PAPISA ŠAPĆE PORED UHA
Bolidi se prevrću u zamku.
Mislite li da je to prijevara? Ne,
Otvoreno velim časnoj majci.
Duh je donio danak. Časne
Mi riječi. Papiso, poslužite mi
Opasci o Vama. Ne? Ne.
Na ekranu su bolidi, papiso,
Utrkuju se s vašom haljom, hej.
Slušate li me? Jest da je vaš
Gulaš dobar, ali i vi ste u oku.
Niste trun. Niste svjetlo. Hej.
Lisnata su tijesta na stablu.
LIBERAJMO SE TOGA
Vele da je dočetak mjerilo stvari.
Početak stvarno mjerilo. Vele
I da su stvari plahe, preplanule i
Suhe.
Liberajmo se toga. Vage su
Počela. Sibile su vlažne a
Laži su kratke u nogama. Premda
Pastusi njeguju pčele u nozdrvama.
Tako mi reče konjušar i žaba
S pojila za mazge.
Mozgu ne treba previše da
Kaže: Mili moji, vrata su od
Azbesta i rugla, kanite se zla i
Poruge. Možda nas zateče i
Poneko jutro.
Na stranu sve – papir je
Papir, a olovka
Olovka. Tko diše početak?
Vrazi su obično usamljeni,
A sada imaju družbu. Sitnu,
Prgavu i slanu. Tebe pitaju: Tko
Piše dočetak?
O, ljudi što je to tajna koja
Udara? Vapi i cvili kao ono sa
Slike Ivana iz Kastva u
Hrastovlju. Koje je i nije
Istra.
WIENERSCHNITZELSONETT AM QUATRICH
Trsatski zrakoplovci
Išli su na Gmünd. Živi križ
Iz Lindara je proplakao, a
Žena s košarom razbila
Savonaroline naočale smrti.
Nakon općeg uvoda
Imao bi slijediti nekakav
Pakao, ili tako nešto. Sveto
I pogubno ljudskome rodu.
Poezija se pisala i prije
Toga, a nepotrebna zbilja
Plazila je odasvud. Djevojčice
Su susretale smrt, a
Godišća su bila tegotna.
Balota je bio kod
Oppenheima, pijani osel
Z Kaštelira lokao je oblake.
Onda je sve tako tiho
Pa mi je s oblaka ispod aviona
Napamet pao
WienerSchnitzelSonett, kada
Sam sve to skupa
Teško proživljavao u Konobi
Šime na Kvatriću.
(Zagreb-Pula, travanj-svibanj 2007)
SIBILARIZIRANJE SILBE
Tamo je moja draga, mlada
I lijepa, nagla i paklena,
Pljusnula svog ljubavnika
U konobi bez bačava. Hrabro,
Rekoh joj. To je jednostavno
Bilo sibilariziranje Silbe. Fantomska
Zbilja od kuda i vuče
Zvučno podrijetlo. Ako je
Vjerovati busenima lavande.
One pak nikada ne lažu.
Trnci me kâde od svega toga.
Silbenski je senzibilizirati se.
Velarni suglasnici poskakuju u
More, a piskavi vape za
Sibilama, barem jednom od njih
U pripravi, koja godi i hara.
Derutne detalje nije važno
Umočiti u kartografske
Zajednice opčinjene klesanim
Jedrima. O. K., jadam se,
Pješke ćemo u prošlost. I to
Bi bilo sve u priprostim
Skladanjima sofista koji
Su još na brodu pojeli bicikle.
BACAKANJE PO PRUĆU
(Balada o Trstu)
Koprca se fantom
Na bijeloj svili. Ručice male
Nalik sitnim mrvama
U duhanu. U pepelu je
Riječ koja guta pruće.
Mašući repom,
Klatareći predodžbe.
Misleće hijene. Valjda
Korpuse Pinokija. A onda
Ponterosso, miloduh
Usred pustopoljine.
