Skoči na glavni sadržaj

Magdalena Vodopija: Možemo biti u ekonomskoj recesiji, ali na recesiju duha ne pristajemo!

Emir Imamović Pirke

Književnik, dramatičar, publicist, komentator, novinar, Bosanac, Dalmatinac... Jednom riječju - Pirke

vodopija.jpg

Bez obzira na financijske teškoće koje nas godinama prate, mi nikad nećemo odustati od „pulskog stila“ koji podrazumijeva starinsko, iskreno gostoprimstvo i postavljanje autora na pijedestal, objašnjava Magdalena Vodopija
Foto: Manuel Angelini/Sa(n)jam knjige

Posljednji petak u ovom mjesecu prvi je radni dan Pulskog festivala knjige i autora – Sa(n)jam knjige u Istri, i to jubilarnog, 30-og. Manifestacija nastala na neovisnoj kulturnoj sceni  preživjela je, dakle, tri desetljeća, nadrasla lokalne i hrvatske okvire, te ovdašnjoj publici omogućila susrete kako s domaćim autorima i autoricama, tako i sa svjetskom književnom elitom. Svih tih 30 godina na Sajmu i uz Sajam je u kontinuitetu samo jedna osoba, njegova direktorica Magdalena Vodopija. 

Direktorice Vodopija, u intervjuima često govorite kako je Pulski festival knjige i autora – Sa(n)jam knjige u Istri nastao bez velikih strateških planova i megalomanskih očekivanja. Ipak, evo mu je punih 30 godina. Kako pomiriti takvo trajanje sa  nedostatkom strategije: ljubav, kažu, traje tri godine, entuzijazam, dokazano, pet, za tri desetljeća nedovoljno, zar ne?

Ako je istina to što kažete da ljubav traje tri godine, a entuzijazam pet, onda imam precizan odgovor: svakih tri do pet godina mijenjao se veći dio ekipe Sajma. Nova ekipa, nova zaljubljenost u Sajam, novi entuzijazam. Tako je, eto, Sajam lako došao do 30-e, jer je stalno netko bio zaljubljen u njega i stalno ga s novim entuzijazmom stvarao. A sad ćete me, pretpostavljam, pitati što je meni bilo pa sam na Sajmu 30 godina…

Točno. Dakle, što je bilo s vama pa da na Sajmu i uz Sajam provedete punih 30 godina?

I tu je sasvim jednostavan odgovor: zaljubljivala sam se u svoje nove suradnike, preciznije u njihovu ljubav prema Sajmu, u njihov početnički entuzijazam. 

Prve sajamske godine bile su punkerske: skvotiralo se, mijenjali ste mjesta održavanja, riskirali… Kada ste shvatili da će Sajam nadrasti i najhrabrija očekivanja: nakon preseljenja u Dom hrvatskih branitelja, dolaska Umberta Eca, izvanrednog odaziva autora i autorica…?

Od sedmog Sajma kada smo ušli u Dom branitelja sve se počelo ubrzano događati. Vjerujem da svi imamo jedan period u životu, koji traje otprilike  šest - sedam godina, kada ti se, ma što radio, otvaraju sva vrata i jednostavno ne možeš odoljeti izazovu, koliko god slutio ili znao da te nešto nadrasta, da ćeš tu početničku sreću i uspjeh kasnije platiti na drugi, teži način. Takav naš period bio je od 2001. do 2008. godine. U tom vremenu smo na svakom novom Sajmu dobivali na poklon jedan novi svijet s kojim smo se trebali nositi, savladati ga i iz njega stvarati uvijek nove i začudnije sajmove. Iste godine kada smo ušli u Dom hrvatskih branitelja, priključio nam se Mauricio Ferlin  koji je Sajam nazvao Sa(n)jam knjige i stvorio Pufku. Važan je i deveti, kad smo prvi put imali zemlju-gosta, i to Češku!, zahvaljujući velikom prevoditelju Dušanu Karpatskom, te program „P.E.N. u Puli“ sa nizom inozemnih autora zahvaljujući Sibili Petlevskoj. Naredne godine nam je stigao budući nobelovac Orhan Pamuk, zatim veliki Claudio Magris, američka pjesnikinja Tess Gallagher, pa Arsen Dedić, Luko Paljetak, Mirko Kovač, Dragutin Tadijanović, Nikica Petrak, Vjeran Zuppa… Na 10. Sajmu  smo po prvi puta dodijelili i Kiklope na brodu Dalmacija. Dolazak Umberta Eca na 12. Sajam neponovljiv je događaj u povijesti ne samo Sajma: Eco je tada prvi i zadnji put nastupio u Hrvatskoj, a on, Magris i njihovih 30 prevoditelja iz cijelog svijeta učinili su Pulu literarnom metropolom. Na 14. Sajmu osnovali smo Festival dječje knjige Monte Librić koji već dugo i uspješno postoji bez Sajma. Istina, bilo je i poslije velikih uzleta, ali nikada više u takvom ritmu i takvom kontinuitetu. Zapravo je u radu na Sajmu najljepše to što svjedočite nečemu što vas neprekidno nadrasta.

