Majka s djetetom nema obiteljski popust jer njih dvoje, bez oca, "nisu obitelj"

U jeku prošlogodišnje kampanje o ustavnoj definiciji braka koju je pokrenula inicijative "U ime obitelji" u javnost su isplivali nakaradni stavovi ne samo te inicijative nego i većeg dijela crkvenih predstavnika o velikom broju naših sugrađana koji su se igrom životnih okolnosti našli u situaciji da djetetu ili djeci trebaju biti i otac i majka.

Predsjednica te inicijative Željka Markić tada je, među ostalim, izjavila da je odrastanje u takvoj obitelji neprirodno te da bi djecu bez roditelja ili adekvatne roditeljske skrbi radije stavila u dom nego dopustila da ih usvoji istospolna obitelj. Na tu, ali i neke druge zastrašujuće izjave Željke Markić tada je peticijom reagiralo više desetaka tisuća samohranih roditelja, ali i bivša pravobraniteljica za djecu Mila Jelavić, koja je snažno osudila izjave koje na bilo koji način stigmatiziraju i vrijeđaju bilo koju skupinu djece, pa tako i onu iz jednoroditeljskih obitelji.

Kampanja za referendum o ustavnoj definiciji braka odavno je završila, inicijativa Željke Markić pobijedila, a jednoroditeljske obitelji su kod pristaša te inicijative, a nije isključeno i šire - ostale obilježene kao neprirodne i zbog toga nepoželjne, otprilike isto kao što su već dugo nepoželjni Srbi, Romi, Muslimani, crnci, homoseksualci ili bilo koje drugo živo biće koje se na ovim prostorima ne uklapa u "čistunstvo" vjerskih i nacionalističkih pravila.

Porast diskriminacije

Pokazuje to i izvješće pučke pravobraniteljice Lore Vidović za prošlu godinu. Diskriminacija je po svim osnovama (zbog rase ili etničke pripadnosti, boje kože i nacionalnog podrijetla, diskriminacija na tržištu rada, bračnog statusa...) u odnosu na godinu ranije porasla za čak 22,77 posto.

Poruke kardinala Josipa Bozanića te biskupa Marina Barišića i Ante Ivasa, koje su poslali tijekom propovijedi za Veliku Gospu, pokazuju da crkveni "velikodostojnici" ništa nisu promijenili u svojim stavovima, odnosno da im je i dalje najbitnija forma (crkveni brak), a ne kvaliteta braka i stvarni položaj svih obitelji u ekonomskoj krizi.  

"Ne smijemo se umoriti u zauzimanju za zaštitu života i za jačanje obitelji, prepustiti odgoj djece onima koji ne poštuju vrijednosti stvorenosti i vječnosti, pokolebati se pred onima kojima nije stalo do hrvatske kulture srasle s kršćanstvom", poručio je Bozanić, koji si, dakle, ni manje – ni više, i to kao čovjek koji nema vlastitu obitelj (suprugu i djecu) daje za pravo da određuje tko to u Hrvatskoj smije odgajati djecu. Biskupi Barišić i Ivas su također našli za shodno da govore o zaštiti braka i obitelji, ali pritom ni jedan od njih, uključujući i Bozanića, nikad nije javno postavio pitanje tko je kriv što više od polovice hrvatskih građana radi za minimalnu plaću ili kako to žive djeca u obiteljima u kojima su roditelji izgubili posao ili rade, a ne dobivaju plaću, kojima su blokirani računi i koji se nalaze pred ovrhom jedinog stana.  

Ne spominju crkveni "velikodostojnici" takva pitanja jer znaju da bi onda morali kritizirati i HDZ i tajkune poput Ivice Todorića, kao i mnoge druge koji ne spadaju u nazovi crvene ili druge vragove. Još ih, naravno, manje brine kako to žive djeca samohranih roditelja ili što su to uopće jednoroditeljske obitelji.

Razlika između samohranih i jednoroditeljskih

Objašnjavajući taj pojam, pravobraniteljica za djecu Ivana Milas Klarić kazala je kako "jednoroditeljska obitelj" predstavlja obitelj koju čine dijete, odnosno djeca i jedan roditelj i odnosi se na zajedničko življenje, dok se pojam "samohrani roditelj" odnosi na roditelja koji sam skrbi o djetetu ili djeci i uzdržava ih.

