Mesić: BiH mora postati građanska država podijeljena na višenacionalne kantone

Bivši hrvatski predsjednik Stjepan Mesić u petak navečer u Mostaru iznio je inicijativu za održavanje nove međunarodne konferencije, tzv. Daytona 2, na kojoj bi se odredio novi politički ustroj Bosne i Hercegovine. Mesić je pozvao Hrvatsku da kao jedna od potpisnica inicira promjenu Daytonskog sporazuma, koji je zaustavljanjem rata u BiH ispunio svoju svrhu, ali se pokazao kao nedovoljno dobar za omogućavanje razvoja te države, zbog čega je nužna njegova revizija.

U govoru koji je Mesić održao u Mostaru, a koji Forum.tm donosi u cijelosti, Mesić naglašava važnost kvalitetne pripreme koncepta postdaytonske BiH. Taj će koncept, kako je rekao, biti zasnovan na tome da će BiH biti građanska država podijeljena na nekoliko višenacionalnih kantona, uz središnju vlast koja će doista biti to što joj i ime kaže i u kojoj će biti osigurana ravnopravna zastupljenost triju konstitutivnih naroda, bez isključivanja onih građana koji im ne pripadaju.

"Iznosim, ponavljam još jednom, svoja razmišljanja i ne ulazim u to tko bi takav koncept pripremio. Kao što ne ulazim ni u to hoće li možda biti nekoliko takvih koncepata. Moja je ideja, svakako, da Hrvatska napravi svoj prijedlog. Bitno je, međutim, da u tome pripremnom razdoblju - da tako kažem - karte budu stavljene na stol", rekao je Mesić.

Nekadašnji čelnik iznio je pritom i konkretan model. Novi pregovori održali bi se pod kapom Ujedinjenih naroda s tim da bi njima predsjedala trojica bivših visokih predstavnika međunarodne zajednice u BiH. S druge strane, BiH bi predstavljali članovi Predsjedništva države. Dakle, kako kaže Mesić, ne entiteti, ni predstavnici konstitutivnih naroda, a posebno ne predstavnici nacionalnih stranaka. Mesić je predvidio i jednogodišnje prijelazno razdoblje nakon donošenja novog ustava, kao i referendum građana o njegovu prihvaćanju te održavanje parlamentarnih izbora.   

"Ono što ja želim za Bosnu i Hercegovinu, a mislim da sam dokazao da sam njezin prijatelj, to je transformacija u građansku, demokratsku državu s parlamentarnim sustavom, u državu koja će funkcionirati kao i svaka druga i koja će moći ponijeti teret i odgovornost ključnog oslonca stabilnosti regije. Želim Bosnu i Hercegovinu oslobođenu okova nacionalističke uskogrudnosti, netolerancije, pa i mržnje, otvorenu zemlju u kojoj će svaki njezin građanin slobodno moći reći što je, a da pri tome zbog svojega nacionalnog ili vjerskog opredjeljivanja, ili neopredjeljivanja, ne bude ni privilegiran, ni zakinut", kazao je Mesić.

U nastavku donosimo govor u cijelosti:

"Ako večeras kažem kako mi je drago što sam ovdje, onda to nije kurtoazija, onda to nije zadovoljavanje forme. Meni je zaista drago što sam u Mostaru. I želio bih odmah ukloniti bilo kakvu moguću dilemu: ja nisam došao ni u istočni, ni u zapadni Mostar, ni u hrvatski, ni u bošnjački Mostar. Došao sam u grad Mostar, jedan grad, grad svih njegovih građana, ravnopravnih i jednakopravnih.

A u tim građanima, ni ovdje, ni igdje drugdje u Bosni i Hercegovini, ne vidim ni Bošnjake, ni Hrvate, ni Srbe. Vidim naprosto ljude, građane - i grada Mostara i države Bosne i Hercegovine. Naravno, da me ne biste pogrešno razumjeli: status građanina apsolutno nikoga niti sprječava, niti ograničava u ispoljavanju i očuvanju nacionalnog i vjerskog identiteta. Govorim samo o redu vrijednosti, smatrajući da "građanin" i sve ono što iz toga pojma proizlazi treba imati prednost pred svime drugime, pri čemu ne potire ništa od toga drugoga.

