Skoči na glavni sadržaj

Kako Austrija integrira doseljenike preko sporta

kako-austrija-integrira-doseljenike-preko-sporta-4110-4598.jpg

Nakon zajedničke nogometne Jugo lige koja je trajala do početka rata, doseljenici s ovih prostora u Austriji su formirali svoje nacionalne lige, kaže Borko Ivanković
Foto: Vid Jeraj

Prema mnogim anketama, Beč se i u svjetskim okvirima predstavlja kao jedno od najpoželjnijih mjesta za život. U predavanju održanom krajem prošle godine u bečkom Haus der Sport, sport kao korak u integraciji doseljenika koji s područja bivše Jugoslavije dolaze već krajem šezdesetih godina prošlog vijeka, odigrao je veliku ulogu. Među migrantima, koji su od '70-ih godina ovamo dolazili na područje Austrije, Srbi su tradicionalno najbrojniji s 300.000 stanovnika. Međutim, sudeći prema posljednjem popisu stanovništva na razini čitave Austrije su ih potisnuli Nijemci. U austrijskoj prijestolnici još su uvijek najbrojniji, od tzv. Tschuschen, odnosno južnjaka.

„Nisu ni njemački migranti, tzv. Pivke uvijek dobrodošli. Vole li Austrijanci ili ne vole strance, to je druga tema. Nema mržnje, to je uglavnom na razini dihotomije 'veliki brat – mali brat'. U Beču ih s pasošem ima preko 73.000, dok je onih koji su već primili državljanstvo austrijsko i koji su tu ilegalno, oko 168.000, nakon čega su po brojnosti doseljenici iz Bosne i Hercegovine, a onda i iz Hrvatske“, kaže Borko Ivanković dipl. germanist. Podaci se temelje na popisu stanovništva, uz procjene da druga i treća generacija ovisi gdje su roditelji rođeni i kakav status imaju po državljanstvu. Ukoliko je jedan od roditelja rođen u inozemstvu, to onda nije problem, onda se oni računaju kao ljudi s migracionim korijenima. Međutim, ima puno slučajeva u kojima su djeca rođena u Austriji i dobila su austrijsko državljanstvo i time se više ne računaju u onaj korpus. Tako da s tim brojkama brojka bude i veća, te se računa da su otprilike polovina stanovništva Beča ili stranci ili imaju migracione korijene.

Došli da se vrate

Kod osnovnih prepreka u integraciji, jezik se i nije smatrao toliko velikim problemom za ljude iz naših krajeva. Naši se ljudi brzo privikavaju i uče jezik, što se nije moglo reći za prvu generaciju, reći će Ivanković. „Oni koji su došli krajem 60-ih i početkom 70-ih, uglavnom su računali da će se za pet godina vratiti u svoj zavičaj. Tako da nitko od njih nije razmišljao o tome, već uglavnom, 'Daj prekovremeno da uradimo, da zaradimo neki schilling više'. S druge strane, ni sama država niti austrijsko društvo nisu računali da će ljudi ostati i da moraju raditi na mjerama integracije kako bi se pospješio njihov boravak od uključivanja u sve pore života i tako dalje. Tako da se ti ljudi prije snalaze, nego li se služe standardnim jezikom“, primjećuje Ivanković. No, velika je razlika nastupila pojavom useljenika koji dolaze usmjereno i zapošljavaju se u IT-sektoru i na tehničkim fakultetima u odnosu na ratna događanja i devedesete godine.

„U to sam vrijeme radio u bečkom Fondu za integraciju, osnovanom 1992. godine, a sljedeće godine smo na razini grada organizirali savjetovališta njemačkog jezika, za brže uklapanje djece u školski sustav, priznavanje svjedodžbi o kvalifikacijama radnika u struci, tako da je tu migrantski proces krenuo sasvim drugim putem što ranije nije bilo. Danas se odmah odvija razgovor na materinjem jeziku, stekne uvid u sve mogućnosti integracije, dobija se i vouchere za besplatno učenje njemačkog prilikom izdavanja vize u magistratu, već prema mjestu boravka“, kaže Ivanković u svojem stanu nedaleko od Rennwega, prometne žile kucavice trećeg Bezirka.

Poluprofesionalci iz Jugo-lige

Prvi vidljiviji identitet u austrijskom društvu južnjaci stječu zahvaljujući osnivanju tzv. „Jugo lige“, već od kraja 60-ih godina kroz posredstvo Internacionalnog kluba mladih Jugoslavena koji je postojao pet, šest godina. A 1970. godine naslijedilo ga je drugih pet, šest klubova, kroz koji su se radnici krenuli baviti sportom. Kultura je ušla u priču malo kasnije dijelom njihovog programa. „Prvo su imali neformalne susrete na livadama po okolici Beča, kao i uz Dunav itd. Onda su već 1971. ili '72 počeli razmišljati kako da oni to malo bolje organiziraju, u obliku utakmica, te se već '72 godine krenulo s nekom neformalnom ligom. A onda se '74. ustanovila tzv. Jugo-liga koja je imala poluprofesionalni karakter i na vrhuncu nekog razvoja imala oko 40 klubova i tri lige, podmladak i prvu ligu, s blizu oko hiljadu sportaša“, dodaje Ivanković.

