Mediteranski festival knjige: Slobodna zona „Gripe“

Na prvi pogled i isti takav dojam, bila je to sasvim dobra ideja: jedna od onih za koje čovjeku nije jasno kako već nekome nisu pale na pamet i prošle put od začetničkog „zašto ne bi napravili“, pa do provjere kvalitete napravljenoga.

Split je, je li, drugi najveći grad u državi i centar jedne velike regije koja prelazi međudržavnu granicu s Bosnom i Hercegovinom. Ka Splitu, kažu, gravitiraju i Zadar i Mostar i Makarska i Metković i sve između.

U Splitu je i živa i brojna i respektabilna književna scena na kojoj – točnije s koje – djeluju i kreću: Viktor Ivančić,  Boris Dežulović, Tanja Mravak, Renato Baretić, Olja Savičević Ivančević, Ivica Ivanišević, Jurica Pavičić, Ante Tomić, Aleksandra Kardum, Damir Pilić, Nebojša Lujanović, Edi Matić, Mario Glavaš,  Luiza Bouharaoua i tako dalje i tako redom.

Također, u Splitu se na Festival pričanja priča Pričigin već trinaest godina ide kao na hodočašće, em masovno, em sa zanosom usporedivim sa religijskim. Književni program Bookvica, kojeg je pokrenula Patricija Horvat, postoji punih deset, a da ima još neiskorištenog prostora pokazao je Nebojša Lujanović vodeći književne večeri u gradskoj knjižnici.

O Splitu se, uostalom, uvijek može govoriti i kao o gradu Marka Uvodića, Miljenka Smoje, Tome Bebića, Predraga Lucića, „Feral Tribunea“ – novine koja je žurnalističke forme prevela u književnost i književne u novinarstvo...

Za Split se lako može reći isto ono što je Ivo Andrić napisao za Sarajevo: „Grad buna i ratova, novca i gladnih godina, kužnih epidemija i razornih požara, grad veštih ljudi, koji su uvek voleli život, iako su ga poznavali i s lica i s naličja. Njegovo lice u poslednjoj svetlosti sutona izgleda drevno mudro; na njemu su, kao bore vekovnih podviga i iskustava, urezane linije ulica, krivudave i smele... Velom sumraka, koji biva sve gušći, sve ih više izjednačuje i stapa u nečitku priču zajedničke noći, koja sada pokriva istorije i legende, podvige stranih osvajača i domaćih malih i velikih tirana i oligarhija, pokrete narodnih masa, duge i zamršene račune i obračune između onih koji imaju a ne daju i onih koji nemaju ništa do svojih potreba...“

Pokrenuti Mediteranski festival knjige u Splitu bila je, dakle, na prvi pogled i isti takav dojam, sasvim dobra ideja. Takva da se, dok je o njoj jedne od zagrebačkih večeri u kojima se, zbog one kontinetalne klime za medvjede, Dalmacija čini kao istureno odjeljenje raja, govorio Mišo Nejašmić, lako zaboravilo kako je Split – destinacija. Jedno od onim mjesta od Rijeke do Dubrovnika u kojem se, kao i u svakom drugom uz obalu, vidi da rentijerski kapitalizam i zimmer frei kultura imaju razornu moć za sve što se ne evidentira u statistikama turističkih zajednica.

U Splitu ovog doba lakše je pronaći lokal u kojem je džin- tonik 64 kune, nego knjižaru. Burgeri od 10 i više eura dostupniji su od, recimo, nove knjige Damira Karakaša, dok se u okolici organizira prijevoz za Ultru.

Iz Splita se na Interliber u Zagreb ide neorganizirano, dok se pozvane autore i autorice na Sajam knjiga i autora u Puli ispraća sa zavišću. Sa(n)jam knjige u Istri služi i tome da se neposredni proizvođači teksta oslobode osjećaja opće uzaludnosti, povjeruju kako je književnost i ovdje još uvijek važna i da mala kultura malog jezika nije osuđena na nepodnošljivu skučenost i marginaliziranost.

Vlasnik izdavačke kuće Jesenski i turk, Mišo Nejašmić, začetnik je Mediteranskog festivala knjige u gradu u kojem nestaju knjižare i život, u kojem je najčešća oznaka ona za apartman i gdje cijene nekretnina dodiruju nebo, za razliku od cijena nekog rada koji nema veze sa brojem noćenja i izvanpansionskom potrošnjom.

Za većinu onih što čim stanu na rivu naprave selfie, Split je od Zapadne obave do Bačvica, plus Dioklecijanova palača i ulice do Starog placa te, u nekoliko ljetnih dana, Poljud s Ultrom umjesto igrača „Hajduka“. Takvima se Split prilagođava i od takvih živi, igrajući, kao do sada, na jednu, riskantnu kartu, na monokulturu koja ovisi, kada sve zbroji, o sreći i za koju se zna da ne može trajati vječno, što nikome ne smeta da se ponaša kao da hoće.

Split je, bez obzira posjećuje li ga netko iz Varaždina ili Goteborga, open air muzej na otvorenom i u uz more. Sve drugo je pozadina, kulisa na fotografiji pravljenoj na mjestu sa kojeg se, zapravo, vidi grad u svojoj veličini i razlici stvaranoj arhitekturom i kulturom, promjenama načina života i strukture stanovnika.

Onoliko koliko se dobrom činila ideja o pokretanju Mediteranskog festivala knjige u drugom najvećem gradu u Hrvatskoj, toliko se „nesplitskom“, jezikom turističkih djelatnika kazano - neatraktivnom, činila ona o njegovoj lokaciji. Športski centar Gripe nije motiv za razglednice, posjeta tom mjestu nije uključena u turističke aranžmane i planove onih što bez vodiča znaju naći još nešto osim kolodvora i luke.

Štandovi na parketu, knjige između tribina i pogled na stakleni zid fitness centra u kojem se predano znoje sljedbenici vjere o vezi zdravog duha i istog takvog tijela, sa stvarnim ljudima u stvarnom životu stvarnog Splita i iste takve Dalmacije, imaju daleko više veze od paradiranja po setu sa scenografijom za uspomenu s mora.

Nakon tri godine postojanja, Mediteranski festival knjige – održan od osmog do dvanaestog svibnja – se može smatrati, recimo tako, postavljenim i uspostavljenim, formatiranim da bude drugi najveći prodajni sajam u Hrvatskoj i prvi izvan Zagreba, te najveći takav događaj na prostoru od Konavala do table kojom je označena Istarska županija, ona u kojoj su Pula i tamošnji Sa(n)jam knjige, neusporediv s bilo čime sličnim u ovom dijelu svijeta.

Nije to ni malo ni nevažno, sasvim suprotno: tamo gdje se kulturom smatra simuliranje povijesnih bitaka i gdje je produkcija bilo čega užasno skupa u startu – pisci, glumci, slikari, balerine i operne pjevačice, naime, negdje moraju spavati i nešto jesti, ma koliko bilo onih što vjeruju u suprotno – gdje se duljinom sezone definira vrijeme živosti, MFK je i mjesto i događaj namijenjen onima što će tu ostati i kada krene bura, a turisti odu. Dakle onima kojima se život nije sveo na nakačenost na booking.com i airbnb i koji, usprkos svemu, još uvijek i vole i hoće čitati, čineći i na taj, uz mnoge druge načine, pokret otpora resortizaciji gradova.

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2019. godinu