"Uzroci nastanka jednoroditeljskih obitelji mogu biti višestruki: smrt bračnog/izvanbračnog druga, razvod braka, napuštanje obitelji jednog roditelja, izvanbračno rođenje, oduzimanje prava na roditeljsku skrb jednom od roditelja, dugotrajno odsustvo jednog roditelja zbog različitih razloga, primjerice, zbog bolesti, posla, izdržavanja zatvorske kazne...", naglasila je Milas Klarić te dodala kako jednoroditeljstvo, kao oblik obiteljske organizacije, postavlja brojne zahtjeve pred svoje članove (i roditelje i djecu), ali i pred stručnjake koji se time bave. Jednoroditeljske obitelji čine posebno osjetljivu društvenu skupinu kojoj je potrebna i materijalna, ali i psihosocijalna pomoć, primjerice u slučajevima razvoda ili smrti roditelja.

U tim su obiteljima roditelji izloženi većim naporima na poslu i kod kuće te preuzimaju veći psihički i tjelesni teret odgoja i odgovornosti za djecu. Zato je potrebno roditeljima i djeci ponuditi različite usluge kroz razne servise (na primjer, čuvanje djece u poslijepodnevnim i noćnim satima za roditelje koji rade u smjenama) i savjetovališta koja bi pružala savjetodavne usluge i psihološku podršku roditeljima i djeci, u vezi s pitanjima roditeljske skrbi i poteškoćama s kojima se susreću i roditelji i djeca.

Njezina iskustva pokazuju da siromaštvo češće pogađa jednoroditeljske obitelji, a posebno djecu, na način da umanjuje njihove šanse za preživljavanje i razvoj, uzrok je kršenja mnogih njihovih prava te ima dugoročne negativne posljedice. No, zakonska regulativa ne razlikuje jednoroditeljske obitelji od cjelovitih, nego se prava, primjerice iz sustava socijalne skrbi, ostvaruju na temelju ostvarenog prihoda obitelji.

Možemo ustvrditi, zaključila je, da država općenito nije dovoljno osjetljiva na specifične potrebe djece i njihovih roditelja - a to vrijedi i za jednoroditeljske i za cjelovite obitelji – i da ne pruža dovoljnu podršku roditeljima u brizi o djeci. Na to ukazuju mnoge pritužbe roditelja upućene našem uredu, koje se odnose na sve segmente života djece, od upisivanja u dječje vrtiće, školovanja i organiziranja slobodnog vremena djece, do pomoći pri zapošljavanju roditelja, boravka roditelja uz dijete za vrijeme liječenja djeteta, radno vrijeme roditelja...

Bez popusta za bazen jer nema muža

Pravobraniteljica za ravnopravnost spolova Višnja Ljubičić, podsjetila je kako je Zakonom o ravnopravnosti spolova diskriminacija na temelju bračnog i obiteljskog statusa zabranjena. No ona postoji, kazala je Ljubičić, i tvrdnju potkrijepila konkretnim podacima.

Prema istraživanju UNDP-a iz 2006. većina samohranih roditelja živi u nepovoljnijim materijalnim prilikama od dvoroditeljskih obitelji, rjeđe imaju riješeno stambeno pitanje, imaju manja primanja, pri čemu je meridijan ekvivalentnog dohotka kućanstva samohranih majki niži od dohotka samohranih očeva (1923 prema 2692 kune). Samohrani roditelji češće se susreću s različitim oblicima financijskih poteškoća, imaju problema s plaćanjem režijskih troškova i slično.

Prema podacima Gradskog ureda za socijalnu zaštitu i osobe s invaliditetom, koji je u  suradnji sa Socijalnim vijećem Grada Zagreba izradio Socijalnu sliku grada Zagreba, proizašlih iz usporedbe obiteljskih struktura Grada Zagreba s Hrvatskom, pokazuju da u Zagrebu živi veći postotak majki s djecom (16,7 posto u Zagrebu u odnosu na 14,4 posto u Hrvatskoj) te nešto veći postotak očeva s djecom (2,7 posto  u odnosu na 2,5 posto u Hrvatskoj). Pritom valja imati na umu da u Zagrebu živi gotovo četvrtina stanovništva Hrvatske.

U zadnjih deset godina uočava se povećanje postotka jednoroditeljskih obitelji. Socijalna slika je pokazala da će se u budućnosti trebati više voditi računa o udjelu jednoroditeljskih obitelji, a podaci pokazuju da su u pravilu to majke s djecom. U Zagrebu ih nije bilo puno više nego u Hrvatskoj (17,7 posto u odnosu na 15 posto), ali se može očekivati njihov porast. Jednoroditeljske obitelji žive u značajno težim materijalnim prilikama i suočavaju se s velikim poteškoćama u ispunjavanju obveza koje proizlaze iz plaćenog rada. 

