Lustriranje Alenke Bratušek

Kažu da novi predsjednik Evropske komisije Jean Paul Juncker može biti zadovoljan. Od 26 kandidata u maratonskim tzv. saslušanjima što su trajala osamdeset sati i u kojima je ukupno postavljeno gotovo 1.300 pitanja, praktično su svi kandidati prošli. Kandidaturu je povukla samo bivša slovenska premijerka Alenka Bratušek koja je aspirirala na mjesto potpredsjednice Komisije, zadužene za energetiku. I tu je početak naše priče. Već i prije saslušanja u susjednoj Sloveniji vođena je žestoka kampanja pod parolom: Bratušek je nesposobna, a osim toga i previše naginje ljevici. Svaki iole informiraniji Slovenac svjestan je toga da je iza kampanje stajao prethodnik Alenke Bratušek, Janez Janša, nedvojbeno desno orijentirani političar (s prethistorijom članstva i funkcionerskog staža u Savezu komunista, što je u Hrvatskoj sve prije nego nepoznato!). No, kampanja nije ostala ograničena na Sloveniju. U nizu evropskih zemalja "ispod žita" provlačila se teza o nekompetentnosti slovenske kandidatkinje, od čega - naravno - nije ostala imuna ni Hrvatska.

A kada je famozno saslušanje obavljeno (trajalo je tri sata) svi ti znalci, odmah su znali i još nešto: da Alenka Bratušek nije zadovoljila, da je saslušanje bilo "katastrofa", da je pokazala zapanjujuću nestručnost i neznanje, nepoznavanje materije, da nije išla dalje od načelnih odgovora, da je čak, kao što će zlobno primijetiti neki mediji u Hrvatskoj, "loše naučila napamet" odgovore na neka pitanja. Nitko, međutim, nije rekao sljedeće: Alenka Bratušek stručnjakinja je, i to dokazana, za financije. Energetika je za nju novo područje i što ima normalnijega, nego da prije ulaska u takvo novo područje svoje poglede ograniči na ono načelno. Teško je povjerovati da je ijedan od ispitivanih (i pozitivno ocijenjenih) kandidata bio u stanju sasvim konkretno navesti koje će korake i na koji način poduzeti u narednih nekoliko mjeseci, da o godinama i ne govorimo. Bivša je slovenska premijerka učinila, dakle, nešto najnormalnije: iznijela je svoje viđenje problema u globalu. No to, u njezinom slučaju, nikako nije bilo dovoljno. U njezinom slučaju to je bio znak nepoznavanja materije i "nezamislive nekompetentnosti". Zapravo, nije riječ ni o jednome, ni o drugome. Riječ je o tome da je udruženim snagama dviju velikih formacija u Evropskom parlamentu (socijal-demokrata i pučana, čemu su se iz oportuniteta pridružili i neki liberali) Alenka Bratušek po kratkome postupku lustrirana, izbačena iz igre, da joj je uskraćena mogućnost da potvrdi kvalitete koje je pokazivala na kormilu slovenske vlade i da se dokaže na jednom novom području. Ona, naime, pripada liberalima, u Evropskom parlamentu prisutnoj, ali ne i moćnoj skupini, svakako ne takvoj koja bi mogla progurati svojega kandidata na način na koji to evidentno čine i socijal-demokrati, i pučani. S time da je u njezinome liberalizmu vidno prisutna i nota sklonosti prema lijevoj opciji, a to je u očima pučana neoprostiv grijeh. Zato je i hrvatska zastupnica (Dubravka Šuica, HDZ) postavila pitanje kojim bi trebala steći ne evropsku, nego planetarnu slavu: ne bi li se Alenka Bratušek trebala okrenuti evropskim vrijednostima, umjesto da javno pjeva komunističke pjesme? Ne zna ta zastupnica iz Hrvatske (a u hrvatskoj političkoj "eliti" jedva da itko nešto zna) da je Bandiera rossa pjesma talijanskog radničkog pokreta, a ne komunista. "Zaboravila" je kako je zemlja koju bi trebala zastupati u Evropi zasnovana i na vrijednostima antifašizma, barem dok sadašnji Ustav ne bude promijenjen. Ne zna ona ni to da je posljednji stih: "Živio komunizam i sloboda!" naknadno dometnut, i to nakon dolaska na vlast Mussolinijevih fašista. Ne zna da je susjedna Slovenija, Janši usprkos, zadržala zdrav odnos prema antifašističkoj borbi i žrtvama fašizma, pa u Sloveniji nije nikakav krimen (koliko god da je Janša želio povesti zemlju u suprotnome smjeru) pjevati (i) pjesmu Bandiera rossa. I ne zna, napokon, ta vrla bivša gradonačelnica Vojnovićevog Grada da komunističke partije najnormalnije postoje u nekim zemljama Evropske unije, na primjer u ne tako dalekoj Austriji, da javno djeluju, da ističu svoje kandidate na izborima. Ništa od toga ona ne zna, ali zajedno s evropskim pučanima (o hrvatskoj desnici nepotrebno je i govoriti), zna da nekome tko se usudi zapjevati pjesmu o crvenoj zastavi nije mjesto u Evropskom parlamentu.

To je jedna strana priče. Druga je strana "istočni grijeh" Alenke Bratušek iz vremena kada je bila slovenska premijerka. A on se svodi na to da nije, u svemu i uvijek, slijepo slušala Bruxelles i da je tvrdoglavo odbijala da slovenske privredne probleme rješava Međunarodni monetarni fond. Dovoljno je prelistati zapadno-evropske novine iz vremena njezinoga mandata i vidjeti s koliko je zle volje bila dočekana, kako joj se proricalo da će morati pozvati MMF i kako ju se počelo, uz najcrnje prognoze za Sloveniju, napadati iz svih (propagandnih) oružja kada je postalo jasno da ona to neće učiniti (na čemu bi joj i sadašnji premijer Miro Cerar trebao biti zahvalan, jer mu je utrla put, s obzirom na to da i on pokazuje ambiciju da ne bude samo poslušni izvršitelj bruxelleskih naloga, lociran u maloj članici EU). Tu je Alenka Bratušek bila na svojemu području, tu je znala i načela, ali i konkretne poteze i tu je pokazala što može. Upravo zato, to joj se - gledano iz perspektive velikih igrača u Evropskoj uniji (i onih koji stoje iza njih) - nije smjelo dozvoliti, a pogotovo ne na tako važnoj i utjecajnoj poziciji kao što je potpredsjednica Evropske komisije, zadužena za sektor energetike. Ta, energetika je upravo ono područje na kojemu se već dijelom odvija Evropi nametnuti sukob s Rusijom, a sva je prilika da će to postati i glavno polje sučeljavanja između EU i Moskve, što će - naravno - samo učvrstiti savezništvo Rusije i Kine (no to je već dugoročna računica kakvoj desničari i pučani, bili oni u Evropskom parlamentu, ili izvan njega, nisu vični).

Ukratko: Alenka je Bratušek lustrirana (uklonjena), mada je formalno ona bila ta koja je povukla kandidaturu, zbog toga što nije imala podršku vodećih "obitelji" u Evropskom parlamentu, zbog toga što nije bila (dovoljno) desno usmjerena i - što je ipak najvažnije - zbog toga što je na položaju slovenske premijerke pokazala da i mali mogu, samo ako i kada hoće i znaju.

(Tekst prenosimo iz tjednika Novosti)