom štivu. Problematičan je bio i kritički osvrt na opus Mile Budaka. (To je tada bio već treći časopis, uz Gordogan i dva uredništva Godina, koji je istjeran iz SC-a.) Izvršni je posao cenzuriranja tada obavio novopostavljeni glavni i odgovorni urednik izdavaštva SC-a Božo Skoko."

Još je jedan umjetnik izazivao reakcije lokalnih vlasti. Riječ je o Siniši Labroviću koji je svoju prvu javnu akciju "Zavijanje ranjenika" izveo u Sinju 2000. na Dan antifašističke borbe. Oštećenom partizanskom spomeniku umjetnik je rane previo zavojima. Nakon toga posla za njega više nije bilo. Dotad je radio kao profesor hrvatskog jezika i književnosti u osnovnim i srednjim školama u Sinju i drugdje. Da posla vidjeti neće, bili su mu poručili iz crkve i tako je na kraju i bilo. Labrović sljedećih deset godina nije mogao nikako do stalnog zaposlenja, što je na kraju dovelo do njegovog preseljenja u Berlin.

Nagrabusio je svojedobno i fotograf Mio Vesović. Njegovu fotografiju nastalu 1983. nazvanu "Za Rexa" zaplijenila je policija 2006. godine pod optužbom da se radi o pedofilskom slučaju. Vesović je na toj fotografiji uslikao devetogodišnjeg golog dječaka i fotografiju u više navrata javno izlagao na izložbama. Spomenute godine upala mu je policija u kuću s nalogom za pretres upravo zbog te fotografije. 

Također, umjetničko-novinarski projekt splitske dizajnerice Rafaele Dražić nazvan "7 nula" trebao je 2009. godine biti postavljen u Muzeju grada Splita. Zabranjen je, a kao razlog je navedena tema koja se odnosi na tadašnjeg gradonačelničkog kandidata, a kasnijeg gradonačelnika, Željka Keruma.

Nastradala je prije šest godina i umjetnica Ana Petrović zbog čije je fotografije, naslovljene "Pičkin dim", zatražena smjena ravnateljice osječkog muzeja, a sama je fotografija proglašena nepodobnom jer se u vrijeme Adventa, kad je trebala biti pokazana, "takvi izložbeni radovi mogu doživjeti kao vrlo provokativni, te bi kao takvi mogli povrijediti nečije osjećaje, odnosno uznemiriti posjetitelje po bilo kojoj osnovi".

 

Kad je zabranjivao Milan Štrljić

 

Na meti domaćih cenzora posebno je bio rad kazališnog redatelja Olivera Frljića. Najprije mu je predstavu "Bakhe" 2008. zabranio (odnosno drugu izvedbu, nakon premijere) tadašnji intendant splitskog HNK-a Milan Štrljić, a sve zbog aluzija u predstavi o splitskom logoru Lora. Dok je Frljić bio intendant u riječkom HNK-u tamošnji su dragovoljci u nekoliko navrata vandalizirali zgradu kazališta, što zbog njegovih anti-nacionalističkih predstava, posebno one o Aleksandri Zec, što zbog toga što je na zgradu kazališta izvjesio LGBT zastavu kojom prilikom je samo kazalište preimenovao u "Hrvatsko LGBT kazalište Ivana pl. Zajca". Na Frljića je nasrnula i tadašnja predsjednica, a kad je 2015. svoja sjećanja na ratne dane, na obljetnicu Oluje, ispričalo pet žena različitih nacionalnosti, a sve u organizaciji SNV-a, Documente i Frljića, riječka navijačka skupina Armada i lokalni veterani, njih tristotinjak, protestiralo je ispred riječkog HNK-a, a umjetnike je čuvala interventna policija. Kasnije mu je Karamarko prijetio smjenom, jedan mu je grafit u Rijeci poručivao da ga čeka smrt, provalili su mu u stan u Zagrebu, u Sarajevu su mu bošnjački i hrvatski nacionalisti pokušali zabraniti predstavu "Naše nasilje i vaše nasilje", zatim su ga kazneno prijavljivali branitelji, pa se Ministarstvo kulture, ovaj put pod vodstvom Nine Obuljen Koržinek, ogradilo od te iste predstave a sve nakon pritisaka Splitsko-makarske nadbiskupije, još su ga egzorcirali, haespeovci su mu upadali na predstave, itd. Na kraju je Frljić otišao raditi van. 

