KAKO NEŠTO NESTAJE?
neki jutarnji psydub na božić
da nije hroničnog sivila bilo bi
nalik bajci ovako veje sneg
poput sentimenta lepo to je
obična varošica ulice i trotoari
uski zaprečeni smetovima voda
ulazi u obuću kao provincija
u politički život u ekonomiju
sudstvo u ugalj u pregrejane
sobe na policama kič sitnice i
bučni satovi to su te raskvašene
topline razvaline udobnosti tako
nešto nestaje tako nešto nestaje
tako nešto nestaje lako neosetno
KAO GANG
Potrebno je malo dosade
kako bi osetio stvari. Recimo:
avgust, sediš na obodu kreveta
u kamenoj mediteranskoj kući,
u prijatnom frižideru. Memla se
širi iz lepe uspomene. Zuji sve
oko makija i grlića mastike. Ne
znaš šta ćeš sa leđima pognutim,
rukama na kolenima, sa bradom
– divljinom koja niče, i ne staje.
Stala je jedino kiša, još u aprilu,
i zmije se lome poput krtih
stena. To je izvan, a suvi vazduh
(pusti san bronhija) ne prodire bez
pustinjskog peska. Radijske vesti
baritoni čitaju pogrebno da bi znao
šta je neizlaz, melanholija srasla
poput tumora. Kad zatvoriš oči,
ukloniš se odavde i vidiš teče
kredit, kao Gang. A kako?!, kad
nema više nikakvih snegova
da se otope.
U SELU NORENSKA
J. Brodskom
Drozdovi se ne rasanjuju ovde
na severu zimi ako zaplamti kroz
rez neba to već bude martirologija
koje se usneženo sećaš razabirući
po vetru nijanse mraka udaraju
u vatru kroz dimnjak kako pucketa
suvo javorov smisao kada kažeš
Moj posao je da pišem to je kran
koji te održi na nogama krov i
vrata vežu te šupljinama za svet
iza tvojih kapaka odvija se scena
u selu Norenska gde imaš
redovnost fiskulture i čitanja
disciplinu posvećivanja motor
na ovakvom mrazu nikad se ne
gasi zato kao da samo kroz dim
dopiru glasovi sa neokrenutih
stranica suvi čičak dodirnućeš
u njemu stižu reči koje ti sve kažu
koje ti bude sve koje ti budu sve
ČITAČ
Vetar suši veš i okreće
stranice knjige ostavljene
na stočiću. Praznina promiče
kroz stolicu bez sećanja
na telo: bašta, ptice napadaju
neprisustva, blešti belina
sa žica u širokom formatu
– prenos slike, bez tona, iza
kapaka. A pod oknom sudar
struga i debla. U prepunim
aortama puca oktobar, suvo
lišće hrupi krvavo. Na dno
strane sunce se povlači,
sa senkom krošnje, u otisak
prsta.
BUDEĆI SE U OKTOBRU
Mogao bih se posvetiti ovoj tišini,
silasku do obale, galebovima što se
odupiru snažnim naletima vetra. Ovoj
jeseni u kojoj se razlivaju boje, a ne
poznooktobarska depresija. Mirisu soli
prepustiti se u udobnosti ravničarske
matice, miljama uređenog šetališta.
Iznad svega: belini jedra na pustom
Baltiku. Na ivici neba tiska se brodska
sirena, samo tako protiče vreme. Znaš
kako sunce u sumraku udari suicidno
horizont, i centima raspe se po površini,
ipak ne odumirući? Struje pamte pljusak
smola. Najveći ćilibari najdublje su,
jasne refleksije u čistijim prazninama.
A unutar sebe drhtim sećanjima
iscrpljujućim poput parazita za organe.
Da umuknem, talas što se povlači
prepoznao bi me, i pesak, i okrunjen
lukobran (kao pripadanje, biće potpuno,
a ne ovako: od kosti i kože posuda za
groznicu, pristojni spomenik odsustva).
Boje nastaju jedino od svetlosti, tako se
ubeđujem i prepuštam onom čega
nema ovde: trgovačkim brodovima
koji crvenim trupovima zrače nadaleko
na okeanima. Doći će olujni vetar,
što maltretira krošnje, krivi krovove, mesečinu.
Vredan za dramu i bol da nastanu unutra,
makar za to, tvoja čula hoće li biti tu?
Gotland, oktobar 2015.