Želio sam to odmah na početku naglasiti, jer ni jednom riječju, ni jednim potezom ne bih htio ostaviti dojam da prihvaćam bilo kakve podjele, ali ni da bilo kome odričem pravo ili slobodu promicanja vlastitoga identiteta.

Upravo suprotno: ja podjele najoštrije i najjasnije odbijam. I moja je poruka: jedinstvena, ne unitarna, ali - jedinstvena Bosna i Hercegovina s građanima koji se neće dijeliti ni po nacionalnom, ni po vjerskom ključu. Kada to kažem u današnjem Mostaru, možda to zvuči kao utopija, kao san, kao nedostižni cilj.

I bilo bi dovoljno razloga za takav pesimizam zbog mnogo toga što se ovdje događalo u protekla malo više od dva desetljeća, pa sve do paljenja guma i drvlja na ulazu u ionako devastirano partizansko groblje upravo na Dan oslobođenja Mostara ove godine. Ali, ja odbijam biti pesimista.

Ako ne bismo imali ciljeve, i to uzvišene ciljeve kojima težimo, ako ne bismo željeli da bude drugačije i bolje, što je svrha i koji je smisao našega djelovanja? U prirodi je čovjeka, ma koliko da povremeni ratovi iz te prirode izvuku i ono najgore, u prirodi je čovjeka da želi sutrašnjicu bolju od današnjice - pa i onda, kada se čini nerealnim imati čak i takvu želju. Ja rado pristajem da me se smatra nerealnim, ali od određenih ciljeva kojima težim i načela kojima se na putu do njihova ostarenja vodim - ja odustati neću.

Nemojte ni vi.

Vaš je grad zaslužio bolje od onoga što ima.

I vi ste zaslužili bolje, baš kao i cijela Bosna i Hercegovina!

Kada sam dobio poziv Centra za kritičku misao i kada smo dogovarali temu o kojoj bih trebao nešto reći, a potom s vama i razgovarati, ta je tema bila - usudio bih se reći - koliko logična, toliko i gotovo akademska. No, sve ono što se unatrag posljednjih mjesec dana događalo i što se događa u dobrom dijelu Bosne i Hercegovine, uključujući Mostar, čini tu temu izuzetno važnom i upravo traži da se o njoj razmišlja.

Upozorio me jedan prijatelj da se, kako je on rekao, često griješi pridajući Republici Hrvatskoj status garanta Daytonskog sporazuma. Jer, podsjeća me on, Hrvatska je potpisnica, a garanti su velike sile. Formalno to je točno. No, ako gledamo na odgovornost, a upravo to je ono na što bismo trebali gledati, onda je valjda svakome jasno da je primarna odgovornost upravo onoga tko je nešto potpisao, a tek potom dolazi odgovornost onoga koji pazi da se to što je potpisano i poštuje.

Drugim riječima, odgovornost Republike Hrvatske u odnosu na Bosnu i Hercegovinu i na njezinu opstojnost je nedvojbena. Dodatna je ona odgovornost što proizlazi iz našeg Ustava, a koja Hrvatskoj nalaže brigu za Hrvate koji žive izvan granica Hrvatske. I ovdje moram dodati nešto, što sam inače često naglašavao i dok sam obavljao dužnost predsjednika Hrvatske: Hrvati u BiH nisu dijaspora, već konstitutivni narod. I svaki Hrvat ovdje mora težiti tome da bude potpuno ravnopravni građanin na cijelome području Bosne i Hercegovine, a ne samo u tzv. "hrvatskim zajednicama".

Mogu to i ovako formulirati: Hrvati moraju cijelu BiH osjećati kao svoju državu i trebaju se oduprijeti svakome pokušaju da ih se, bez obzira s kakvim obrazloženjima i pod kojim izgovorima, zatvara u nacionalna geta.

