Prošlotjednim nastupom afroameričke pjesnikinje, pjevačice i aktivistice za ljudska prava Aje Monet iz New Yorka završava u Beču niz nastupa istaknutih predstavnika i predstavnica crnačkog građanskog pokreta kroz tri generacije – u medijima nazvan i "mjesecom crnačke povijesti". Afrička i afro-zajednica austrijske prijestolnice mogla je uživati u posjetu slavne Angele Davis bečkom Sveučilištu – voditeljice Komunističke partije SAD-a, osobe koja je svojom retorikom šezdesetih i sedamdesetih godina ušla u ikonografiju pop-kulture kao ženska inačica Che Guevare. Minuli vikend prošao je u znaku Saula Williamsa koji je nastupio u klubu Porgy&Bess; to je najistaknutiji živući pjesnik koji djeluje na rubnom žarištu tzv. "ulične mudrosti", soula i hip-hopa, jedan i jedini za kojeg se eventualno može kazati kako je punokrvni baštinik stilskog unicuma velikog Gil-Scotta Herona.
„Ljudi se dijele na dvije skupine, one koji nešto čine i oni koji ne“, zafitiljila je svoj credo Aja Monet u klupski prostor Mon Amija 27. listopada oko 23.00 sata, nakon što je svojim sugestivno-zagasitim irisima publiku toliko izgađala dok i najnesigurniji u sebe nisu počeli mantrati njezine stihove. Prvi od dvaju bečkih nastupa izvodi u uličici nadomak skupih dućana pješačke zone strogog centra grada, nakon nastupa na festivalu Mestizo Arts u Antwerpenu i Parizu, da bi nakon Kunstforuma pošla i za London.
Aktivistički protkan nastup uglavila je većim dijelom protestnim pjesmama na čijoj je meti policija koja je unatrag koju godina počela tamaniti crnce praktički bez ikakvog otpora struktura. Počevši od nemira u Fergusonu i St. Louisu, iz njenih je pjesama progovarala nota kakvu smo dosad poznavali s albuma Ice T-ja ili srodnih pravednika preobraženih u anđele uništenja, no izrazito feminističkog štiha.
Kao što su reperi devedesetih evocirali žrtvu namjernika Rodneya Kinga koji će prerasti u simboličku figuru čitave generacije, Aja gradi priču kroz obitelj i odnose unutar obitelji kao metafore i pozornice društva. Neke su joj lajne nebrušene, poput one da je crnački duh preopterećen socijalnim temama i tek treba napisati svoje ljubiće, poput "Romea i Julije", no ne zaboravimo da njena poezija nije boks. No, nije joj za zamjeriti, osjeća se tu angst jednog Amirija Barake, dramatičara, pjesnika i aktivista s kojim je i nastupala i prijateljevala. Uostalom, on je na protivljenju političkoj korektnosti izgradio karijeru, onda kad je to bilo nasušno potrebno, otkrivši u njemačkim teatrima (vrlo isplativi!) sentiment spram posipanja pepelom. I čini se kako je svjesna da je njegova isključivost (bila) što teatralna, a što anakrona...
Nakon što je spomenula kako je njezin posjet Palestincima u pojasu Gaze i Zapadnoj obali koincidirao s nemirima u SAD-u, nabrusila se jezika s Izraelkom iz publike koja ju je uzastopce opominjala da spominjanjem Palestine govori o teritoriju Države Izrael. Šlagvort koji joj je došao kao naručen, prekobicnula je u podulji pledoaje pjesme obojane infernalnim tonovima kojem je kumovalo i napuštanje prostorije usijane obožavateljice.
Monetina lirika ima malo ili nikakve kakve veze sa slam-poetryjem koji je u Austriji, sudeći po broju profiliranih izvođača što su joj odradili uvertiru, na velikoj cijeni. Dok dio slam-scene samosvjesno poseže za banalnostima u cilju akumuliranja emocija koje vode do apsurda u vidu postizanja komičke katarze, Aja je poput kakvog hard-bop bubnjara navrh samog ritma, uvijek spremna publiku uhvatiti na spavanju i prodrmati je svojim stihovanim uzdama, razgaliti je...
Na stranu putenost jedne mlade žene koja je tek zašla u 30-u godinu života, no i kao takvoj nije joj za zanemariti paralelu s Angelom Davis koja je svoje protivnike šamarala i seksipilom. Česti povici odobravanja dok je čitala, omogućuju joj prepuštanje kreativnom zanosu izvođenja i prepuštanje alkemiji strofa koje artikuliraju humanističke filipike usmjerene protiv osjećaja vječne zgaženosti.
"Voljela bih na jedan dan otići na odmor, da jedan dan u životu ne budem crnkinja“, izjadala se aktivistica ambivalentnom strogoćom publici razvaganjenoj preko stilskog namještaja u pastelnim tonovima. Publika koja je došla na čitanje itekako je bila kreativna i poticajno pretenciozna u stilskom miksu ekipe iz Starbucksa. Lokalne izvođačice, poput Mothers You'd Like to Flow with (MYLF), Renee Benson-Raie i Stefanie je stilski nemoguće uhvatiti bilo za glavu bili za rep, osim što se mora priznati da tesaju svaki detalj izvedbe – od scenskog nastupa do vokalne artikulacije.
Tako će Renee zapravo smjelo zakoračiti na teren same Monetove, bilo konferansom bilo uključivanjem publike u nastup, iza nje su multipla izvođačka iskustva, a povezuje ih i biocenoza Brooklyna kao zajedničke referentne točke. MYLF-ice su pak poput ženske inačice komičarskog dvojca Stanleya i Olija, zbog kostimića koji vuku na camp i trash. U nastupu se nadmeću u kreativnosti pri stvaranju novih riječi i sintaktičkih cjelina koje su ipak više pop, nego li punk, ne komuniciraju tu energiju. No, nema opuštenosti i spontanosti, dapače, to često izgleda kao umjetnička refleksija na intervju za posao. Vibra laganog stresa i treme, kakvu izvođači slama istočno od Mure kanaliziraju u scensku energiju, potpomognuti poetskim parama, kao da nije poželjna...