Svaku donaciju, pa i vožnju automobilom, svaka stranka, pa tako i HDZ, mora uredno prikazati u svojim izvještajima o doniranju Foto: FaH/Tomislav ČULJAK
Tri su automobila koje dužnosnik u Hrvatskoj može koristiti: vlastiti, partnerov, odnosno partneričin ili službeni, ali taj samo kad nešto službeno obavlja. Sve drugo je nakon što se pređe udaljenost u vrijednosti petsto kuna kršenje Zakona o sprečavanju sukoba interesa i dovodi u pitanje objektivnost odluka donesenih pri obnašanju dužnosti.
Jednostavno je tako i tu nema puno filozofije. Zakon o sprečavanju sukoba interesa je tu vrlo jasan, a u svakoj zemlji razvijene demokracije oko toga nema nikakvih etičkih dilema. Možda bi ih i bilo da se radi o nasušnoj potrebi, da je netko posudio od susjeda stari auto kako bi otišao na iznenadni put, ali kad se radi o luksuznom vozilu čije iznajmljivanje već debelo premašuje zakonom propisani maksimum ne smije i ne može biti nikakve dileme. A posebno u situaciji kad sve veći broj građana jedva spaja kraj s krajem i ne može voziti nikakav auto, a kamo li luksuznu limuzinu ili terenca.
U slučaju čelnika najjače oporbene stranke doista nije bilo nikakve potrebe da se dogodi ovakva situacija – sigurno je da HDZ ima dovoljno snage i sredstava da osigura dovoljno snažno vozilo za svog prvog čovjeka. Na kraju krajeva, to je apsolutno normalno i za očekivati – čovjek koji prelazi tisuće kilometara jednostavno mora imati na raspolaganju dobar auto.
No, tu moraju postojati i jasna ograničenja da taj auto ne bi kasnije porezni obveznici preskupo platili.
Znači, može ili koristiti auto stranke ili vlastiti, odnosno partnera ili partnerice i to je to.
Ako koristi auto od bilo koje firme može to prijaviti kao donaciju stranci, pazeći da ga ne koristi za vlastite potrebe.
I, naravno, stranka to mora uredno prikazati u svojim izvještajima o doniranju, s time da se mora paziti na odgovarajuće limite. U svakom slučaju, postoje vrlo jasna i vrlo precizna ograničenja.
Doduše, može se uvijek postaviti pitanje zašto čovjek ne može koristiti auto firme životne suputnice ili suputnika, no zakon je vrlo jasan.
Uostalom, zamislimo da je suprug neke dužnosnice, primjerice, vlasnik nekog velikog maloprodajnog lanca. Bi li nam bilo prihvatljivo da se saborska zastupnica, potencijalna premijerka, gradonačelnica ili ministrica voze okolo u automobilu koji pripada kompaniji na čije poslovanje njene odluke zasigurno imaju utjecaja?
Također, ne manje bitno je pitanje plaćanja poreza – auti koji se koriste za potrebe poslovanja su pod manjim poreznim opterećenjem od automobila koji se koriste za vlastite potrebe. A argumentacija tipa tvrtka daje auto meni, a ja onda svom partneru da se primjenjuje učinila bi Zakon o sprečavanju sukoba interesa potpuno nepotrebnim – jednostavnim darivanjem partnera bi se vrlo jednostavno zaobišlo zakon. To ipak nije baš toliko jednostavno, a cijela situacija bi se mogla iskoristiti da se zakon dodatno doradi i definira dodatne osigurače za maksimiziranje objektivnosti dužnosnika.
Šteta je da je do ovakve situacije uopće došlo, u biti, čak je i prilično zbunjujuće da čelni čovjek stranke koja je prošla jedno ružno razdoblje zbog kojeg je završila i na sudu i nepravomoćno je osuđena to dozvolio.
Najbolje i najsuvislije rješenje za njega i za cijelu javnost bilo bi da sad odmah prijavi slučaj Povjerenstvu za odlučivanje o sukobu interesa, uzmu u obzir svi elementi i nađe odgovarajuće rješenje u skladu sa Zakonom o sprečavanju sukoba interesa.
Može se diskutirati koliko je neko rješenje u zakonu suvislo ili nije, ali prije nego što se krene u diskusiju svatko bi se trebao zapitati: želim li dužnosnika koji ima obaveze prema nekome drugom ili samo prema meni kao građaninu i, naročito poreznom obvezniku?