Lešinari nad Medvednicom, ili zašto je doktor Nogalo morao otići

S istinom je kao i s vodom: kad krene ne možeš je zaustaviti. Taman kad misliš da si začepio rupu i da si je zaustavio, ona izbije na drugom mjestu, bočno, nekako zaobiđe tvoju prepreku te izbije tamo gdje smo joj se najmanje nadali. Tko bi rekao da će nam se ekološka priča o devastaciji Medvednice, katastrofalnoj sječi šume i rovanju teške mehanizacije po južnim padinama podno samog Sljemena, razjasniti jednom naprasnom smjenom ravnatelja dječje bolnice Srebrenjak? Tko bi i pomislio da je to u ikakvoj svezi, a eto pokazalo se da je.

Kao u onoj mudrosti o povezanosti lepeta krila leptira u Hong Kongu i tsunamija u Japanu ili gdje već. U Hrvatskoj je izgleda sve isprepleteno tako da jedna politička smjena u zdravstvu otkrije prljavštinu vandaliziranog političkog modela koji nije uspio povezati uspjehe i pozitivu prethodnog sistema s nekom racionalnom budućnošću već je rušeći sve pred sobom stvorio strašilo, nakaradu u kojoj jedan 'Mile iz Pogane vlake' gotovo dvadeset godina kroji svijetlu budućnost svojim rođacima, kumovima i jaranima, a nama ostalima ostavlja spaljenu zemlju.

Naime, kako sad vidimo, interes za Medvednicu, njen najatraktivniji pojas, vrh Sljeme, skijalište na sjevernim padinama te južnim proplancima i vidikovcima ponad grada, notorni Mile pokazao je negdje pred kraj svoga prvog gradonačelničkog mandata, organizacijom Snježne kraljice (eng. Snow Queen Trophy) ženske slalomske utrke Svjetskog skijaškog kupa u siječnju 2005. Tada su počela velika ‘delanja’, veliki zahvati na proširenju skijaških staza, izgradnja pristupne ceste i umjetnog jezera, a što je na brdo dovelo tešku mehanizaciju i pilu ‘motorku’ koja se od tada neprestano čuje. Od tada su se počela miješati prava i nadležnosti Parka prirode Medvednica, Hrvatskih šuma, Šumarije Zagreb i Grada Zagreba, odnosno famoznog Zagrebačkog holdinga.

Rašomon

Od tada počinje ‘rašomon’ koji nama, promatračima sa strane, postaje nemoguće pratiti. Tko je za što odgovoran, tko i na osnovu kojih planova izdaje zapovijedi, čiji su radnici i tehnika trenutno u akciji, kome polažu račune? Teško nam je dobiti odgovore na ta pitanja jer u stvari više nismo sigurni koga pitati. Ako pitate Hrvatske šume, oni se proglase nenadležnima, ali su sigurni da posao obavlja ‘struka’ te da je to sve u redu. Uprava Parka prirode je još nenadležnija i izgleda da ih se ništa ne tiče izvan uredovnog vremena, oni naime rade od devet do tri, u šumu ne zalaze iz prostog razloga, jer kako će biti u uredima ako hodaju po šumi? Tako im funkcionira i rendzerska služba koju nitko od nas koji često hodamo po brdu nikad nije sreo.

Projekt Snježne kraljice nam se činio smislenim jer eto radi se o sportskom događaju svjetskog ranga tako da nitko nije postavljao pitanja oko sječe ‘nekoliko’ stabala. Ako hoćemo vrhunski sportski događaj moramo podnijeti i neke žrtve. Možda bi stvari s Medvednicom izgledale puno bolje da se tu stalo, ali nije. Kad se shvatilo da ta ‘delanja’ u svezi Snježne kraljice prolaze nezapaženo i bez prigovora, kako građana tako i nekakve  šumarske ‘struke’, krenulo se u novu fazu, fazu zvanu Sljemenska žičara. Milina omiljena predizborna tema kojom šest puta dobiva gradonačelničku izbornu trku.

