Muzej koji će u istu ravan staviti fašizam i komunizam nije nam potreban

Srećemo se opet ovdje da bismo podsjetili na jedan od onih datuma u povijesti Hrvatske koji nikada ne smije biti zaboravljen. Obilježavamo 83. obljetnicu formiranja prvog partizanskog odreda. Obilježavamo dan, tu moram biti posve određen i jasan, kada se ovdje u šumi Brezovici okupila mala skupina neustrašivih ljudi označivši time početak otpora okupaciji i onima koji su na krilima okupacije prigrabili vlast u Zagrebu.

Otpor će punom snagom buknuti potkraj srpnja iste godine, i to u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini koja je voljom okupatora bila pripojena zločinačkoj ustaškoj para-državi. Pa moram dodati još nešto, isto tako određeno i jasno. Odred formiran u šumi Brezovici prvi je partizanski odred u Hrvatskoj, ali i na području Jugoslavije, jer ustanak u Hrvatskoj nije moguće odvojiti od ustanka u svim dijelovima naci-fašističkom invazijom razbijene kraljevine.

To su, dakle, dvije stvari što ih treba imati na umu. Dvije stvari koje nikada, naglašavam: nikada ne smiju biti gurnute u zaborav, ili makar i samo marginalizirane za volju nekih kratkoročnih i kratkovidnih dnevnopolitičkih računica. Njima treba dodati i treće: ustanak, pa i formiranje Sisačkog partizanskog odreda djelo je Komunističke partije. Ona je, na čelu s kasnijim maršalom, Josipom Brozom Titom, digla ustanak i uspješno vodila Narodno-oslobodilačku borbu do pobjedonosnog završetka.

I kada se danas ovdje okupljamo mi niti možemo, niti smijemo nekim uopćenim frazama i izbjegavanjem spominjanja nekih ključnih činjenica, poput ovih koje sam upravo naveo, zamagljivati stvari. I zato kažem:

Nema ni Sisačkog odreda, ni ustanka bez Komunističke partije.

A nema ni odreda iz Brezovice, ni općenarodnog ustanka, ali ni Komunističke partije bez Tita.

O tome nema nikakve rasprave, o tome nema nikakvih dilema. Sviđalo se to nekome, ili ne.

Baš kao što nema rasprave o tome da većina boraca Narodno-oslobodilačke vojske nisu bili komunisti; baš kao što nema nikakve dileme oko toga treba li priznati da je bilo zločina i na strani pobjednika. Da, bilo ih je, nikome ne pada na pamet da to negira. Takvih je zločina bilo širom do tada okupirane Evrope, ali nikome ne bi smjelo pasti na pamet da zbog njih prešućuje, ili umanjuje zločine okupatora, a posebno njihovih domaćih pomagača, ustaša.

Drago mi je što se ovo obilježavanje, eto već drugu godinu za redom, događa u organizaciji Vlade Republike Hrvatske. U ime organizacije što okuplja antifašiste i antifašističke borce, to je nešto što mogu samo pozdraviti. I volio bih da ovo obilježavanje Dana antifašističke borbe što ga organizira Vlada ide ruku pod ruku s našim naporima da se o nedavnoj prošlosti progovori istinito, da se kaže ono što je bilo i da se prestane sa širenjem priča o onome što nije bilo i kako nije bilo.

Govorim to imajući u vidu najavu osnivanja muzeja posvećenog zločinima totalitarnih režima. Nemojmo se zavaravati. Primarna je svrha takvih muzeja, a ima ih u nekim zemljama što su do 1990. bile članice Istočnog bloka i Varšavskog ugovora, demoniziranje antifašizma kroz osudu prakse vlasti u tim zemljama što su se nazivale komunističkima.

Upravo zato, muzej koji će u istu ravan staviti fašizam i komunizam nama nije potreban.