U pritužbama koje stižu u ured pravobraniteljice Ljubičić samohrani roditelji najčešće se žale na nejednako postupanju prema njima i njihovoj djeci kao osobama bez (izvan)bračnog partnera/ice. Osobito to dolazi do izražaja na tržištu roba i usluga. Tako je jednom pritužbom utvrđeno da obitelji imaju popust prilikom ulaska i korištenja gradskog bazena. Istodobno, popust je uskraćen samohranoj majci s maloljetnim djetetom premda po zakonskim kriterijima njih dvoje također čine obitelj. Te pritužbe, naglasila je pravobraniteljica, zapravo pokazuju marginaliziranost jednoroditeljskih obitelji u društvu te nedovoljnu društvenu osjetljivost za potrebe i probleme takvih obitelji.

Nedostatak kontinuirane podrške roditeljima djece s poteškoćama u razvoju

Pravobraniteljica za osobe s invaliditetom Anka Slonjšak podsjeća kako odrastanje djeteta bez jednog roditelja samo po sebi ne mora biti traumatično ako su djetetove odgojne i emocionalne potrebe zadovoljene, odnosno na drugi način kompenzirane, tako da dijete gubitak drugog roditelja (bez obzira je li taj odlazak konačan ili uvjetovan razvodom) ne doživi kao uskraćivanje. Nije joj poznato, kaže, je li netko provodio istraživanje koje bi potvrdilo tezu (koju često možemo čuti iz vjerskih krugova, op. a.) da odrastanje u jednoroditeljskim obiteljima nosi veće rizike za pojavu nekih neprihvatljivih oblika ponašanja, asocijalnih ili drugih patoloških pojava kod djece ili je značajnije utjecalo na kasniji neuspjeh u životu.

Možemo, naglasila je Slonjšak, samo iskustveno pretpostaviti da jednoroditeljstvo udruženo s drugim nepovoljnim okolnostima dovodi do svojevrsne depriviranosti takvih obitelji, ali je ove pretpostavke nužno provjeriti opsežnim longitudinalnim istraživanjima različitih obilježja obiteljskog života.

"Kao što fizička  prisutnost oba roditelja u obitelji nije jamstvo dobre i poticajne obiteljske klime koju želimo za svako dijete, jednako tako ne možemo tvrditi da je jednoroditeljska obitelj samo zbog te činjenice manjkava u pogledu odgojnog i emocionalnog razvoja djeteta. Kao što postoje slučajevi kvantitativno cjelovitih obitelji, s krajnje narušenim i po dijete štetnim odnosima, tako postoje i slučajevi stabilnih jednoroditeljskih obitelji u kojima dijete odrasta u poticajnom razvojnom okružju", ocijenila je i dodala kako je rast jednoroditeljskih obitelji signal za preispitivanje svih oblika pomoći i zaštite koju država preko svojih institucija danas osigurava obitelji u krizi, ali i povod razmišljanjima o uspostavi čvrste institucionalne mreže podrške.

"Budući da štitimo prava djece s poteškoćama u razvoju, u  fokusu našeg interesa je njihov položaj i sve što taj položaj otežava primarno unutar same obitelji, ali i u širem društvenom kontekstu. Nesporno je da je za obitelj zahtjevnija briga o djetetu s poteškoćama u razvoju. Kada ukupnost te brige padne samo na jednog roditelja, nesumnjivo je teže izvršavanje roditeljske brige u jednoroditeljskim obiteljima. Ovo je posebno prisutno  u situacijama kada roditelj nema oslonac od strane šire obitelji ili bliskih osoba", rekla je među ostalim pravobraniteljica.

Drži da centri za socijalnu skrb u načelu rade dobar posao u situacijama kada je njihova pomoć potrebna, ali naglašava i da su njihovi resursi u mnogim sredinama nedostatni, a prema nekim podacima i ozbiljno podkapacitirani. "Ono što mi uočavamo kao problem u hrvatskom društvu – to je općenito nedostatak sustavne i kontinuirane podrške obiteljima djece s poteškoćama u razvoju i osoba s invaliditetom koje nemaju na raspolaganju različite usluge u sredinama gdje žive kako bi dobile ne samo potrebne informacije o pravima, oblicima rehabilitacije i tretmanima, primjerenom školovanju i olakšale brigu, nego i pružile konkretne vidove odgovarajuće pomoći", zaključila je Slonjšak.

Tekst je dio Forumova projekta "Javne politike s figom u džepu", koji financijski podupire Agencija za elektroničke medije