Kulturom protiv rešetaka

Zatvori nigdje na svijetu nisu sjajna mjesta. Izolacija, izdržavanje kazne i ograničavanje slobode, po prirodi stvari, ostavljaju tragove, pa ma o kakvom zločin(c)u se radi. S druge strane, svakome treba dati šansu za novi početak, a ona se često čini minimalnom nakon višegodišnjeg boravka unutar četiri zida. Države se u programima resocijalizacije zatvorenika snalaze na različite načina. Sve češće u tom im poslu 'pomažu' i različite udruge.

Jedan od primjera je francuska organizacija Lieux Fictifs. Više od 20 godina, ta udruga provodi programe umjetničke prakse zajedno s kažnjencima zatvora Baumettes u Marseilleu. Kroz video-instalacije, film i performanse koje zajedno stvaraju umjetnici i zatvorenici, pokušavaju prijeći granicu između svijeta 'unutra' (u zatvoru) i onoga 'vani' (na slobodi). Predstavnice udruge – Marie Christine Andre i Aurora Vernazzani – boravile su u Zagrebu na poziv udruge Skribonauti kako bi prenijele svoje iskustvo koje bi moglo pomoći domaćim aktivistima u radu sa zatvorenicima u hrvatskim zatvorima.

Zatvor Baumettes u Marseilleu izgrađen je još sredinom 1930-ih. Kapacitet mu je oko 1.400 zatvorenika, uglavnom muškaraca. Nerijetko je prebukiran tako da je u njemu smješteno i do 1.700 ljudi. Oko četvrtine osuđenika su migranti, odnosno, osobe koje nisu francuski državljani. Zbog loših uvjeta smještaja i odnosa prema zatvorenicima te potkapacitiranosti stručnim kadrom bio je godinama na udaru kritika javnosti, ali i domaćih i međunarodnih insititucija za zaštitu ljudskih prava. Pozivali su i na njegovo zatvaranje. Prema aktualnom planu, renoviranje zatvora trebalo bi biti završeno tijekom 2017. godine.

Organizacija Lieux Fictifs se ne bavi pravnim aspektom zatvorskog života i odnosom prema zatvorenicima u zatvoru Baumettes nego kreativnim poticajima. To smatraju jednako važnim za osnaživanje osuđenika, ali i za bolju komunikaciju s vanjskim svijetom. Program koji provode nije klasična resocijalizacija, ali razvojem različitih vještina može pomoći osuđenicima pri budućem izlasku i novom životu na slobodi.

Vizualne i filmske radionice provode u krugu zatvora, u prostoru od 400 četvornih metara koji im je zatvorska uprava ustupila na korištenje. Njihove programe pomažu lokalne, regionalne i državne vlasti, od regionalnog probacijskog centra do Ministarstva pravosuđa i Ministarstva kulture na nacionalnoj razini.

Godišnje kroz njihove radionice prođe tridesetak ljudi. Odabir zatvorenika provode zatvorske vlasti. U udruzi Lieux Fictifs kažu da ne ulaze u to koja su kaznena djela zatvorenici počinili, da ih se ne bira po tom kriteriju i da to za njihov rad nije presudno.

Jedan dio filmskih radionica temelji se na sirovom arhivskom materijalu kojeg zatvorenici sami obrađuju i daju mu kontekst, odnosno, vlastito značenje. Radili su tako kratke filmove temeljene na dokumentarnim snimkama iz Prvog svjetskog rata, kojima su dodavali vlastitu vizualnu i narativnu interpretaciju. Osobne priče umetali su i u stare privatne snimke anonimnih obitelji.

"Na početku uvijek ima puno otpora. Zatvorenici su nepovjerljivi prema slikama koje im prikazujemo, pitaju se što bi one trebale govoriti o njima. S vremenom ipak uspijemo postići cilj, a koji nije direktno vezan za film. Vizualna priča je samo okidač. Naime, te im slike ipak pomažu da se otvore, da dobiju novu perspektivu i novu sliku sebe i svijeta koji ih okružuje", objašnjava Aurora Vernazzani, redateljica na projektu "In Living Memory". Kao što radionice utječu na same zatvorenike, jednako povratno djeluju i na same umjetnike s kojima rade. Riječ je o dvosmjernom procesu učenja i zajedničke kreacije.

Vještine koje pri tome zatvorenici usvajaju nisu direktno vezane za neko moguće buduće zanimanje na slobodi i njihovo kasnije eventualno zapošljavanje. Prije svega, riječ je o procesu (samo)osvješćivanja i promjene sebe. Kroz kreativne audio-vizualne radionice nastoji se premostiti jaz između vanjskog i unutranjeg svijeta, života na slobodi i zatvorskog okruženja. Naglasak je na jačanju socijalnih vještina, poput poticanja susosjećanja s drugima i artukuliranja vlastitih ideja. Istodobno se radi na jačanju individualnosti, ali i na pripadnosti grupi.

