Korist od drugog mirovinskog stupa imaju samo banke

Znate li koliko ste uštedjeli za mirovinu u drugom mirovinskom stupu? Znate li tko upravlja vašim novcem? Znate li koliko zaradi onaj kome je to posao? Je li vas ikad itko upitao kako biste i gdje vi investirali svoj teško ušteđeni novac?

Ovo su samo neka od pitanja na koja smo pokušali pronaći odgovore baveći se obveznim mirovinskim fondovima iz drugog stupa i njihovom ulogom u društvu. Budući da se podaci za 2014. godinu tek zbrajaju, za analizu će nam dijelom poslužiti i prethodna, 2013. godina, premda je ova, barem tako tvrde čelnici fondova, bila više nego dobra s obzirom na to da s prosječnim prinosom od 10,4 posto u tzv. fondovima B-kategorije, ulazi među tri najbolje od 2002. godine, kada su fondovi zaživjeli.

Ipak, da nije sve tako ružičasto, odmah su najavili kako se takvi prinosi u 2015. godini ne trebaju očekivati s obzirom na to da su cijene dionica na rekordnim iznosima, a prinosi obveznica na povijesno najnižim razinama.

Ova je godina, dakle, ipak bila dobra, pa bi shodno tome trebalo očekivati i veće mirovine za one čiji radni vijek završava. Je li to, međutim, uvijek tako?

Mirovinski fondovi, naime, sve više postaju sami sebi svrha. Građani za njihovo funkcioniranje izdvajaju golem novac, a da zapravo ne znaju što se s njim događa i hoće li i kada imati koristi od njega.

O čemu je riječ, slikovito nam je objasnio predsjednik Hrvatske stranke umirovljenika Silvano Hrelja: "Za mirovinu od 1000 kuna, koje bi umirovljenik primao nakon 65. godine života, za vrijeme radnoga staža trebao bi uplatiti 300.000 kuna, a da bi to uspio uz prosječnu plaću u Hrvatskoj, trebalo bi mu 88 godina! I to samo za 1000 kuna od 65 godine starosti do smrti." Premda je izračun napravljen bez kalkulirane kapitalizacije, prilično je jasno što je čelnik HSU-a želio reći.

Uostalom, da nešto u cijelom sustavu nije dobro, dokazuje i činjenica da se tek iduće, 2015. godine, predviđaju prvi odlasci u mirovinu izravno iz fondova, a ne kao do sada da se prikupljeni novac "prebacuje" u prvi stup, što je osiguranicima Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje omogućavalo da ostvare pravo na mirovinski dodatak i tako, barem malo, povećaju iznos ionako mizernih penzija.

Čemu onda služe mirovinski fondovi ako se ušteđeni novac opet prebacuje u prvi stup, i to dugih 12 godina nakon što je sustav ustanovljen? Dio odgovora svakako se krije u samim fondovima i sredstvima koja prijeđu preko njihovih računa. U ovom tekstu nećemo se baviti njihovim ulaganjem, ali zato hoćemo naknadama koje ubiru za upravljanje našim mirovinama.

Mirovinski fondovi 2002. godine, kada su formirani, raspolagali su s jedva dvije milijarde kuna i imali manje od milijun članova. Dvanaest godina kasnije, imovina je velika - 65,7 milijardi kuna s 1,7 milijuna članova. Prinos koji su kroz svo to vrijeme uspjeli ostvariti jedva da je nešto bolji od prinosa koji je svatko od nas, pa i oni koji nisu vješti u trgovanju na burzi, mogao imati samo da je investirao u dionice koje čine Crobex. OK, imao bi više posla, morao bi pronaći brokera, ali sve se to riješi za 15 minuta, a zaradom bi bio više nego zadovoljan iz jednostavnog razloga jer ne bi plaćao naknade od kojih fondovi zapravo žive.