Prošlo je puno godina od onog kasnog ljeta 1995., kada je vaš otac, Boško Obradović, zapravo začeo Sajam. Nitko, osim vas, na Sajmu nije od početka: imate li barem okviran broj ljudi koji su za kroz proteklo vrijeme bili dijelom organizacijske ekipe, Programskog odbora, produkcije…?

Upravo smo ovih dana brojali suradnike koji su radili na Sajmu proteklih 30 godina. Kad programskom dijelu pridružimo i onaj prodajni, dolazimo do fascinantne brojke od preko tisuću suradnika. Zvuči kao floskula, ali snaga Sajma jest u ljudima, u suradnicima Sajma koji su, kako sam ranije spomenula, sa žarom prve zaljubljenosti i nadnaravnim entuzijazmom stvarali svaki novi Sajam. 

Jedna od puno sajamskih specifičnosti jeste odnos prema gostima i gošćama. To je možda najbolje rekao pisac i novinar Ivica Ivanišević: „Stvarnost je nešto drugo, ovo je iluzija u kojoj se pisac osjeća kao čovjek“. S druge strane, zvjezdani tretman košta. Da li ste nekada razmišljali o tome da Sajam bude malo manje domaćinski, ali zato i jeftiniji, pa i organizacijski jednostavniji?

O tome da zato što „nema para“ autorima i gostima Sajma uskratimo dostojanstven boravak u Puli, tretman na koji su navikli i koji im pripada, nikad  nismo razmišljalia kamoli o tome ozbiljno razgovaraliPara ustvari nikada nema, ali opet, za autore, njihov veseli boravak ih ima, mora ih biti. Kad su nas te famozne recesijske 2008. godine financijeri pozivali na štednju i „rezanje“ programa, odgovarali smo da mi možemo biti u ekonomskoj recesiji, ali da na recesiju duha ne pristajemo! Bez obzira na financijske teškoće koje nas godinama prate, mi nikad nećemo odustati od „pulskog stila“ koji podrazumijeva starinsko, iskreno gostoprimstvo i postavljanje autora na pijedestal. 

U teoriji, jedan od najtraumatičnijih trenutaka Sajma je otkazivanje drugog dolaska – prvi je prošao glatko - turskog dobitnika Nobelove nagrade za književnost, Orhana Pamuka. U praksi je to ipak izgledalo bezbolno, iako nije lako sanirati štetu nastalu nedolaskom tako značajnog i glasno najavljivanog gosta. Je li, zbilja, sve prošlo kao da se zapravo ništa čudno ne događa?

Da, prvi dolazak prošao je glatko, ali tada sam direktno kontaktirala Orhana Pamuka. Kasnije mi je na Sajmu kazao da je došao zbog rečenice iz mog pisma koja ga je zaintrigirala: „Dolazite u grad star 3000 godina, grad velike povijesti, danas zapušten i od svih zaboravljen, u kojem željeznička pruga završava u moru“. Drugi puta sam ga zvala preko agenata - moram reći jako žestokih i kompliciranih - koji su postavljali nemoguće uvjete i s kojima sam se nadmudrivala više od sedam mjeseci. Zato me vijest o tome da Pamuk ipak ne može doći - iz sasvim opravdanih razloga – koju sam dobila dan prije planiranog nastupa tog velikog pisca, potpuno pokosila. Bila je stvarno usijana atmosfera oko Pamukovog gostovanja, zbog velikog odaziva publike iz cijele Hrvatske morali smo premjestiti njegov nastup u Istarsko narodno kazalište, planiran je niz intervjua… Tada sam prvi puta pomislila da nam slijedi veliki pad. Sljedeće jutro sam došla na Sajam i shvatila da se nije dogodilo baš ništa. Sajam se najnormalnije odvijao u svom ritmu, bio je prepun publike, kako u prodajnom tako i u programskom dijelu, nitko me nije pitao o Pamuku… I danas to smatram čudom, ali sam na ovom primjeru osvijestila snagu Sajma kojeg, eto, ni Orhan Pamuk ne može pokositi.

Druga velika trauma stigla je s pandemijom, kada je Sajam odgođen. Što je bilo teže: odustati od već pripremljenog Sajma ili naredne godine održati dva?