I to je trebalo jasno reći, mada ću se večeras primarno baviti pitanjem odgovornosti što je Republika Hrvatska ima kao zemlja potpisnica Daytonskog sporazuma, odgovornosti od koje niti može, niti smije pobjeći.

U tome kontekstu, a imajući u vidu najnovija zbivanja, pitanje koliko Hrvatska kao članica Evropske unije i potpisnica Daytonskog sporazuma može pomoći u opstanku cjelovite Bosne i Hercegovine, dobiva sasvim novu dimenziju. Prošlo je, naime, vrijeme kada smo se mogli zadovoljiti pukim konstatiranjem činjenice da nama susjedna zemlja, s kojom imamo i najdulju granicu, nije funkcionalna država. I došlo je vrijeme da se stvari o kojima se do sada govorilo više-manje u naznakama posve jasno i neuvijeno kažu.

Kao prvo: Daytonski je sporazum prekinuo krvavi i brutalni rat i to je njegova najveća vrijednost. Kako je vrijeme prolazilo, sve se više pokazivalo da je to i njegova jedina vrijednost.Kao drugo: unutarnji ustroj postavljen Daytonom, što uključuje i Ustav Bosne i Hercegovine, naprosto ne omogućuje ovoj zemlji da funkcionira, s jedne strane zato što je Dayton - više ili manje - legitimirao rezultate rata, a ne smijemo zaboraviti da su ti rezultati dijelom ostvareni genocidom i ratnim zločinima; a s druge strane zato što je inaugurirao, navodno štiteći ravnopravnost konstitutivnih naroda, ustroj toliko kompliciran da u praksi ne može reagirati na pitanja što se postavljaju u sklopu normalnog funkcioniranja jedne države.

Kao treće: Dayton je uspostavio Bosnu i Hercegovinu kao zemlju sastavljenu od dva entiteta za koja ne postoji ni povijesno, ni političko utemeljenje, a njezine građane tretira isključivo kao pripadnike nacija. Drugim riječima: ravnopravnost građana proizlazi iz toga što su oni bilo Hrvati, bilo Bošnjaci, bilo Srbi, a ne iz činjenice što su građani, pa kao takvi moraju biti ravnopravni.

I, napokon, kao četvrto: međunarodna zajednica, uključujući Evropsku uniju, odgovorna je zbog toga što se ništa, apsolutno ništa, nije učinilo na nadogradnji, ili da budem još jasniji: na reviziji Daytona, zbog čega je danas stanje u Bosni i Hercegovini takvo, kakvo jest.

I još nešto, što svakako želim naglasiti: kritika Daytona, koliko god opravdana i utemeljena bila nije napad na naciju, bilo koju naciju kao takvu. Ne, ta kritika je izravni napad na tzv. daytonski ustroj koji je potpuno urušio i obezglavio i državu i sistem. I to također treba jasno reći.

Tu dolazimo i do pitanja što Hrvatska, kao nova članica ujedinjene Evrope, može učiniti na očuvanju Bosne i Hercegovine kao cjelovite države. Moram biti oprezan u formuliranju, jer govorim o drugoj državi, a - osim toga - nisam više na poziciji koja bi mi davala mogućnost i pravo da govorim u ime Republike Hrvatske. Govorim, dakle, isključivo u svoje ime, sve što kažem je moje mišljenje, ali zasnovano na dugogodišnjem političkom iskustvu.

Osim toga moje je mišljenje zasnovano i na čvrstom uvjerenju da je opstanak cjelovite Bosne i Hercegovine ključan ne samo sa stanovišta sigurnosti Hrvatske i ne samo zbog toga da se osigura primjeren status građanima BiH hrvatske nacionalnosti. Duboko sam, naime, uvjeren da o opstanku cjelovite BiH ovisi i dugoročna stabilnost regije, a s time u najmanju ruku i cijeloga jugoistoka Evrope, da ne kažem: cijele Evrope.