Ona četiri najveća, AZ, Erste plavi, PBZ CO i Raiffeisen mirovinski fond, svake godine svojim vlasnicima isporuče zavidne količine kuna upravo zahvaljujući previsokim naknadama. Od 2004. do 2007. naknada za upravljanje iznosila je 1,2 posto. Kasnije je postupno padala, 2010. njezina je vrijednost bila 0,75 posto, a od 2013. Hanfa ju je dodatno smanjila na 0,45 posto. Jednostavnom računskom operacijom ispada da nas je njihovo upravljanje koštalo više od 300 milijuna kuna samo prošle godine, a ukupno najmanje dvije milijarde!

U isto vrijeme oni su ostvarivali nevjerojatne profite. Prošle godine, na primjer, najveći od njih, AZ fond, imao je dobit od 57 milijuna kuna, u 2012. nešto nižu - 52,4 milijuna kuna. Erste plavi je pak u 2013. godini zaradio 14,3 milijuna kuna. Što su napravili s tim novcem? Evo jedne sličice iz financijskog izvješća Erste plavog za 2013. godinu: kupili su novi automobil vrijednosti 366 tisuća kuna. Može se očekivati da će ti iznosi rasti i u ovoj godini, jer je Erste u dosadašnjoj dobiti iskazanoj u 2014. ostvario neto zaradu od 10,7 milijuna kuna. Od 2006. godine do danas njihov profit vrlo je blizu milijarde kuna. Kako i ne bi bio, s obzirom na to da im novac jednostavno pada u džep, bez obzira što i kako radili. Ne odgovaraju nikome ni za uspjehe ni za neuspjehe. Jedini zadatak im je da ne odu previše u crveno, jer će u tom slučaju morati nadoknaditi gubitak članovima.  

Ovog pitanja dotaknula se i Jagoda Milidrag Šmid iz SSSH-a, koja je izračunala da, osim činjenice da nitko od osiguranika ne zna što ga čeka i koliko će novca zapravo dobiti iz fonda, jednako važan problem predstavljaju i troškovi upravljanja. "Kada se zbroje ulazna naknada, naknada za upravljanje, izlazna naknada i troškovi banke skrbnika, ispada kako 27 posto uplaćenog iznosa ide na troškove upravljanja", kaže ona.

Niz stručnjaka godinama upozorava na neodrživost ovakvog modela, ali kao da u Hrvatskoj nikoga za to nije briga. U trenutku kada prvi stup grca u problemima, kada se država zadužuje i plaća skupe kamate, u najmanju ruku izgleda blesavo omogućiti financijskom sektoru ostvarivanje ekstra-dobiti koju svaki pojedinac, ako to želi, može sigurnije imati ako samo oroči novac u banci, pa da banke njemu plaćaju, umjesto obratno.

Hrelja kaže ovako: "Nedavno sam prilikom rasprave o izvješću o radu HZMO-a jasno rekao da s jedne strane imate 3000 zaposlenih u HZMO-u koji godišnje troše 380 milijuna kuna. S druge strane, u mirovinskim fondovima 200 zaposlenih ima na raspolaganju više od 200 milijuna kuna godišnje s tim da se taj iznos svake godine, unatoč smanjenim naknadama, povećava." 

Željko Šemper, saborski zastupnik HSU-a i stručnjak za mirovinski sustav, govori slično. "Jasno je da se taj drugi stup ne isplati, posebno u vrijeme krize. Na našem Nacionalnom vijeću svakako ćemo raspravljati o tome. U mirovinske fondove odlaze milijarde kuna, ako im pribrojite kamate koje plaća država, iznos je još veći. Pritom nitko ne pita gdje se taj novac ulaže. Ispada kao da nikoga nije briga. U redu, naknade su odlukom Hanfe nešto smanjene, ali činjenica je da se štednja troši i da se dečki iz fondova igraju našim novcem, koji banke oplođuju na svoj način." 

