Kome smeta Jasenovac?

Postoje strašne realnosti povijesti koje nitko, čak i s najmanjim integritetom ili osjećajem pristojnosti, ne smije dovoditi pod znakom upitnika, iskrivljavati ih ili negirati.

Pokolj milijuna Židova u logorima smrti Auschwitz-Birkenau, Treblinka, Majdanek, Belzec, Chelmno i Sobibor tijekom Holokausta u Drugom svjetskom ratu, upravo spada u ovu kategoriju.

To se odnosi i na fundamentalnu činjenicu da je ovaj zločin protiv čovječnosti počinila nacistička Njemačka i njezini multinacionalni fašistički suučesnici.

Svaki pokušaj da se negira, trivijalizira ili minimizira enormnost ovog genocida ili rehabilitirati, na bilo koji način, njegove počinitelje, je jednostavno rečeno, s moralne točke gledišta, bestidno.

Zato je negiranje Holokausta kazneno djelo u Njemačkoj, Francuskoj, Rusiji, Italiji, Austriji, Rumunjskoj i brojnim drugim zemljama. Papa Franjo osudio je negiranje holokausta kao “ludilo”, a njegov prethodnik, papa Benedikt XVI., izjavio je kako je to “nedopustivo”.

Također je važno imati na umu kako tijekom Holokausta Nijemci nisu bili jedine masovne ubojice Židova, Roma i ostalih.

U regiji Pridnjestrovlje, koja je u to vrijeme bila dio Rumunjske, Željezna garda Hitlerovog saveznika Iona Antonescua entuzijastično je sudjelovala u pokolju između 150.000 i 250.000 Židova. U Nezavisnoj Državi Hrvatskoj (NDH), ustaše, predvođene Antom Pavelićem, počinili su brutalni genocid nad Srbima, Židovima i Romima.

Prema podacima Memorijalnog muzeja Holokausta Sjedinjenih Američkih Država, hrvatske su vlasti u vrijeme vladavine ustaškog režima ubile između 320.000 i 340.000 Srba iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine, a više od 30.000 hrvatskih Židova je ubijeno u Hrvatskoj ili u Auschwitz-Birkenau.

Kako bi proveli svoju genocidnu shemu, ustaše su formirale mrežu domaćih koncentracijskih logora, zloglasnih zbog brutalnosti koja se u njima odvijala i usporedivi su s barbarstvom u njemačkim logorima smrti.

Najzloglasnija je bila skupina od pet logora pod zajedničkim nazivom Jasenovac, locirana nedaleko od Zagreba, često nazivana “Auschwitz Balkana”.

U ovim je logorima, prema Memorijalnom muzeju SAD-a, brutalno ubijeno negdje između 77.000 i 104.000 Srba, Židova, Roma i Hrvata koji su bili protivnici ustaškog režima. Spomen-područje Jasenovac poimenično je identificiralo 83.145 Srba, Židova, Roma i antifašista, koji su stradali u ovim logorima.

Ekstremistički elementi u Hrvatskoj godinama pokušavaju rehabilitirati ustaše i minimizirati zločine počinjene u Jasenovcu.

Najnoviji primjer ovog trenda je kolumna Milana Ivkošića, “Jasenovac očišćen od ideologizacije, pristranosti i komunističkih krivotvorina”, objavljena 17. kolovoza u najčitanijim hrvatskim novinama Večernji list.

Ivkošić s divljenjem i naizgled bez stida piše o knjizi “Radni logor Jasenovac” autora Igora Vukića, koja je, prema Ivkošiću, “u bitnoj opreci prema desetljećima nametanom mitu o Jasenovcu”.

Iako priznaje da su uvjeti u logorima bili teški, Ivkošić groteskno piše da je “u logoru bilo i zabave. Bilo je sportskih utakmica, pogotovo nogometnih, koncerata, kazališnih predstava među kojima su izvođena i djela što su ih stvarali sami zatočenici”.

Zabava? U Jasenovcu? Ivkošićev pokušaj da od njihove zle suštine ‘očisti’ Jasenovac i ustaše je za osudu. Za osudu je i njegova prezirna referenca “mit Jasenovca”.

Brutalno ubojstvo desetaka tisuća ljudi u Jasenovcu nije mit, gospodine Ivkošiću.