Zatvoriti potpuno spreman Sajam šest dana prije njegovog otvorenja trauma je koja nikada ne nestaje. Još uvijek znam sanjati Sveta srca, s veličanstvenom postavkom knjiga Vlatke Balinčić. I uvijek su tu knjige, ali publike nema, što je jedan od mojih najvećih strahova u svih ovih 30 godina. Srećom, na javi uvijek ima publike, ali taj strah da je neće biti nikad nije izašao iz mene. Iskreno, nikada neću prežaliti što sajamska publika nije vidjela Sveta srca prepuna knjiga. Da, to jeste crkva, istina nikad sakralizirana, a kada su tamo bile izložene knjige izgledalo je kao da ulazite u svetište.

Za Sajam se govori da je regionalna manifestacije, što dijelom i jeste, ali je primarno bez granica. Vi, naime, jednako pozivate goste iz BiH, Srbije, Crne Gore i Makedonije, sa Slovenijom, točnije Ljubljanom, imate dugotrajno partnerstvo, ali su na Sajmu bili i pisci i spisateljice od Nigerije do Austrije. Postoji li neka matematička formula pri odabiru – recimo: toliko iz Hrvatske, toliko iz regije, toliko iz ostatka svijeta – ili je presudan samo i isključivo književni tekst i autorska relevancija? Da li vam se zamjera ta šarolikost bez koje bi bilo nemoguće komparirati domaću produkcijom s onom iz okruženja i Europe, svijeta…?

Sajmu se mnogo toga zamjera, a zamjeraju najviše oni koji ne znaju kako je raditi ovako golem program s više od stotinu događaja u 10 dana, niti znaju kako je imati ovako široku i raznoliku publiku. Nama je odista presudan književni tekst i autorska relevancija, nikako etnička pripadnost autora, ponajmanje usko i nacionalističko, dakle vanknjiževno poimanje književnosti. Bez obzira da li imamo mladog pulskog autora ili svjetsko ime na sceni, mi se prema njima odnosimo isto, izabrali smo ih jer se uklapaju u tematske odrednice Sajma, napisali su i prikazuju vrijedne knjige. Određuje nas i publika kojoj se obraćamo, ali ne na način da joj podilazimo. Ova naša, pulska, je vrlo upućena i jako, jako zahtjevna. 

Kako se nosite s povremenim prigovorima da Sajam – koji, uzgred rečeno, vode i pripremaju žene – ne vodi računa o rodnoj ravnopravnosti, jer nije ravnopravan broj sudionika i sudionica? 

Vodimo se literaturom, dobrim tekstom, temom koju obrađujemo. Ostale kategorije nisu u mom fokusu. Smatram da se unižavaju i literatura i autori ako se svrstavaju po rodnom, etničkom ili recimo generacijskom ključu. Umjetnost ne bi trebala priznavati kvote. Kao ženu me vrijeđa i sama pomisao da me netko hoće svrstati u famoznu žensku kvotu, pa tako ni ja ne želim vrijeđati i pozivati autorice kao broj, a sve samo zato da bih se uklopila u novu modu prebrojavanja muškaraca i žena na Sajmu. Treba reći da ove godine, i ne samo ove, autorice dominiraju Sajmom iz sasvim jednostavnog razloga: izuzetne su i literarno moćne. 

Poslije 25. Sajma ste rekli da će sljedeći biti kao prvi i da je vrijeme za promjene. One su se, istina, i dogodile, ali suprotno željama. Da li ste na osnovu tog iskustva reducirali očekivanja za 31.?

Dobro razmisli što želiš, govorili su naši stari. Meni je trebalo poprilično godina da ih poslušam. Ipak želim neko mirnije more Sajmu u ovim našim turbulentnim vremenima. A o prevratima i novim počecima neka razmišljaju moji nasljednici, jer ću se ja vrlo brzo povući.  

Sajam traje 10 dana, ima na desetine programskih cjelina i na stotine programa, kako književnih, tako i kazališnih, koncertnih, filmskih, galerijskih, pa onih namijenjenih djeci, zatim stripu… Koliko to košta i, što je uvijek važnije, kako se do tog iznosa dolazi za neovisne scene na kojoj djelujete?

Teško. Sitnim vezom, akrobacijama, skokovima s litice. Možda bi to bilo i lakše da smo skloniji kompromisima, spuštanjima ljestvice i sličnim, pod pritiskom usvojenim, načinima rada. No mi to stvarno ne možemo, jer bi to značilo da smo odustali od sebe i od Sajma.

Na kraju, tko čini all star petorku ovogodišnjeg, jubilarnog Sajma u Puli?

Sami ste tražili usporedbu sa NBA ligom, a tamo, koliko znam, ne postoji jedna all star petorka, već dvije startne, plus oni koji ne počinju utakmicu, ali će u njoj zaigrati. Kada bih, dakle, počela nabrajati, prvo bih morala navesti 10 imena, a onda, jer bi sve drugo bilo nepravedno, i ostale. Kao što sam već rekla: kada Sajam počne, svi naši gosti i gošće spadaju u pulski i