Bile su zabranjivane i neke druge predstave. Tako je, recimo, župan dubrovačko-neretvanski, Nikola Dobroslavić, tražio zabranu predstave francuskog pisca Michela Houellebecqa, jer se pisca dovodilo u kontekst lošeg odnosa prema muslimanima i njihovoj vjeroispovijesti. Također, prije nekoliko godina manifestacija Noć kazališta datumski se poklopila s Danom sjećanja na žrtvu Vukovara i Škabrnje, pa su ratni veterani tražili i dobili odgodu održavanja manifestacije, jer smatraju da nije u redu da se na "simbol obrane i stradanja naše Domovine organiziraju dani veselja".

Već smo bili u muzičkim vodama, ali pogledajmo što se na polju zabrana u tom sektoru dešavalo još. Branitelji su 2018. zabranili koncert Bajage na Karlovačkim danima piva, a kao zamjenu su ponudili Hladnom pivu da nastupi, što su ovi odbili. Poslije je Bajaga nekako prošao u Varaždinu, iako mu je tamo priprijetila braniteljska ekipa iz 7. gardijske, ali je tadašnji gradonačelnik Čehok veteranske napade odbio. Pulski gradonačelnik Filip Zoričić zabranio je koncert Duška Kuliša, Dragana Kojića, Ane Bekute i Zorane Mićanović u pulskom Domu sportova, zaključujući "da u javnim prostorima neće biti turbofolk glazbe", a odmah nakon Pule isto su odlučile i gradske vlasti u Osijeku. Koncert Jelene Karleuše na otoku Barbarinac u Kaštelanskom zaljevu prošle je godine također bio otkazan, a to su zatražili članovi lokalnog DP-a, jer drže da "taj glazbeni izričaj ne pripada našem podneblju te moramo čuvati mediteransku i europsku kulturu kojoj pripadamo". Cenzuri su se u to vrijeme pridružile i gradske vlasti Đurđevca kad su u svim lokalnim kafićima zabranile izvođenje cajki, srpske turbofolk i popularne muzike tokom održavanja tradicionalne 55. po redu "Picokijade". Još ranije u Petrinji su bile zabranjene ojkače u izvedbi SKD Prosvjeta, a Vinkovčani nisu dali pjevati Radetu Šerbedžiji, jer da je neprimjereno da on nastupa u vrijeme kondoliranja hrvatskih žrtava. Pevaljke su bile zabranjene 2016. i u Splitu. "Tražili smo i liste pjesama da se ne bi provukao koji narodnjak (cajke), jer su prethodnih godina bandovi svirali sve i svašta. Ne želimo program neprimjeren Splitu", kazala je tom prilikom koordinatorica glazbenog programa Božićnog sajma u Splitu. Tražila se i zabrana koncerata Bijelog dugmeta, jer su nedavno zasvirali pjesmu o Jugoslaviji.

 

Kad zabranjuje Željka Markić

 

Mogli bismo ovako još dugo. Ali završit ćemo s literaturom. Tu se tek nalazi raj za cenzore. Ovom prilikom ostavit ćemo po strani najveći cenzorski zahvat u našim krajevima otkad je slobode, demokracije i višestranačja, onaj s početka devedesetih godina kad je iz javnih knjižnica (narodnih, gradskih i školskih knjižnica) otpisano i uništeno na hiljade i hiljade naslova (uglavnom ćiriličnih i komunističkih), a sve na temelju "Obvezatnog naputka o korištenju fonda u školskim bibliotekama" donesenog u svibnju 1992. godine. O toj je problematici najviše pisao Ante Lešaja u svojoj knjizi "Knjigocid". 