I to zato što polazi od totalno pogrešne premise, i to ne samo jedne. Jer, kao prvo, ideja komunizma mada ju se ‘pod kapom’ Sovjetskog Saveza provodilo na nakaradan, često i neljudski način, ne može se uspoređivati s idejom i praksom fašizma, odnosno nacizma. Između ideje komunizma koja je plemenita i njezine realizacije koja to nije bila i ideje fašizma, odnosno nacizma koja je već kao takva bila zločinačka, o praksi da i ne govorim, nikakve usporedbe nema. Ne može i ne smije biti!

Komunizam i fašizam nisu isto!

Kao drugo, jugoslavenska federacija izrasla iz Narodno-oslobodilačke borbe, osim u nekoliko prvih godina svojega postojanja, ne može se ni po čemu uspoređivati sa zemljama Istočnog bloka. Niti može, niti smije!

Jugoslavija nije bila isto što i nekadašnji Sovjetski Savez, ili bilo koja od zemalja što se bile u sovjetskom bloku!

Dok to ne prihvatimo kao neprijeporne istine, iscrpljivat ćemo se u jalovim raspravama kojima je cilj samo jedno: obezvrijediti Narodno-oslobodilačku borbu, a borce koji su u njoj sudjelovati u najmanju ruku sve osumnjičiti, a mnoge i optužiti kao ratne zločince. Dok se one protiv kojih su se borili, ne mislim sada na naciste i fašiste, polako pretvara u domoljube kojima je na srcu bila samo Hrvatska.

Baš pravi neki domoljubi koji su Mussoliniju odstupili dobar dio domovine. Tko ga je vratio? Pa nitko drugi, nego ti omraženi komunisti koji su, na čelu s Titom, poveli ustanak. U krajnjoj liniji - Hrvatsku su u postojećim granicama izborili oni kojih se danas na ovome mjestu s dužnim pijetetom sjećamo.

Narodno-oslobodilačka vojska bila je odlukom ‘velike trojice’, Roosevelta, Staljina i Churchilla, na konferenciji u Teheranu priznata kao dio savezničkih snaga. Na kraju rata ono što je počelo stvaranjem Sisačkog partizanskog odreda pretvorilo se u respektabilnu vojnu silu koja je imala nekih 800.000 ljudi pod oružjem. Saveznici su u završnoj fazi rata koordinirali akcije s partizanima. Na dalmatinskim su se otocima britanski vojnici borili rame uz rame s partizanima, a vojnici Crvene armije sudjelovali su u oslobađanju Beograda.

A kada sam već spomenuo muzeje, podsjetit ću da je Hrvatska imala Muzej revolucije. Nema ga više. Ja se pitam: zašto?

Podsjetit ću na onih više od tri tisuće namjerno srušenih, demoliranih spomenika i spomen obilježja borcima antifašističkog pokreta i žrtvama fašizma. Srušeni su i nisu obnovljeni. Zašto i dokle - pitam.

Republika Hrvatska u svojem se Ustavu, kroz spominjanje ZAVNOH-a, legitimira kao država oslonjena i na antifašizam. Zgrada u Topuskom, gdje je zasjedalo Zemaljsko vijeće narodnog oslobođenja Hrvatske do temelja je porušena i nije obnovljena. Zašto - pitam.

Žalosno je da se pri obilježavanju formiranja prvog partizanskog odreda moramo baviti takvim pitanjima. No, tako dugo dok na njih ne dobijemo zadovoljavajuće odgovore, tako dugo dok budu trajali juriši povijesnih revizionista, mi ćemo se tim pitanjima uvijek iznova vraćati.

To je naš dug onima kojih se danas na ovome mjestu sjećamo.

To je naš dug svim palim borcima Narodno-oslobodilačke vojske, ali i svima palima u Domovinskom ratu koji su ustali u obranu hrvatskih granica iscrtanih krvlju partizana u Drugome svjetskom ratu.

Svim građankama i građanima Republike Hrvatske čestitam Dan antifašističke borbe, uz pozdrav čije su riječi aktualne danas, baš kao i prije 83 godine: smrt fašizmu - sloboda narodu!

 

Govor predsjednika SABA RH u Brezovici povodom Dana antifašističke borbe