SUVENIR
Neprozirna belina upija zvuk,
i tišinu. Jutro bez ptica. Nemost
pritiska bubne opne. Ogoljene
krošnje, relativno. U produžetku
kapilari mraza na oknu, iza: para
iz šolje kafe. Navalom boja osetiš
intimnost nalik pucketanju vatre,
neznatnom: oker sto, stolica
u crvenom plišu, zeleni abažur.
Od topline omekšali zidovi,
slapovi umirujući.
Mogao bih nestati iz prostorije,
i ne bi se promenilo ništa. Zrače
predmeti nepomičnošću, i u sebe
ne primaju te. Tako traje soba, kao
otežala prašina što se ne odiže
nakon treska vratima, suvenir
pomeren u pozadinu, potrošeni
topos, kao nepotrebno sećanje
na topline, o kojima ne misliš,
niti više osećaš njihovo
nedostajanje..
Petar Matović (Užice, 1978), pjesnik i esejist, diplomirao je srpsku književnosti u na Filološkom fakultetu u Beogradu. Objavio je zbirke pjesama: "Kamerni komadi" (1996), "Koferi Džima Džarmuša" (2009; poljsko izdanje, Kraków, 2011; španjolsko izdanje, Palma de Mallorca, 2013), "Odakle dolaze dabrovi" (2013) i "Iz srećne republike" (2017). Redovito objavljuje u časopisima za književnost i kulturu (Polja, Beogradski književni časopis, Sarajevske sveske, Zarez, Književni magazin, Fragile, The Café Review), zastupljen je u više antologija, pjesme su mu prevedene na poljski, katalonski, njemački, francuski i engleski jezik. Dobitnik je nagrade "Treći trg" za poeziju i ovogodišnje nagrade "Branko Miljković" za zbirku pjesama "Iz srećne republike".
Matović je jedan od vodećih srpskih pjesnika mlađe generacije, a njegove su knjige poezije redovito rasprodane, vrlo zapažene od strane kritičara i još više tražene kod čitatelja. U svojoj poeziji uvijek nastoji pronaći i razraditi međuprostor lirskog govora, kako je shvaćen u modernističkoj poetici, da bi iz ove po definiciji izrazito subjektivne perspektive zahvatio prvi sloj tema i motiva iz prepoznatljive i začudne svakodnevice. Međutim, ono što je najzanimljivije u ovoj poeziji događa se u narednom koraku gradnje pjesme kao cjeline, kad se isti, uvijek prepoznatljiv glas u pjesmi, odvaja od neposrednog okoliša i zatim, u valovima reduciranih opisa odnosno lirskih komentira, naznačio vrlo čitku, ali nepostojanu, praktički neosobnu perspektivu, na koju se stihovi pozivaju i od nje se istodobno udaljavaju, uvijek nekud moraju otići.
Kritika je stoga točno zamijetila kako je ova "dezorijentiranost lirskog subjekta zarazna", a čitatelji joj se prepuštaju možda i zbog toga što im pjesnik s ovim naizgled spontanim, ali kontroliranim postupkom omogućava da sa svoje strane konstruiraju sudjelovanje u pjesmi, dožive njenu cjelinu i jednostavnu, prigušenu ljepotu, a pri tome su svjesni odmaka koji opet na određeni način dijele s autorskim glasom. Kružnice koje se u ovom procesu otvaraju i zatvaraju grade vrlo produktivan recepcijski, recimo tako, poetski simulakrum koji u poetičkom smislu nije narušen, a jasnoća i uvjerljivost glasa u pjesmi jamstvo je početne neponovljivosti doživljaja i otvaraju nove, diskurzivne i doživljajne pristupe stihovima. Drugim riječima, smjenjivanje prošlog i sadašnjeg, neposrednog kao prividno našeg i dalekog kao naizgled odsutnog, pojačava opću sliku "nesnalaženja koje postaje način života" i afirmira dojam prolaznosti kao tranzicije. Njena samorazumljivost omogućena je prikrivenim i otvorenim ritmom svakodnevice, koja je razorna u svojoj konkretnoj bezazlenosti i ponovljivosti.
Matović za svoju poeziju kaže da joj se "jednostavno, prepušta". Za njega "pisanje je čin izmještanja iz situacije; udaljavanje na osigurani perimetar". Poezija je "nepripadanje trajanju iščašenih sistema, poštivanje vlastite autonomnosti. Svakako: iznuđeni je čin, oblik (samo)zaštite." Ovdje donosimo pjesme iz njegove nove knjige pjesama "Iz srećne republike". (Miloš Đurđević)