Prije sedam-osam godina s listom nepoćudnih autora i naslova izašla je organizacija "U ime obitelji" i njezina predsjednica Željka Markić. U svom nacrtu prijedloga kurikula za hrvatski jezik udruga taksativno pobrojava naslove koji su nepoćudni. U dokumentu stoji: "…djela su neprimjerena nastavi tematski, sadržajno i jezično (perverzije, pornografija, pedofilija, vampirizam, kanibalizam…vulgarizmi)…" Ovo su knjige i autori kojima po toj udruzi ne bi smjelo biti mjesta u kurikulu za hrvatski: djela Patricka Süskinda, Harukija Murakamija i Marguerite Duras, te sljedeći naslovi – "Debela" Silvije Šesto (nastrano i nepoćudno), "Anđeo u ofsajdu" Zorana Ferića, "Črna mati zemla" Kristiana Novaka (zbog pornografije i pedofilije), "Forsiranje romana reke" Dubravke Ugrešić (erotski opis iz romana može navući mlade na temu seksualnosti) i "Mramorna koža" Slavenke Drakulić (također pornografija i pedofilija). Bilo je i prije zahtjeva za čišćenje lektirnih popisa. Tako je 2005. godine Stjepan Babić tražio da se iz lektire makne "Ježeva kućica" Branka Ćopića zato što nije napisan hrvatskim jezikom. "Ježeva kućica" je i prije toga prošla cenzuru u kojoj je "Drug Jež na kraju gaja" postao "Gospodin Jež na kraju šume".

            Godine 2009. dio javnosti se usprotivio knjizi za djecu "Zvijeri plišane" Zorana Krušvara (u knjizi se pojavljuje lezbijski par, ali i kornjača koja misli da je vjeverica, pa se konstatiralo da se tu aludira na transrodnost), držeći da je neprimjerena za djecu jer govori o homoseksualnosti. Godine 2013. godine dvije organizacije – Udruga za promicanje obiteljskih vrijednosti "Blaženi Alojzije Stepinac" i udruga Vigilare optužili su autoricu knjige "Bum Tomica" Silviju Šesto Stipančić i tada aktualnog ministra obrazovanja, znanosti i sporta Željka Jovanovića za širenje pornografije. Knjiga se nalazila na popisu neobvezne lektire za 4. razred osnovne škole, ali su nadležna tijela takve optužbe proglasile neosnovanima. Ista udruga Vigilare isposlovalo je kod bivšeg zagrebačkog gradonačelnika Milana Bandića da zabrani plakat za predstavu "Fine mrtve djevojke" tvrdeći da dvije zagrljene ženske figure svojom vanjštinom podsjećaju na Djevicu Mariju, a predstava govori o lezbijskoj vezi, "čime se nanosi uvreda svim kršćanskim vjernicima koji žive u RH".

Preurediti lektiru rado bi i političari iz Domovinskog pokreta. Oni se na stari Markićkin zahtjev nadovezuju s još dva naslova. Maknuli bi još jednog Ferića, odnosno njegovu "Mišolovku Walta Disneya", a smeta im i "Adio kauboju" Olje Savičević Ivančević.

            Zabranjivali su se i udžbenici. Najsvježiji je primjer od prošle godine. Ministarstvo znanosti i obrazovanja izbrisalo je iz Kataloga odobrenih udžbenika izdanje "Zašto je povijest važna?" za četvrti razred srednje škole. Na udžbenik se prvo požalila Marijana Petir, jer da krivo interpretira ulogu Stepinca, a onda su svoje primjedbe pridodali i Ante Nazor i Željka Markić. Njima je smetala, između ostaloga i fotografija Milke Planinc (čemu ona uopće tu, njihov je rezon), ali i nedovoljno naglašena uloga hrvatskog povjesničara, akademika, državnika i prvog predsjednika suverene i samostalne Republike Hrvatske doktora Franje Tuđmana u stvaranju neovisne, slobodne i demokratske Republike Hrvatske.

 

Drugi tekst iz novinarskog projekta "Drži li se itko članka 38 Ustava?" realizira se u okviru potpore novinarskim radovima Agencije za elektroničke medije za 2024.