ZIMI NA OTOKU
zimi
na moru rastu tvrde staze
bura zapada ribama do kostiju
zimi
škrape drže uže rasutome brodu
jarbolom drhti klatež natučenog neba
za mrtve surost i kratkoća dana
zimi
u smrznute panjeve puževi zarastu
stvrdne se zmija u boku starog hrama
zimi
narušenu smokvu pije goli zid
najteže je neimaštinu uhvatiti na dno
LEŠANDROVICE
Ptice su navukle nebo
iznad pomodrjelih vinograda
U crnim nošnjama
žene beru koromač
one su tvrde pjege
na koje sunce ne vidi
Listopad se širi poljem
u žute drače i klonule panjeve
Do mora zarasli putevi u kupine
Još je malo ostalo od ljeta
još tako malo da ga nema
Posljednji grozd
skamenjen za naglih tuča
dozrijeva tvrdih zrna
OVCA
Utihla uza zid tvori još jedan – niži. Kiša joj sipi u otvorene oči.
Ispire krajolik.
SUHA SMOKVA
U suhoj smokvi zrnca svjetla i mliječ za gorka usta jeseni. Prazna šalica odzvanja na stolu. Uz nju metvica i limun. Pčela se uhvatila za zraku sunca, prekrila je hladna sjena nalik leptiru.
Tamni zid. Pretače se vino, kuša prezrelo grožđe. Davno pobrane smokve suše se na dasci. Kasno ljeto lijepi se za ovlažene plodove. Iskri slador.
U kutiji, između peteljki, crnina. Treba dodati dva-tri lovorova lista koji će razdvojiti gustu pređu, sprešati je u šutnji.
Do Božića, po kori, kristali. Šećerna prašina. Za kazaljke sata lovi se studen. Čini se, s poklopca palo je inje, zabijelilo sobu, smokve i prste.
VEČER U KAMENJARU
Sumrak briše opipljive strane svijeta. Vlažnom stazom uspinju se ovce. Sustižu sparinu. Po obroncima zgusnute sjene.
Brdo se raspuklo pod težinom večeri, ljušti se i raspada dok pučinu mreška noćni vjetar. Isti mrak prožima okomicu brežuljka i svemira. Oblaže uzvisine nakupinom zvijezda. U stijeni zatočen oblak, zvoni kad sve utihne.
Nasukan otok u brazdama je posustalih valova, rasuo se kao jedro nasred pučine. Sjene posolice spuštaju se izduženim tragovima.
U škrapama klija mjesečeva mrijest, tamna ruža svemira.
KAO SVECI
Zimska noć. Mrznu stabla. A mi, zagrijani šetnjom počivamo pred starim vratima. S golih grana mendula mliječ ugaslih zvijezda. Opkoljeni mrakom gledamo obruč crnila. Plamen svijeće osvjetljava i neka druga, zatamnjela lica, koja stoje uokrug.
To su oni što prilaze živu svjetlu, ma kako maleno bilo. Sjena dotakne ruku. Bešumno otapa se vosak.
U zimskoj noći, pred trošnom kućom, sjedimo kao sveci. Na stolu prošek, bademi i vino.
Andriana Škunca (Bjelovar, 1944) pjesnikinja i fotografkinja, esejist i likovna kritičarka, na Filozofskom fakultetu u Zagrebu studirala je slavistiku i komparativnu književnost. Poezijom se bavi od 1969. godine, objavila je tridesetak knjiga poezije, eseja i likovnih monografija, dobitnica brojnih književnih nagrada, među kojima i Goranove nagrade za ukupno književno djelo (2006). Petar Krelja snimio je dokumentarni film "Andriana" (2005), u kojemu je portretirana kao pjesnikinja i fotografkinja. Živi i radi u Novalji na otoku Pagu, otoku koji je osnovna tema njezina pjesničkog i umjetničkog opusa.
Poezija Andriane Škunce zasebna je i po tome što je kod nje zavičajni otok Pag isprva konstruiran kao svojevrsna umjetnička forma. Otok Pag kod nje od početka ispunjava gotovo čitav lirski i poetički vidokrug. Ikonički otočki pejzaži kao podloga mnogih refleksivnih lirskih kompozicija u njezinoj su estetici dodatno razrađeni na način koji je blizak i apstraktnom slikarstvu. Lirski vokabular je vrlo precizan i sužen kako bi se u visoko estetiziranim opisima tog mediteranskog okoliša istaknule njegove elementarne i bitne odrednice. Stoga kritika kod nje zamjećuje posebnu funkciju vizualnih senzacija, a pjesma "postaje kružnica koja dubi tlo i nebo, pretapa se i prelama s drugim pjesmama, svakoj novoj ostavlja tragove prethodne".
U njezinoj poeziji uvijek su prisutni zvukovi i mirisi kako bi se obuhvatile sve dimenzije jednog mediteranskog svijeta, kao u ovim pjesmama u prozi: "Poput početka kakve bogate simfonije, razliju se zvukovi: zazvone bunari, iz zavjesa glasa se pritajena oluja, zapjeva kos, češljugar, vrabac, zaškripe škure." // "Na otoku sve je miris: vino, riba maslinovo ulje. Konobe, bačve, sir. Stare kuće, škrinje, uspomene. Ovce, vuna. Miris komokljike, brgamote, šćirenice. Metoive, slavuje, vriska, sljeza. Gospine trave, smilja, rumanije. Miris ružmarina, kuhane šparoge, kiše. Miris groblja, pogrebnih vijenaca, rakije."
U jednom je intervjuu govorila kako "ima nešto snažno, hipnotičko, u hodanju otokom.... Kad hodam, u ovcu se pretvorim, probijam se uskim puteljcima iskrčenima kroz kamenjar sjevernog dijela Paga, brušen stoljećima, pretvoren u bjelinu, u sipinu kost: zimi se makne lišće, odu ljudi i sve je prostranije... Pag je toliko živopisan, bogat u svojim krajnostima; sve je tu odjednom: pustinja od boksita i rudača, krajolici kao iz art filmova, putem sretneš ljude čija su lica izbrazdana kao zemljopisne karte... A onda u dubini maslinika uđeš u bezvremenost."
U svojoj je poeziji obuhvatila i svakodnevnicu otoka Paga, pa u njezinim pjesmama, a napose monografijama, pronalazimo mnoge reference o tegobnom otočkom životu, mukotrpnom obrađivanju zemlje, kroničnom siromaštvu i učestalim valovima iseljavanja lokalnog stanovništva. I zbog toga je njezina cjelokupna slika otoka vrlo kompleksna i sadržajna, a s obzirom na recentni interes za "inzularne teme" u domaćoj prozi i filmu, na poseban je način aktualna.
Na Forum.tm-u smo do sada predstavili poeziju Predraga Lucića koju možete pročitati ovdje, Tomaža Šalamuna ovdje, Nikole Madžirova ovdje, Nikole Vujčića ovdje, Voje Šindolića ovdje, Branka Čegeca ovdje, Anke Žagar ovdje, Fione Simpson ovdje, Tone Škrjanca ovdje, Sanjina Sorela ovdje, Vlade Kopicla ovdje, Miroslava Mićanovića ovdje, a Slobodana Tišme ovdje.