Skoči na glavni sadržaj

"Ljudi se dijele na dvije skupine, one koji nešto čine i oni koji ne"

ljudi-se-dijele-na-dvije-skupine-one-koji-nesto-cine-i-oni-koji-ne-3668-4091.jpg

Aktivistički protkan nastup Aja Monet uglavila je većim dijelom protestnim pjesmama na čijoj je meti policija koja je unatrag koju godina počela ubijati crnce praktički bez ikakvog otpora struktura
Foto: Ajamonet.com

Prošlotjednim nastupom afroameričke pjesnikinje, pjevačice i aktivistice za ljudska prava Aje Monet iz New Yorka završava u Beču niz nastupa istaknutih predstavnika i predstavnica crnačkog građanskog pokreta kroz tri generacije – u medijima nazvan i "mjesecom crnačke povijesti". Afrička i afro-zajednica austrijske prijestolnice mogla je uživati u posjetu slavne Angele Davis bečkom Sveučilištu – voditeljice Komunističke partije SAD-a, osobe koja je svojom retorikom šezdesetih i sedamdesetih godina ušla u ikonografiju pop-kulture kao ženska inačica Che Guevare. Minuli vikend prošao je u znaku Saula Williamsa koji je nastupio u klubu Porgy&Bess; to je najistaknutiji živući pjesnik koji djeluje na rubnom žarištu tzv. "ulične mudrosti", soula i hip-hopa, jedan i jedini za kojeg se eventualno može kazati kako je punokrvni baštinik stilskog unicuma velikog Gil-Scotta Herona.

„Ljudi se dijele na dvije skupine, one koji nešto čine i oni koji ne“, zafitiljila je svoj credo Aja Monet u klupski prostor Mon Amija 27. listopada oko 23.00 sata, nakon što je svojim sugestivno-zagasitim irisima publiku toliko izgađala dok i najnesigurniji u sebe nisu počeli mantrati njezine stihove. Prvi od dvaju bečkih nastupa izvodi u uličici nadomak skupih dućana pješačke zone strogog centra grada, nakon nastupa na festivalu Mestizo Arts u Antwerpenu i Parizu, da bi nakon Kunstforuma pošla i za London.

Aktivistički protkan nastup uglavila je većim dijelom protestnim pjesmama na čijoj je meti policija koja je unatrag koju godina počela tamaniti crnce praktički bez ikakvog otpora struktura. Počevši od nemira u Fergusonu i St. Louisu, iz njenih je pjesama progovarala nota kakvu smo dosad poznavali s albuma Ice T-ja ili srodnih pravednika preobraženih u anđele uništenja, no izrazito feminističkog štiha.

Kao što su reperi devedesetih evocirali žrtvu namjernika Rodneya Kinga koji će prerasti u simboličku figuru čitave generacije, Aja gradi priču kroz obitelj i odnose unutar obitelji kao metafore i pozornice društva. Neke su joj lajne nebrušene, poput one da je crnački duh preopterećen socijalnim temama i tek treba napisati svoje ljubiće, poput "Romea i Julije", no ne zaboravimo da njena poezija nije boks. No, nije joj za zamjeriti, osjeća se tu angst jednog Amirija Barake, dramatičara, pjesnika i aktivista s kojim je i nastupala i prijateljevala. Uostalom, on je na protivljenju političkoj korektnosti izgradio karijeru, onda kad je to bilo nasušno potrebno, otkrivši u njemačkim teatrima (vrlo isplativi!) sentiment spram posipanja pepelom. I čini se kako je svjesna da je njegova isključivost (bila) što teatralna, a što anakrona...

Nakon što je spomenula kako je njezin posjet Palestincima u pojasu Gaze i Zapadnoj obali koincidirao s nemirima u SAD-u, nabrusila se jezika s Izraelkom iz publike koja ju je uzastopce opominjala da spominjanjem Palestine govori o teritoriju Države Izrael. Šlagvort koji joj je došao kao naručen, prekobicnula je u podulji pledoaje pjesme obojane infernalnim tonovima kojem je kumovalo i napuštanje prostorije usijane obožavateljice.

Monetina lirika ima malo ili nikakve kakve veze sa slam-poetryjem koji je u Austriji, sudeći po broju profiliranih izvođača što su joj odradili uvertiru, na velikoj cijeni. Dok dio slam-scene samosvjesno poseže za banalnostima u cilju akumuliranja emocija koje vode do apsurda u vidu postizanja komičke katarze, Aja je poput kakvog hard-bop bubnjara navrh samog ritma, uvijek spremna publiku uhvatiti na spavanju i prodrmati je svojim stihovanim uzdama, razgaliti je...

Na stranu putenost jedne mlade žene koja je tek zašla u 30-u godinu života, no i kao takvoj nije joj za zanemariti paralelu s Angelom Davis koja je svoje protivnike šamarala i seksipilom. Česti povici odobravanja dok je čitala, omogućuju joj prepuštanje kreativnom zanosu izvođenja i prepuštanje alkemiji strofa koje artikuliraju humanističke filipike usmjerene protiv osjećaja vječne zgaženosti.

"Voljela bih na jedan dan otići na odmor, da jedan dan u životu ne budem crnkinja“, izjadala se aktivistica ambivalentnom strogoćom publici razvaganjenoj preko stilskog namještaja u pastelnim tonovima. Publika koja je došla na čitanje itekako je bila kreativna i poticajno pretenciozna u stilskom miksu ekipe iz Starbucksa. Lokalne izvođačice, poput Mothers You'd Like to Flow with (MYLF), Renee Benson-Raie i Stefanie je stilski nemoguće uhvatiti bilo za glavu bili za rep, osim što se mora priznati da tesaju svaki detalj izvedbe – od scenskog nastupa do vokalne artikulacije.

Tako će Renee zapravo smjelo zakoračiti na teren same Monetove, bilo konferansom bilo uključivanjem publike u nastup, iza nje su multipla izvođačka iskustva, a povezuje ih i biocenoza Brooklyna kao zajedničke referentne točke. MYLF-ice su pak poput ženske inačice komičarskog dvojca Stanleya i Olija, zbog kostimića koji vuku na camp i trash. U nastupu se nadmeću u kreativnosti pri stvaranju novih riječi i sintaktičkih cjelina koje su ipak više pop, nego li punk, ne komuniciraju tu energiju. No, nema opuštenosti i spontanosti, dapače, to često izgleda kao umjetnička refleksija na intervju za posao. Vibra laganog stresa i treme, kakvu izvođači slama istočno od Mure kanaliziraju u scensku energiju, potpomognuti poetskim parama, kao da nije poželjna...