Cilj je zarada, a do nje se može doći pretvaranjem stanova u resurse Foto: Ivica Profaca
Ako je išta doživjelo potpunu promjenu otkako je Split pogodila turistička eksplozija, onda su to njegovi povijesni kvartovi. Gdje je nekad pristojnom svijetu bilo nelagodno zaći nakon zalaska sunca, sad onih par mjeseci buja, jezika se čuje kao u Ujedinjenim narodima, a po Velom Varošu, Lučcu, Manušu, Bačvicama, Toću kuće su dobile nova lica. I bar po jednu plavu pločicu sa zvjezdicama nalik onima ona zastavi EU.
Ukratko, nekadašnje težačke nastambe dobile su novi smisao postojanja. Baš kao što su i njihovi vlasnici dobili novi izvor prihoda, mnogima među njima i jedini. U svakom slučaju, život je promijenio i kvartove ispunjene slojevima povijesti, i njihove stanovnike, koji su se od žitelja poluuvjetnih kuća prometnuli u "turističke djelatnike".
E sad, promijenilo se sve i dijelu njihovih susjeda koji se iz ovog ili onog razloga, vlastitom odlukom ili silom prilika, nisu priključili vojsci članova najveće profesionalne grupacije u našoj Destinaciji. Evo, recimo, pisac ovog serijala.
U nešto drukčijim okolnostima, moj bi kvart bio blizu titule najpoželjnijeg za život u mom Gradu. Do centra je pet-šest minuta pješice, isto toliko i do mora. Sve je na dohvat ruke, a opet izdvojeno. Čak i na mikrorazini, zvuči idealno: prvi susjed mi je policijska stanica, tik uz kuću, u slijepoj uličici ima mjesta za besplatno parkiranje na koje se nitko nevičan provlačenju kroz uske prolaze ne usuđuje ući. Otprilike bi se reklo, pozicija i kvaliteta življenja nadoknade nešto smanjenu stambenu kvadraturu. U toj uličici ima ukupno 11 stanova. Do prije koju godinu u njima je bilo 10 obitelji, i jedan poluzapušteni poslovni prostor. Danas su četiri stalno nastanjena, ostali su resurs, od stanova su postali apartmani.
Priča je pomalo neuobičajena za prilike u mojoj Destinaciji, nitko nije otišao preko ljeta stanovati u predgrađe, svi ti stanovi postali su apartmani kao smišljena investicija. I neka su, mislim što bi čovjek drugo i radio s viškom nego ga pokušao na neki način oploditi, a potražnja je - kad već nema hotela - nabujala do pucanja nasipa. Kako izgleda život vlasnicima apartmana ne znam, vidim ih samo kad dovode goste, ili čiste za njima. Znam kako izgleda ne-vlasnicima apartmana.
Recimo, prije - i sad je tako zimi - kad te u mom susidstvu netko blokira krivim parkiranjem, sva je prilika da ćeš vozača naći u onoj policijskoj stanici, bez obzira je li mu/joj počela smjena, ili samo "ima nešto obaviti". Sad ka' luda Mare ideš po kvartu i tražiš čije su one daruvarske tablice parkirane tako da se i skuter jedva može provući. Isprika Daruvarcima, ali što da se radi kad zbog nižeg osiguranja većina rent-a-car agencija ima baš tablice koje počinju s DA.
Kad bi se netko od mlađih (i starijih) susjeda malo poveselio i galamio usred noći, nekako pređeš preko toga jer će se i tebi to jednom dogoditi, ili mu ujutro kažeš materi, pa onda kroz otvorene prozore poslije slušaš kako mu pere uši. Sad ti zbog toga što ne možeš otkriti jesu li krivi oni Nizozemci ispod tebe, Danci preko puta, ili Englezi u susjednoj kući ništa ne preostaje nego da šmrkom opereš rigotinu iz pitara sa cvijećem. Ili pokušaš "uredovati" prije nego dođe do toga, pa dobiješ odgovore tipa "But we are on vacation", ili "Znate, mi u Brazilu smo navikli vikati cijelu noć". Naime, zašto bi oni pazili na to što tu negdje ima nekoga tko nema veze s njihovim smještajem i, recimo, ide sutra na posao.
Rezon je jasan, nalik i domaćem vladajućem: "Ionako je cijeli grad zapravo hotel, prilagodite se i strpite". Ukratko, na prilagodbu su dužni žitelji. Dobro, pomogne koji put i ona zgrada u susjedstvu, ali kad upale organi klimu i zatvore izo-stakla ne bi čuli ni da im netko opasan eksplozivom razvali garažu.
Naravno, ovo nabrojani su ekstremi, makar kad ih nanižeš ovoliko u par tjedana, više i nisu neki rariteti. Većina je u svakom slučaju OK, jer su takav smještaj izabrali ili zato što Split ima hotelskih kreveta otprilike kao 1935., ili baš zbog toga da budu bliže onome što se u gradovima naziva svakodnevnim životom.
Uostalom, ako koga zanima osobno iskustvo, radije ću kao turist stanovati u kakvom kvartu koji će ujutro odzvanjati zvukovima buđenja njegovih stanara, nego u all-inclusive resortu s bazenima. Šta da radim, kad mi je ovo drugo jednostavno bez šušta i gušta.
Usput, kao "domaćin" obožavam pomoći kad netko bespomoćno okreće onaj plan grada pokušavajući naći put do kakve atraktivnije točke, kao što mi je ideal takvog kvartovskog turizma kad neki stranac, ma otkud bio, uredno pozdravi prolazeći kroz ili uz moj dvor. Oni drugi, nešto iznad opisani, onda se nekako lakše i strpe.
Ono šta se teže istrpi je da si vlastitoj upravi, onoj koju hraniš, uglavnom višak, jer treba iskoristiti resurse. Želio bi biti samo građanin uređenog grada? Hmmm, sumnjivo...
Ostale tekstove iz serijala Život u destinaciji možete pročitati ovdje