“Jasenovac je bio nečuveni logor smrti, nije postojao sličan u cijelom svijetu”, izjavio je bivši zatvorenik Milo Despot u intervjuu usmene povijesti koju čuva Memorijalni muzej SAD-a.

“Nijemci su likvidirali zatvorenike na suvremen način, dok su u Jasenovcu ubistva bila najokrutnija – s maljevima, čekićima i noževima, najmanje s metcima”, rekao je on.

“Nije bilo plinskih komora, ali također nije nedostajalo ni barbarstvo. Mnogi zatvorenici imali su prorezana grla ili su njihove lubanje bile smrskane; ostali su bili upucani ili obješeni po drveću pored Save”, napisao je o Jasenovcu novinar Nicholas Wood u New York Timesu 2006. godine.

Pitam se hoće li Ivković uzeti kao “zabavan“ za logoraše jedan od sljedeća četiri primjera ustaškog ponašanja u Jasenovcu:

U svom intervjuu Milo Despot svjedoči kako je ustaška postrojba stavila više od 100 djevojčica srpske nacionalnosti na teretni čamac, naredila im je da skinu odjeću, a zatim su ih pripadnici postrojbe zgrabili za kosu, prerezali im grla i bacili njihove leševe u rijeku.

U jednom drugom razgovoru, Mara Vejnović je kazala kako je vidjela kako su ustaše ubile skupinu djece s otrovnim plinom u vojarnama u Jasenovcu.

Eduard Sajer imao je zadatak iskopati masovnu grobnicu u jednom od jasenovačkih logora. Opisao je kako su ustaški stražari ubijali zatvorenike udarajući ih maljem po glavi, među kojima je bio i Eduardov mlađi brat i kako su on i ostali zatvorenici, koji su kopali, morali vući trupla u masovnu grobnicu. Sve što je Eduard mogao učiniti za svog brata bilo je uhvatiti ga u naručje i lagano ga staviti na posljednji počinak.

U svojim memoarima, “44 mjeseca u Jasenovcu”, Egon Berger opisao je hrvatskog franjevca Tomislava Filipovića - Majstorovića, također poznatog i kao “fra Sotona“, zloglasnog zapovjednika Jasenovca:

“Fratar Majstorović, čije je lice bilo našminkano i napudrano i koji je bio odjeven u elegantno odijelo i nosio zelenu lovačku kapu, s uživanjem je gledao svoje žrtve. Prišao je djeci, čak ih je i pomilovao po glavi. Pratili su ga Ljubo Miloš i Ivica Matković“.

“Fratar Majstorović je rekao majkama da će njihova djeca biti krštena i odveo ih od majki, dijete koje je fra Majstorović imao u naručju, nevino je dotaklo našminkano lice svoga ubojice. Majke, uznemirene, prepoznale su situaciju. Ponudile su svoje živote u zamjenu za milost prema djeci. Dva djeteta su spuštena na zemlju, a treće su bacili poput lopte u zrak. Fra Majstorović je uperio bodež, promašio je tri puta, ali četvrti put uz šalu i smijeh, dijete je probodeno bodežom”.

“Majke su se bacale na zemlju, čupale su kosu i užasno počele vikati. Ustaški stražari iz 14. osječke divizije su ih odveli i ubili. Nakon što je troje djece brutalno ubijeno, ove su zvijeri na dvije noge razmijenile novac, jer su se izgleda okladili tko će prvi pogoditi dijete s bodežom“.

Iskrivljujući jezivu stvarnost Jasenovca, Milan Ivkošić je oskvrnuo sjećanje na tisuće i tisuće nevinih muškaraca, žena i djece ubijene u logorima.

A objavljivanjem sramotne kolumne Ivkošića, Večernji list je postao sudionik u nedopustivoj kampanji rehabilitacije ustaša i zataškavanja njihovih zločina. I Ivkošić i Večernji list sada moraju biti pozvani na odgovornost.

Menachem Z. Rosensaft je generalni savjetnik Svjetskog židovskog kongresa. Predaje o zakonu genocida na pravnim fakultetima na Columbia sveučilištu i sveučilištu Cornell u SAD-u. Članak je objavljen na stranicama BIRN-a