Sjećate li se kako ste crtali ptice kad se bili mali?
Ili cvijet?
A kuću?
Podsjećaju li vas crteži današnje djece na vaše?
Ptice u letu nalik na slovo "m", sunce u uglu papira, cvijeće s četiri-pet krupnih latica i dva lista na stabljici...
Generacijama se ponavljaju gotovo identični dječji radovi, a i odrasli crtaju slično.
U čemu je kvaka?
Odgovor leži u naučenim šablonama i tromosti u odgoju.
To, na kraju, može dovesti do pasivnog i povodljivog pojedinca, konformista bez vlastita stava i inicijative.
"Šablone, stereotipi, klišeji u crtežu i u životu" bila je tema predavanja Miroslava Huzjaka, izvanrednog profesora sa zagrebačkog Učiteljskog fakulteta održanog na Studiju dizajna u Zagrebu.
Huzjak, inače likovni pedagog koji predaje Metodiku likovnog odgoja, smatra da se zbog nedovoljne educiranosti roditelja i učitelja s vremenom mogu stvoriti konformisti, osobe nesklone razmišljanju bez sposobnosti da doista vide svijet oko sebe. Za potkrepu te teze vješto koristi primjere likovnog izražavanja još u najranijoj dobi.
Ako se zada djetetu da nacrta proljeće i najdraži cvijet, u pravilu će na crtežu biti sunce, "valovite" linije koje bi trebale predstavljati ptice i cvijeće kojemu se ne može odrediti vrsta. Imitirat će ono što su mu pokazali odrasli, kako se crta "sunce", "cvijet" ili "ptica". Takav će crtež doživjeti pohvalu roditelja i učitelja, a dijete će takve crteže ponavljati kako bi se dopalo, bez puno truda i razmišljanja.
Nije važno znati crtati
"Neobično je da se od male djece koja nemaju nikakva znanja i iskustva očekuje da crtaju napamet, da u glavi imaju sliku najdražeg cvijeta, dok odrasli ilustratori uvijek koriste modele. Jednako tako, zašto se mora podrazumijevati da proljeće isključivo znači cvijeće i sunce, a ne i odbačene automobilske gume u potoku?", zapitao se Huzjak.
Slično je i kada se djetetu, roditelju i nastavniku zada identični zadatak da nacrtaju kuću. Sve tri grupe nacrtaju gotovo iste modele – kockastu kuću s jednostraničnim trokutom kao krovom, kvadratnim prozorima koji unutra imaju križeve. Takve rezultate je Huzjak dobivao i kada je riječ o djeci i odraslima koji žive u Zagrebu. Nitko nije naslikao ono okruženje u kojem stvarno živi (na primjer, novozagrebačke nebodere i slično) nego neki izmišljeni i naučeni model kuće koji zapravo ne postoji.
Kako to da svi, neovisno o uzrastu, crtaju identične kuće?
Kako to da svi imaju iste stavove o nečemu što nitko nije vidio?
"To su šablone, stereotipi i klišeji. To je pristup koji kaže 'ja sam jednak svima'", upozorava Huzjak.
Nije problem u tome što netko "ne zna" crtati, smatra Huzjak, nego što nije naučen gledati i - što je još važnije – nije naučen vidjeti. Kada se djetetu pokaže konkretni cvijet, a ne neki "štambilj" cvijeta – rezultat je posve drugačiji: slika cvijeta ima puno detalja, sjemenke, puno latica, stvarni broj listova...
"Za crtež koji zapravo prikazuje 'znak' za cvijet ne treba ni vrijeme, ni truda ni volje. Njega rade lijenčine. Za stvarni crtež cvijeta potrebno je puno gledanja, razmišljanja i treba uložiti ozbiljan trud", objašnjava Huzjak.
Naučiti gledati i vidjeti
Problem stereotipnosti s vremenom se prelijeva s crteža na psihološke, socijalne, ali i na ideološke sfere. Nakon odrastanja, klišeji ne nestaju, samo se prilagođavaju novim okolnostima.
"Većina problema koje imamo kao ljudska bića proizlaze zapravo iz stereotipnosti. Kada ispred mozga padne taj naučeni zastor, onda je gotovo. Dobivamo zastor koji se ne da skinuti. Kreativnost i oponašanje su dva suprotna pola, nema bliskosti među njima", kaže Huzjak.
Ako imamo u glavi stereotipne obrasce, nemoguće je gledati i vidjeti. Odnosno, ako imamo jedan model razmišljanja, ta šablona je zapravo - ideologija. Naučeni obrazac iz djetinjstva "ovako se radi ovo", u odrasloj dobi može prerasti u podložnost autoritetu, pa i onom političkom. Pod egidom "svi k'o jedan" može se provući svašta, od naivnog dječjeg skeča do vojne parade, rata, vanjskih i unutarnjih neprijatelja...
"Paranoja imate koliko hoćete. Sjetite se koliko smo imali svinjskih gripa, ptičjih gripa, kravljih ludila i raznih groznica... Uvijek postoji strah da će nešto nas ugroziti, pa se mi zato moramo braniti", oslikao je problem Huzjak.
Odgojni dril u najranijoj dobi prerasta u strah od "biti drugačiji". Zbog toga prihvaćamo primitivni dizajn, kič, loše pjesme, sapunice, trenutnu modu, šablonski način ponašanja, copy-paste stavove... Klišeizirano ponašanje ne dopušta individualizam, prezire različitost i sve gura u ladice. Ako se u to netko ne uklapa i ne prihvati nametnuti obrazac – ispada. Onaj naizgled benigni cvjetić s početka priče poprima goleme razmjere.
"Stereotipni pristup svijetu dovodi do krutosti percipiranja i mišljenja, do konformizma i na kraju do predrasuda i netolerancije. Dovoljno je imati stereotipni stav i uzor koji vas 'fila' ograničenom percepcijom, vrlo brzo nakon toga čovjek postaje monstrum. Kad jednom krenete putem tame, onda više nećete ni primijetiti na kojim je sve razinama mozak okljaštren, koliko čovjek tada postaje uronjen u predrasude i klišeje. Što više sebe filamo stereotipima, to manje ljepote možemo uočiti tamo gdje ona stvarno postoji. Ukratko, nemojmo crtati djeci čak i ako smo uvjereni da smo dobri crtači", zaključuje Huzjak.
Iako Huzjakove teze mogu djelovati nategnuto – kako je moguće da od bezazlenog, klišeiziranog crteža u djetinjstvu možemo doći do mržnje i ratova – na kraju moramo zaključiti da one ipak drže vodu.
Utoliko - ne dajte se stereotipima, i to od malih nogu!