"Kroz umjetnički postupak nastojimo im pomoći da iskorače iz zatvora, i osobnog i stvarnog. Istodobno, potičemo zajednički rad zatvorenika i umjetnika, da svatko od njih iskorači iz svog prostora i osjeti prostor onog drugoga. Međusobno se potiču da prepoznaju svoje potencijale i ojačaju samopouzdanje", kaže Marie Christine Andre, izvršna producetica udruge.

Od 2009. do 2013. godine, organizacija Lieux Fictifs je razvila dva kreativna programa – izložbu kratkih filmova "Slike sjećanja, izokrenuta sjećanja" i filmsku instalaciju "U samoći pamučnih polja" s kojom su gostovali i na zagrebačkom Human Rights Festivalu 2014. godine.

U izradi kratkih filmova korištena je arhiva Francuskog nacionalnog audiovizualnog instituta (INA). Filmovi su nastajali na zajedničkim kreativnim radionicama u Francuskoj, ali i drugdje po Evropi i Mediteranu kroz suradnju filmskih redatelja, zatvorenika, studenata, umirovljenika... U četiri godine u 36 radionica sudjelovalo je ukupno 250 ljudi, 28 različith nacionalnosti iz šest država.

Dvosatna filmska instalacija "U samoći pamučnih polja" temelji se na poznatom dramskom tekstu Bernard-Marie Koltesa. U filmu nastupa 27 glumaca, među kojima 18 zatvorenika iz zatvora Baumettes i devet građana Marseillesa. Rad istražuje mirovanje i pokret, idealno i stvarno, norme i njihovo kršenje. Sudionici projekta, različitih nacionalnosti, uzrasta, obrazovanja i socijalnog backgrounda, surađuju na filmu koji postaje mjesto zajedničkog susreta.

Kroz ta su dva programa, u udruzi Lieux Fictifs pokušali srušiti barijeru i općeprihvaćeno mišljenje da su umjetnost i kultura nešto elitno, samo za odabrane. Zajedničkim radom zatvorenika, umjetnika i domaćih ljudi 'izvana', pomiču se granice i ruše predrasude jednih o drugima.

"Naši najveći izazovi u radu su predrasude. Ljudi 'izvana' imaju paternalistički, pokroviteljski odnos prema onima 'unutra', ali istodobno su i znatiželjni. Pitaju se zašto su oni koji su završili iza rešetaka zli. Zanimljivo je promatrati kako se kroz zajednički kreativni postupak takve stvare mijenjaju. Na kraju možemo reći: nema razlike između tebe i mene, mogu shvatiti zašto si posrnuo", kaže Aurora Vernazzani.

Iskustvo francuskih umjetnika u Marseillesu sada koriste i slične udruge u Italiji, Španjolskoj, Njemačkoj, Norveškoj, Slovačkoj i Libanonu. Od 2014. godine Lieux Fictifs razvija i koordinira evropsku obrazovnu i kreativnu mrežu "In Living Memory" uz financijsku podršku programa Erasmus Plus Evropske unije.

U skorijoj budućnosti sličan program mogao bi se razviti i u Hrvatskoj. Udruga Skribonauti planira ove jeseni organizirati radionicu za sve zainteresirane za snimanje filmova u hrvatskim zatvorima s "našim" osuđenicima.

Udruga Skribonauti najpoznatija je u javnosti po projektu "Pisce u zatvore" u kojem hrvatski književnici zatvorenicima čitaju svoja djela. Tako su, među ostalim, u karlovačkom zatvoru gostovali Zoran Ferić i Neven Vulić, u Remetincu su bile Mima Simić, Tanja Mravak i Ivana Simić Bodrožić, a u zatvoru u Varaždinu Ivan Herceg, Gordan Duhaček i Maja Hrgović. U Skribonautima ističu problem neriješenog financiranja takvih projekata, zato što se umjetnički programi s ranjivim skupinama, pa tako i zatvorenicima, često u Hrvatskoj tretiraju dvojako – pola kao kulturni, a pola kao socijalni projekti. Stoga glavni izvor podrške trenutno nalaze kroz nezavisne mreže poput zaklade "Kultura nova".

Tekst je nastao u okviru nezavisne novinarske teme "S druge strane ograde" koju financijski podupire Ministarstvo kulture. Članak ne izražava stavove i mišljenja Ministarstva