Evropski, ali i svjetski moćnici to, na žalost, nisu shvatili, odnosno godinama su odbijali da shvate. Kao nojevi zabijali su glave u pijesak, pozivajući se na Daytonski sporazum koji je stvorio takvo, oprostite na izrazu, nedonošče od države, prihvaćajući u isto vrijeme entitete kao bogom-dane, kao nešto nedodirljivo i vječno. Dotle su entiteti klizili svaki u svojem smjeru, Federacija BiH u sve veći nered i nefunkcionalnost, a Republika Srpska prema statusu para-države čiji čelnik ne oklijeva javno prizivati nestanak Bosne i Hercegovine.

U današnjoj situaciji Hrvatska mora djelovati. Ona ima odgovornost da djeluje. Hrvatska bi, tako smatram, trebala izaći s inicijativom da se mijenja Daytonski sporazum, odnosno Ustav BiH koji je "zadan" tim sporazumom.

Siguran sam da bi promišljenom diplomatskom akcijom u redovima Evropske unije bilo moguće naći dovoljno saveznika koji bi u prvome trenutku barem blagonaklono gledali na takvu inicijativu. Bitno je stvari pokrenuti s mrtve točke i ne miriti se s postojećim stanjem, jer da je ono ne samo zabrinjavajuće, nego i opasno, to je valjda danas svakome jasno.

Treba razbiti famu o nedodirljivosti Daytona i daytonskog ustroja Bosne i Hercegovine.

Treba razbiti famu o tome da pripadnici konstitutivnih naroda neće biti ravnopravni, ako budu tretirani kao građani - pojedinci.

I treba razbiti famu o potrebi, da ne kažem: nezaobilaznosti postojanja etnički zaokruženih područja u Bosni i Hercegovini.

Bosna i Hercegovina u cijeloj je svojoj povijesti bila jedan, jedinstveni entitet - i kao samostalno kraljevstvo, i pod Turcima, i pod Austro-Ugarskom, i u vrijeme socijalističke Jugoslavije. Stanovništvo BiH uvijek je bilo ispremiješano, s time da je - naravno - bilo dijelova u kojima je ova, ili ona nacija činila većinu. No, etnički zaokružena, a točnije je reći: etnički očišćena područja stvorena su tek u ovom posljednjem ratu. Stvaranje trećeg, hrvatskog entiteta - što neki uporno zagovaraju - bilo bi samo konačni završetak etničkog čišćenja, započetog u ratu.

Bila bi to nagrada onima kojima se sudi, odnosno kojima se sudilo u Haagu, baš kao što im je nagrada već i samo postojanje Republike Srpske. Ujedno, taj treći, hrvatski, entitet bio bi i kazna, ničime zaslužena kazna za sve Hrvate iz Posavine, centralne Bosne i drugih mjesta gdje žive - a izvan Hercegovine - jer je jasno da oni tim entitetom  ne bi bili obuhvaćeni.

Da budem do kraja jasan: nikada u povijesti nisu u Bosni i Hercegovini postojali entiteti, zasnovani na nacionalnoj pripadnosti stanovništva. Oni su stvoreni tek Daytonskim sporazumom koji je - ponovit ću još jednom - pozitivan zbog toga što je prekinuo rat. No, on je i negativan, jer je - da bi omogućio prekid rata - pravio ustupke nacionalističkoj politici koja je do njega i dovela i u kojoj su sakrivene klice mogućih novih sukoba.

Dakle, ono što je po mojem dubokom uvjerenju potrebno i u čemu bi Hrvatska mogla odigrati zapaženu ulogu, ono u čemu vidim odgovornost Hrvatske, to je pokretanje inicijative za reviziju Daytonskog sporazuma, odnosno za promjenu unutarnjeg ustroja BiH, kakav je zadan Daytonskim ustavom.

Ono što ću u nastavku reći jest moje viđenje mogućeg i poželjnog razvoja događaja. Idem po fazama.

