Vujčićevu poeziju u cjelini obilježava posebna usredotočenost na elemente poetike, metaforu i metonimiju kao sastavnice i podlogu ekspresivnog potencijala, kako bi pomno gradio i zatim praktički u istom zamahu dekonstruirao vizualne i auditivne slike kao funkcije pojedinačnih, cjelovitih pjesama, koje su vrlo često kolebljiv i integralni dio pjesničkih ciklusa
SUOČAVANJE
Zastajem na ulici, ispred izloga obuće.
Gledam – puno cipela,
kao da su odnekud stigli umorni putnici
i izuli ih, da se odmore.
Gdje su nestali, zavirujem unutra,
u tamnu dubinu, ali vidim
samo sebe na musavom staklu.
Vidim svoje cipele, u svetlucavoj prašini,
tu se moji koraci odmaraju.
Pomislih, bože, koliki put su
sakrile u stopala?
Evo, zastaju, pored mene, još neki,
željni bilo kakvog oslonca u vremenu,
predaha između koraka,
pogleda na mesto gde su stigli.
POVRATAK
Izašao sam iz autobusa, nesigurno, kao da su mi to prvi koraci
u kojima se zaljulja svet i kroz tri-četiri koraka zakoračio u dno ulice,
iz brzine točkova u brzinu svojih koraka, u reku reči.
Iz množine u koju sam se ugurao i ugnezdio
u ćutanje koje je žabokrečilo, u drugu množinu,
čvrsto držeći (stisnuvši!) svoju jedninu.
Noseći tišinu, tako sićušnu, da je niko ne može primetiti.
Prelio sam se kao kap iz jedne posude u drugu.
Otkotrljao sam se kao kamenčić
između zida zgrada i zida ljudi koji je rastao od žurbe.
Natrčim na nekoga ili neko natrči na mene.
Žurim, nemam vremena, kaže, mada se vreme svuda rasulo,
u udarcima cipela, u lišće, u kamenje,
u vetar, po našim licima i našim rečima...
U svom dolasku, od čega i nastaje radost,
tražim rečenicu koja će mi poneti sve reči
koje mi trebaju.
PITAM SE
Da li je svetlost zbroj sjaja zvezda i sunca i
mesečevog kamenja koje se presijava?
Jer dok do nas stigne mlakušna, izjedu je dubine,
progutaju je prazna grla nevidljivih bića.
I kad kroz sve prođe, kad se provuče i procedi,
nama ostaje tek ova
blaga pomrčina,
čas jarka i prozirna,
čas puna crnina.
ZOVU ME I JA SE ODAZIVAM
Svuda okolo je polje. Polje koje se ljulja
kao voda, tek ja sam u njemu ostrvo opkoljeno glasom.
Da ih čujem, pokušavam, da me čuju. I vide.
Ooooo! Huči okolo. Klobučaju se reči.
Krećem se između zelenih zidova kao mrav
vukući svoju veliku senku.
PODSEĆANJE
Upravo sam pročitao pesmu Danijela Dragojevića "Balada"
i u njoj stihove:
"Je li nam zavičaj odakle smo otišli
Ili tamo gdje ćemo doći?"
koji me trgoše pa se prisetih one Borhesove
fitiljave ptice koja se u svoje gnezdo
vraća unatraške jer njoj nije važno
kuda ide već
odakle dolazi.
Tako i ja, ušavši u sobu, kriomice, gotovo natraške,
u njenu malu čeljust, sedoh za prazan sto,
naslonivši glavu u dlanove. Oh, kakav je to mir!
Utonuh u pomalo mutnu sliku, ćutljiv, previše zabrinut,
tražeći tragove iz detinjstva.
"Loše bi bilo pouzdati se u
svoje riječi", savetuje Dragojević u svojoj pesmi.
Da, upravo je tako,
reči me savetuju da ćutim.
Nikola Vujčić (1956, Velika Gradusa, Banija), jedan od najznačajnijih suvremenih srpskih pjesnika, osnovnu školu završio je u Velikoj i Maloj Gradusi, a gimnaziju u Petrinji. Nakon studija književnosti u Beogradu, bio je glavni i odgovorni urednik lista za književnosti ''Književna reč'' (1984-1988), kultne publikacije koja je oblikovala i bitno utjecala na kulturološki diskurs 1980ih, pa i nakon toga. Radio je kao urednik u književnim časopisima i nakladništvu (''Pegaz'', ''Raskršća'', ''Zadužbina'', ''Književni magazin''; biblioteka ''Talas'' izdavačke kuće ''Filip Višnjić').
Objavio je desetak knjiga poezije – iz njegove nove knjige Skrivenosti (Kulturni centar Novi Sad, 2017) donosimo ovaj izbor pjesama – zastupljen u najvažnijim antologijama srpske poezije i prevođen na brojne strane jezike. Njegove izabrane pjesme objavljene su na rumunjskom, Noći i druge pesme (Noptile şi alte poeme, Temišvar, 2011), makedonskom Dokle pogled dopire (Do kaj što pogledot dopira, Skopje, 2011) i poljskom jeziku, Tišina u kamenu (Cisza w kamieniu, Varšava, 2013). Priredio je za tisak neobjavljeni roman Meše Selimovića Krug (1983) i sastavio Antologiju srpske narodne književnosti za decu (1997, 2006, 2008). Dobitnik je mnogih nagrada za književnost, a povodom "Zmajeve nagrade" objavljen je zbornik radova posvećen njegovom djelu, Poezija Nikole Vujčića (2008). Prevodi sa ruskog, živi i radi u Beogradu.
Vujčićevu poeziju u cjelini obilježava posebna usredotočenost na elemente poetike, metaforu i metonimiju kao sastavnice i podlogu ekspresivnog potencijala, kako bi pomno gradio i zatim praktički u istom zamahu dekonstruirao vizualne i auditivne slike kao funkcije pojedinačnih, cjelovitih pjesama, koje su vrlo često kolebljiv i integralni dio pjesničkih ciklusa. Njegove pjesme uronjene u na taj način konstruiranu dinamiku neprestano su na rubu značenjskog polja riječi i izmiču pretpostavljenoj autorskoj intenciji, da bi u povratnom ili odlaznom strujanju naznačile, rastvorile ili prikrile nove, potpuno jasne slojeve ekspresije. Kao što je kritika zamijetila, njegove su riječi "živa bića, samostalna i samovoljna, u iskonskoj vezi s nama. Kad ih izgovaramo, naivno misleći da su u našoj vlasti, mi zapravo dolazimo u dodir s nečim što je u samoj osnovi našeg postojanja. One love – one su 'lovci od čijeg ulova živimo'. Kako to? Što to točno love naše riječi? Stvari u svijetu [jer su] njihova imena? Svijet, kao cjelinu imenovanih stvari? Ili nas, okružene stvarima u svijetu?" (Miloš Đurđević)
Na Forum.tm-u smo do sada predstavili poeziju Predraga Lucića koju možete pročitati ovdje, Tomaža Šalamuna ovdje i Nikole Madžirova ovdje