U koliko je u praznu
Prostoru buke? Noktima
Ruješ po jeziku, paraš ga
Kao da je jeftina tkanina.
Ne vidiš li da je istrunuo.
Buhtl-baba je. On.
Boje se bore za opstanak
+Pred sivilom koje ti šije
Košulju. Ti si humus,
Moje drugo priviđenje.
Milorad Stojević (Bribir, 1948) pjesnik, antologičar, sveučilišni nastavnik, prozni pisac. Radio je kao novinar, lektor, urednik studentskih, stručnih i književnih časopisa, pisao drame, scenarije za stripove i marketinške tekstove, imao izložbu grafika (Fijumanski notturno, Galerija Listopad, Rijeka, 1991). Pored brojnih knjiga poezije, objavio je nekoliko romana, antologiju čakavskog pjesništva 20. stoljeća (1987; 2. prošireno izdanje, 2007) i sa Vanjom Švačkom priredio antologiju ruske erotske, pornografske i psovačke poezije ("Ruski bordel muza", Split: Feral Tribune, 2000). Njegova je poezija prevedena na nekoliko stranih jezika, redovito je zastupljen u antologijama i pregledima suvremene hrvatske poezije i dobitnik je više priznanja i nagrada za svoje književno djelo.
Nakon početnog eksperimentiranja čakavskim idiolektom, Stojević je u nizu knjiga izgradio samosvojnu i vrlo slojevitu poetiku, koja je prepoznatljiva i po vrlo specifičnoj inkluzivnosti. U njegovoj se poeziji, na primjer, u istoj ekspresivnoj gesti mogu pronaći povijesni odnosno kvazi-povijesni citati, navodi iz modernih i tradicionalnih umjetničkih formi (slikarstvo, film, reklame, internet), kao i svakojake reference, parafraze stručnog i strukovnog diskursa i crtice iz akademskog miljea. Glas u njegovim pjesmama najčešće je impersonalan, kao da slušamo tj. čitamo izdvojenog kazivača koji nije uključen u skicirano zbivanje i opise. Otud možda učinak svojevrsnog odjeka ili komentara, kao da pjesme dopiru s neke promatračnice, a ovaj dojam na mahove učvršćuje njegova vrlo složena metaforika konstruirana u širokom zahvatu od kasno renesansnih i baroknih književnih postupaka do (post)modernizmu svojstvenog ironijskog odmaka.
Kod Stojevića nije samo riječ o simbolici koju za sobom povlače motivi, već se uvijek računa na prepoznavanje simbola kod čitatelja, pa se onda recepcijski plan aktivno gradi u činu čitanja. Zbog toga je na jezičnom planu njegova poezija protočna i pristupačna. Osnovna podloga ove poezije je imaginarni, knjiški i neposredno konkretan, opipljiv Mediteran, svijet koji buja, prelijeva se, uvijek se naizgled i vrlo konkretno mijenja, jer je možda ono najbolje od njega već nepovratno izgubljeno u historijskoj dijakroniji, a istodobno nam izmiče u jednako neponovljivim trenucima svakodnevice. Kaotična privlačnost lučke vreve, mnoštvo suvremenih, povijesnih i izmaštanih likova, oni značajni kao i bezimeni, imaju pravo na svoj glas, na svoje mjesto pod suncem.
Kritika je Stojevića uvrstila u generaciju koja je visoko podignula ljestvicu neoavangardizma, kada su, od kraja 1960-ih, preko 1970-ih i 1980-ih, "valovi obnove modernizma udarali u meku obalu postmodernizma", u pokušaju da se izgradi odnosno dekonstruira postmodernistička poetika. Ovdje donosimo izvor iz njegove knjige pjesama "Tempo delle signore" (2010), a autor u fusnoti objašnjava kako je to bio naziv za "vrijeme prije sumraka... jer se držalo da koso sunce u suton djevojke čini ljepšima, godi puti i ne potiče prostu preplanulost". (Miloš Đurđević)