Nakon prihvaćanja inicijative da se mijenja Dayton potrebno je odrediti pripremno razdoblje u kojemu će se omogućiti da Visoki predstavnik međunarodne zajednice i Evropske unije funkcionira onako, kako je bilo i zamišljeno - sve do korištenja u punom opsegu tzv. bonnskih ovlasti. Možemo to nazvati i discipliniranjem BiH unutarnje-političke scene.

U istome razdoblju mora se pripremiti koncept post-daytonske Bosne i Hercegovine, zasnovan na tome da će to biti građanska država, podijeljena na nekoliko višenacionalnih kantona, uz centralnu vlast koja će doista biti to što joj i ime kaže i u kojoj će biti osigurana ravnopravna zastupljenost triju konstitutivnih naroda, bez isključivanja onih građana koji im ne pripadaju.

Iznosim, ponavljam još jednom, svoja razmišljanja i ne ulazim u to tko bi takav koncept pripremio. Kao što ne ulazim ni u to, hoće li možda biti nekoliko takvih koncepata. Moja je ideja, svakako, da Hrvatska napravi svoj prijedlog. Bitno je, međutim, da u tome pripremnom razdoblju- da tako kažem - karte budu stavljene na stol. Mislim kako na potrebu jasnog određivanja polaznih pozicija onih koji će odlučivati o promjeni Daytona, tako i na zemljopisne karte na kojima će biti razrađen novi model, ili modeli.

Iduća je faza najosjetljivija. Riječ je o novoj međunarodnoj konferenciji na kojoj će zemlje potpisnice originalnog Daytona i zemlje-garanti toga sporazuma, na temelju podnesenog prijedloga, ili više njih, razraditi konačni model državnog ustroja Bosne i Hercegovine. Zašto kažem da bi to bila najosjetljivija faza? Jednostavno zato što bi se tu sukobili razni interesi koji - objektivno gledano - sa stvarnim interesima građana Bosne i Hercegovine nemaju ama baš nikave veze.

Upravo zato mislim da pri koncipiranju toga Daytona 2 ne bi trebalo slijepo kopirati model prvih pregovora. Ovi novi pregovori, onako kako ja promišljam stvari, trebali bi se odvijati uz sudjelovanje istih koji su bili i u prvima, ali "pod kapom" Ujedinjenih naroda. A predsjedavati bi mogla, evo da iznesem i sasvim konkretnu ideju, trojica bivših Visokih predstavnika međunarodne zajednice, jer oni sigurno o Bosni i Hercegovini znaju više od bilo koga drugoga iz svijeta diplomacije.

Bosnu i Hercegovinu na tim bi pregovorima zastupalo Predsjedništvo države. Dakle, to ne bi činili ni entiteti, ni predstavnici konstitutivnih naroda, a pogotovo ne predstavnici nacionalnih stranaka. Predsjedništvo zastupa državu, a time i sve njezine građane.

Samo ta formula dolazi u obzir i to osobito naglašavam.

Nakon završetka međunarodne konferencije i prihvaćanja novog ustroja, dakle i novog Ustava BiH, dolazi prijelazno razdoblje. Ono bi sigurno bilo iznimno teško. Trebalo bi lomiti otpore svih kojima se uzima vlast iz ruku i onemogućuje da na nesreći Bosne i Hercegovine dobro žive. A bilo bi sigurno otpora i od dijelova javnosti koje su politika i mediji uspješno indoktrinirali u proteklim desetljećima. Na kraju, ne treba bježati ni od činjenice da bi i iz susjednih država najvjerojatnije bilo pokušaja da se novo rješenje "minira".

U tome jednogodišnjem prijelaznom razdoblju Visoki predstavnik mora i dalje funkcionirati sa svim svojim ovlastima. Na kraju razdoblja istodobno se održavaju parlamentarni izbori i referendum na kojemu se građani Bosne i Hercegovine, naglašavam: građani, a ne pripadnici ovoga ili onoga naroda, izjašnjavaju o predloženom rješenju. Provođenje referenduma i izbora nadgledaju promatrači Organizacije za evropsku sigurnost i suradnju i predstavnici nevladinih organizacija.