Hrelja se nadovezuje: "Financijski sektor je dominatno povezan unutar sebe. U jednom trenutku ih politika jako interesira, da bi u drugom trenutku već otišli na drugu stranu. Trajna veza ne postoji. Oni sebe nazivaju industrijom mada industrija nikad neće biti, jer je njima profit iznad svega. Oni plijene kuće zbog 2000 kuna neplaćenog anuiteta, nimalo ne brinući ni o vlasnicima ni o činjenici da kuća vrijedi puno više. Taj je sektor bešćutan, a naše mirovine su u njihovim rukama." 

Što onda napraviti s drugim stupom? Šemper upozorava da bi ga trebalo barem na neko vrijeme zamrznuti, što bi omogućilo toliko potreban predah prvom stupu s obzirom na to da je za isplatu mirovina godišnje potrebno 36 milijardi kuna, od čega 19 milijardi dolazi iz doprinosa (uz napomenu da se taj iznos već šestu godinu ne povećava), tako da nedostaje 17 milijardi. U drugi stup ide već sada gotovo šest milijardi kuna, uz napomenu da se taj iznos iz godine u godinu povećava.

Hrelja, pak, kaže da će pitanje drugoga stupa morati riješiti neki od budućih ministara financija, jer će se suočiti s manjkom novca za isplatu penzija. "Mirovinski fondovi tim novcem kupuju državne obveznice na koje država plaća šest posto kamate godišnje, što ispada dodatne 2,2 milijarde kuna", kaže on i dodaje: "Možemo se patiti u postojećoj situaciji. Možemo i povećati izdvajanje, ali samo ako bi poslodavci pristali na takvo rješenje, pa da oni iz vlastitih troškova podmiruju izdvajanja za svoje zaposlenike, možda i uz pomoć države. Nikako ne smije doći do toga da se opet pretače iz šupljega u prazno. Neke su države nacionalizirale drugi mirovinski stup ili su ga zamrznule. Odluku što će se dogoditi u Hrvatskoj donijet će političke stranke, ali siguran sam da iduće godine neće doći do bitnijih promjena. Ne vidim svijetlu budućnost drugoga stupa, nisam niti volim rušenje, ali ga ozbiljno treba preispitati. Možda je pravo rješenje dobrovoljnosti, poput trećeg stupa."

Pokušali smo izračunati i korisnost za umirovljenike koji su imali novac u drugom stupu. Prema Hreljinim riječima, korist od mirovinskih fondova mogli bi imati isključivo oni, njih oko 30 posto, koji imaju višu plaću od prosječne. Svi ostali ne mogu računati na pozitivan ishod, posebno što nije došlo do očekivanog rasta gospodarstva i plaća, kako se najavljivalo 2002. godine, kada je sustav uveden.

"Svi koji sada idu u mirovinu, a ušli su dobrovoljno u drugi stup, mogu i istupiti iz njega. Za državu bi svakako bilo korisnije da odustanu odmah sada, a ne da netko drugi vrti novac koji će naknadno biti pospremljen u državnu riznicu. Njime su se kupovale obveznice i dionice, a država je za njih plaćala kamate, da na kraju od toga ne bi bilo neke koristi. Međutim, očito je da država ima strašno puno razumijevanja prema mirovinskim fondovima, ne želeći ugroziti njihovo poslovanje. Možda neki imaju i prijatelje među njima", pita se Hrelja.

Šemper nam je prepričao iskustvo onih koji su otišli u mirovinu iz drugoga mirovinskog stupa. Pretpostavljalo se da će ljudi raditi barem 20 godina i da će ušteđevina biti visoka, ali su već nakon pet godina, dakle 2007. godine, otišli u mirovinu koja im je iz drugog stupa iznosila 27 kuna. U pet godina ta je osoba prikupila 30.000 kuna. Kad se rasporedi do 85. godine života, koliko je zakonodavac predvidio životni vijek, ispao je takav iznos. "Najprije", čudi se Šemper, "ne razumijem zašto do 85. godine, s obzirom na to da je prosječna životna dob niža, muškarci žive prosječno 73, a žene 79 godina. Već su tako smanjili ratu, što je bio signal da nešto ne valja".

Tekst je dio Forumova projekta "Javne politike s figom u džepu", koji financijski podupire Agencija za elektroničke medije