Svjedoci smo koliko su puta do sada započinjani i prekidani radovi na novoj žičari te koliko se od tada (2007.) čuje ona ‘Stihlova motorka’, a bageri i buldožeri ruju južne padine oko Cera, Brestovca i Risnjaka. Naravno da nas je to prvo rastužilo, a kasnije i razbjesnilo te smo počeli ukazivati na te sve veće zahvate u bukovim i hrastovim šumama, počeli brojati nove panjeve, traktore, kamione, šlepere koji danonoćno odvoze trupce na nepoznate destinacije. Postavljali smo pitanja o kokošarskoj krađi ogrjevnog drveta, šumocidu, ekološkoj katastrofi, načetim plućima grada i uvijek od nadležnih dobivali odgovor kako se radi o sanaciji štete uzrokovane olujom, velikim vjetrom koji je u par navrata oborio dosta stoljetnih stabala te kako se ‘struka’ brine o tome iako je svima bilo vidljivo da je oluja najveću štetu uradila baš tamo gdje je ‘struka’ zasjekla.

Situacija čini lešinara

Stoljetna stabla su se izvaljivala upravo tamo gdje su Holdingovi, Šumarijini ili pak neki drugi iz samo njima poznatog interesa posjekli prva stabla. Kao da je netko namjerno otvarao nove koridore vjetrovima koji bi onda porušili ostalo. Čudilo nas je zašto se tako radi, zašto vlada ta neopisiva zbrka koja nanosi neizmjernu štetu Parku prirode, zašto famozna ‘struka’ gotovo uvijek podbaci a njen angažman u ‘delanju’ rezultira katastrofom, blatom, bujicama, odronima i rasjedima. Ili ‘struka’ nema pojma ili to radi namjerno, planski u nečijem interesu? Taj nam je interes izazivao glavobolju, prepoznavali smo ga u sferi kriminala, najčešće onog sitnog, kokošarskog. Onda onog malo većeg, državnog. Znali smo da su kroz povijest neke države, iz raznih razloga, morale siječi šume te na toj sječi razvijati neke druge manje više uspješne djelatnosti, ali nam se to, zbog toga što živimo u 21. stoljeću, kao objašnjenje činilo apsurdnim. Nitko, osim budale, ne siječe granu na kojoj sjedi.

Sad kad nam je doktor Boro Nogalo, nesretni ravnatelj dječje bolnice, u suzama ukazao na ‘prave’ razloge svog brzopoteznog otkaza, postaje jasniji interes aktualnog ‘capo di tutti capi’, gradonačelnika i njegovih, što javnih i tajnih partnera. Ostaje samo pitanje da li je dr. Nogalo, a time i njegov tim sa Srebrenjaka, postao žrtva zbog svog uspješnog europskog projekta koji je na sebe vezao šezdesetak milijuna eura iz EU fondova, a na njih je sada oko bacio ‘Mile predator’ koji bi taj posao prepustio nekom manje tvrdom, a vjerovatno i manje stručnom žetončiću. Ili je žrtvom postao samo zbog činjenice da je dječja bolnica uknjižena kao vlasnik zemljišta na kojem počivaju razvaline bivšeg sanatorija Brestovac, a na koje je opet oko bacio Mile, ovaj puta ‘lešinar’.

Kako ‘situacija čini lešinara’ tako nije teško shvatiti daljnje poteze aktualnog gradonačelnika i njegovog pogona. Malo će stati na loptu, zavlačiti i odvlačiti pažnju, ali ne i odustati od krajnjeg, samo njemu i uskom krugu povlaštenih, poznatog cilja. A taj cilj može biti svašta. Neki 'projekt' kao onaj 'Zagreb na Savi' gdje bi se nekom arapskom princu poklonilo hipodrom i velesajam. Možda dobije i slično ime 'Zagreb na Sljemenu' ili tako nešto, a za realizaciju istog nađe partnera u nekoj kineskoj korporaciji. Usput će se neki jarani, rodjaci i kumovi teško opariti samom činjenicom što su se, nekim čudom, u zemljišnim knjigama dogodile zamjene vlašnistva nad nekim katastarskim česticama. Najavljena izmjena zagrebačkog GUP-a malo će pričekati zbog predsjedničkih izbora, ali nas neće čuditi ako ga se u međuvremenu dopuni i izmjenama prostornog plana na Medvednici jer do tada ona možda izgubi sva ona obilježja koja neko planinsko područje čine Parkom prirode, a time i institucionalnu zaštitu od lešinarskih i predatorskih nasrtaja političkih štetočina a’la Mile.