Kampanja uoči referenduma, da budem i ovdje sasvim konkretan, traje šest mjeseci, a kampanja uoči parlamentarnih izbora - mjesec dana.

Slijedi razdoblje od pet godina u kojemu bi se međunarodna zajednica postupno povlačila iz Bosne i Hercegovine, ali bi kroz ulogu Visokog predstavnika, sada doduše sa smanjenim ovlastima, i dalje imala mogućnost utjecaja na zbivanja na unutarnje-političkoj sceni. Na kraju toga razdoblja BiH bi napokon i stvarno, a ne samo formalno, postala samostalna država, i to država koja funkcionira.

Primijetili ste vjerojatno da do sada nigdje nisam spomenuo pristupanje BiH Evropskoj uniji. Nisam zato, jer je to nešto, što se samo po sebi razumije. No, ja rješenje stanja ne vidim isključivo kroz proces približavanja BiH Evropskoj uniji. Na umu imam dva usporedna procesa: temeljitu reorganizaciju Bosne i Hercegovine i odvijanje pristupnih pregovora s Unijom.

Dakle Evropa mora Sarajevu što prije otvoriti perspektivu početka pristupnih pregovora, čak ako njihov završetak i veže uz uspješno okončavanje transformacije današnje BiH u ono što zovem post-daytonskom BiH. I tu, naravno, vidim hrvatsku i ulogu, i odgovornost.

Dovoljno smo dugo pregovarali, imamo i pozitivna iskustva, a znamo i gdje smo pogriješili.

Možemo pomoći. I moramo, imajući uvijek na umu notornu činjenicu da pomažući Bosni i Hercegovini Republika Hrvatska pomaže i Hrvatima u nama susjednoj zemlji.

Ono što ja želim za Bosnu i Hercegovinu, a mislim da sam dokazao da sam njezin prijatelj, to je transformacija u građansku, demokratsku državu s parlamentarnim sustavom, u državu koja će funkcionirati kao i svaka druga i koja će moći ponijeti teret i odgovornost ključnog oslonca stabilnosti regije.

Želim Bosnu i Hercegovinu, oslobođenu okova nacionalističke uskogrudnosti, netolerancije, pa i mržnje, otvorenu zemlju u kojoj će svaki njezin građanin slobodno moći reći što je, a da pri tome zbog svojega nacionalnog ili vjerskog opredjeljivanja, ili neopredjeljivanja, ne bude ni privilegiran, ni zakinut.

Želim Bosnu i Hercegovinu koja će Hrvatskoj biti dobar susjed i partner, kako na polju bilaterale, tako i u međunarodnim odnosima. Želim, ukratko, takvu Bosnu i Hercegovinu kakvu, uvjeren sam, želi i najveći dio njezinih građana. Nedavna događanja bila su svojevrsna potvrda upravo te činjenice, jer nisu prosvjedovali samo jedni, dok su drugi i treći šutjeli. Prosvjedovali su svi, negdje više, negdje manje - to je istina, i uspješno su spriječili one koji su njihov bunt pokušali ukrasti, odnosno kompromitirati.

Netko bi mogao reći da želim previše, da želim nemoguće. Ne bih se složio. S dovoljnom dozom razuma, zdravog ljudskog razuma, s dovoljnom dozom političke volje, ali i poštenja - u samoj BiH, u regiji, u Evropi, ali i u svijetu, to je moguće.

Usprkos svim nacionalizmima i nacionalističkim sablastima s kakvima se svakodnevno susrećemo.

Usprkos svim karijeristima koji na nacionalnoj priči, a zapravo na golom nacionalizmu, na podjelama i na podgrijavanju međunacionalne mržnje grade karijere i gomilaju bogatstva.

I usprkos međunarodnoj zajednici koja još uvijek kao da ne shvaća dubinu krize u Bosni i Hercegovini.

Odbijam prihvatiti tezu kako nema budućnosti za Bosnu i Hercegovinu.

Ne želim rezignirati i ne gubim nadu. Zato sam večeras i ovdje."