Svi su sudionici imali legitimacije sa slikom, točno određena pravila igre i sudačku organizaciju koja je bila na profesionalnom nivou. To su bili ljudi koji su polagali ispite prema pravilima koja su važila u Jugoslaviji u to vrijeme. I polagali ih u SOFKJ-u, Savezu za fizičku kulturu Jugoslavije, u skladu s Pravilnikom tumačenja. Postojala je i suradnja s maticom, tako da su često klubovi po mjestu dolaska, Mačva, Semberija, po gradovima, dobivali i dresove kao pomoć od zemljaka, pehare za takmičenja, a djelomično im je pomagala i ambasada. Danas je takve aktivnosti preuzeo i Austrijski fond za integraciju, državno tijelo koje dodjeljuje nagrade za najbolje projekte kroz koje se vodi integracija. Nekadašnji austrijski državni sekretar za integraciju, danas na funkciji ministra vanjskih poslova, proglasio je 250 ljudi koji su doprinijeli da se taj proces ubrza, među kojima su i Ivanković i pjevačica Cristiana Uikiza, pjevačica porijeklom iz Rečice u istočnoj Rumunjskoj. Kao ambasadori integracije, često odlaze u škole i razgovaraju s djecom i razmjenjuju iskustva.

Druga generacija

Pojavljuju li se tu imena koja će se kasnije profilirati u profesionalnom sportu? Situacija u emigrantskim zajednicama kao što je Austrija, toliko je ispremiješana da je svojedobno čitava postava reperezentacije bila hrvatskih korijena. Ili u Njemačkoj, imamo braću Kovač. „Sadašnji trener Rapida, Zoran Barišić koji je iz druge generacije migranata, postao je 1997. austrijski reprezentativac. On je prvi ušao u austrijsku reprezentaciju, danas ih ima više, kao što su Alaba, Arnautović i Dragović koji dolaze iz naših klubova, a kasnije su angažirani i od austrijskih“, opominje Ivanković. U prvoj generaciji to nije bilo moguće, jer je cilj bio da se oni među sobom druže, tadašnji sport nije imao funkciju integracie. Problem je bio i radi kvote, tako da jugovići nisu mogli sudjelovati u austrijskim takmičenjima. U Austriji su tada samo tri stranca mogli igrati u jednom klubu. Inače su ti ljudi mnogo kasnije zatraživali austrijsko državljanstvo, nego li, na primjer, Turci, koji su išli za tim čim steknu osnovne uvjete. Među ljudima s područja bivše Jugoslavije to je postalo aktuelno tek 90-ih, kad su shvatili da je rat i da nema povratka. Trebalo je dovesti djecu i onda su poželjeli ostvariti to pravo.

„Liga je trajala do '91, kad se počelo kuvati tamo kod nas. E, onda se s hrvatske strane kreće u osnivanje posebne hrvatske lige, koja kreće '92. a mislim da postoji i danas. Počeli su istom i Bošnjaci, 1993., ta liga je trajala svega tri godine. Srbi su nastavili do kraja s Jugo ligom i trajali sve do 2007. Međusobnih susreta nije bilo, ali su igrali jedni pored drugih na stadionu Schmelz u 15-om bezirku“, prisjeća se Ivanković. Tamo su bila dva terena, na jednom bi igrali hrvatski klubovi, na drugom srpski. Družili su se sportaši u kantini, ali nije bilo zajedničkih utakmica. Tek negdje u vrijeme velike poplave u Austriji, pokrenuta je inicijativa da bi jedan hrvatski klub, dva srpska i jedan turski i još neki, napravili turnir čiji je prilog išao u korist žrtava poplave u Austriji.

Dobar pomak

U osvit 40-godišnjice Jugo-lige, današnji nogomet s jedne strane vodi ideja nadnacionalnog povezivanja, a s druge nemilosrdno trvenje i mljevenje mladosti, ličnosti i ideala. Kako se te suprotnosti povezuju među austrijskim migrantima, pitamo Ivankovića. „Sad nema organiziranja, iako danas imate klubove koji se zovu 'Croatia', 'Dinamo', 'Makedonski' i, u tom smislu, to je dobar pomak. Mislim da je dobro da se izlazi iz tih uskih okvira, nacionalnih, jer na taj način i mladi imaju mogućnost napredovati. Kroz to dokazivanje, stječu se priznanja. Kad slušam austrijske vijesti i čujem sintagmu 'naš Alaba' ili 'naš Arnautović', osjećam taj pomak, jer su morali dostići taj stupanj kvalitete, usprkos sveprisutne odbojnosti prema strancima, kako bi kroz život imali mogućnost dokazivati se i stjecati priznanja“, zaključuje Ivanković.