Na što je podsjetio govor Ivane Bodrožić o klimatskoj krizi pred vijećnicima grada Zagreba

Do koje se mjere u Hrvatskoj klimatska kriza još uvijek nedovoljno razumijeva, i koliko političari – čak i oni najobavješteniji – odbijaju išta suvislo poduzeti, paradoksalno je pokazao govor kojim je proteklog tjedna književnica Ivana Bodrožić upozorila na opasnost klimatskog uništenja, nazvavši, posve opravdano, taj kataklizmički proces “jedinim relevantnim političkim pitanjem današnjice”.

Priliku za svoje upozorenje Ivana Bodrožić iskoristila je u govoru zahvale što ga je uime petnaestoro odlikovanih Nagradom grada Zagreba za prošlu godinu, izrekla na svečanosti proslave Dana grada Zagreba u Staroj gradskoj vijećnici na Gornjem gradu. Valja, prije svega, pohvaliti to što  Bodrožić priliku da javno progovori nije potratila na protokolarnu kurtoaziju koja se zaboravlja istog trena kada je izgovorena,  nego je odlučila progovoriti o najvažnijemu, usprkos svečanosti trenutka – ili baš zbog njega – jer, kako je rekla, “imam priliku obratiti se ljudima koji u ovom društvu zbog političke i financijske moći mogu učiniti razliku.”

Bio je to jezgrovit i kratak govor s nekoliko snažnih poruka, koje ovdje vrijedi citirati. “Prije nego se zadovoljni vratimo svatko u svoju mikro sredinu, u svoje profesionalne, političke i privatne borbe, trebali bismo konačno postati svjesni onog najvažnijeg – da sve to skupa neće imati više nikakvu važnost ukoliko nestanu ili se trajno izmijene naši dosadašnji uvjeti života”.

Nastavila je ovako: “Ljetos je Međunarodni panel za klimatske promjene izašao s Crvenim alarmom za čovječanstvo, o njemu je govorio generalni tajnik UN-a Antonio Guterres, o njemu je govorio Papa Franjo, javno je izneseno kako u ovom trenutku mi imamo još osam do deset godina da spriječimo da klimatske promjene postanu toliko ubrzavajuće, nepovratne i katastrofalne za velik dio ljudi na planetu. Većina neobnovljivih izvora energije na ovom svijetu je gotovo iscrpljena, a mi živimo više nego ikad oslanjajući se na ideju koja će nas, ako ne reagiramo odmah i radikalno, uništiti. Ideju da je moguće postići stabilnost oslanjajući se na beskonačni rast.”

“Da ne apstrahiram”, nastavila je Bodrožić: “Fosilna goriva bez kojih je nezamisliv naš način života nestat će u životnom vijeku današnjih tinejdžera, a zbog klime bi se morala napustiti za osam godina. Ipak, rast BDP-a još uvijek je vrhunski cilj političara i ekonomista, iako nas način na koji se postiže vodi direktno u propast. Ukoliko brzo i odvažno ne zaštitimo našu zemlju, naš grad, našu pitku vodu, naše lokalne zajednice kao one koje će nam u teškoj budućnosti koja dolazi osigurati uvjete života, hranu, samoodrživost i samoobnovljivost, naša djeca, djeca koja sada idu u školu, živjet će i umirati u patnjama.”

I zaključila: “Jedino relevantno političko pitanje današnjice, koje nadilazi sve dosadašnje fikcionalne, primitivne podjele u smislu nacije, rase, roda, kulture, jedino čemu se svi trebamo posvetiti jest osvještavanje da su klimatske promjene tu, da je eksponencijalni rast zagađenja, izumiranja vrsta, uništavanja okoliša brz i nepredvidiv, i da ove loše vijesti trebamo proširiti svima kako bi se trgnuli i počeli djelovati.”

Groteskno je zazvučao pljesak kojim su uzvanici pozdravili govor Ivane Bodrožić. Jer, ti ljudi, “koji u ovom društvu zbog političke i financijske moći mogu učiniti razliku”, tu razliku ili ne čine, ili, još gore, doprinose – svjesno ili ne - “ideji da je moguće postići stabilnost oslanjajući se na beskonačni rast”. Pritom, Ivana Bodrožić nije u svom govoru rekla ništa novo; vijest je bila samo to što su nepodnošljive istine izrečene pred auditorijem kojega dio posjeduje moć da nešto, bar nešto, uistinu i promijeni. Ali, ne mijenja. U hrvatskome političkom krajoliku svijest o klimatskom kolapsu uopće ne postoji, usprkos tome što je promjena klime nagore očigledna već godinama: snijega u Zagrebu odavna već više nema, a ljeta upravo postaju, doslovno, neizdrživa. No to su, dakako, samo najpodnošljivije posljedice antropocena koji, neumitnošću kakvu ljudska vrsta još nije upoznala, kreće prema svome kraju.

Nije riječ samo o dojmu: za tu tvrdnju postoje neprijeporni dokazi. Na konferenciji "30 godina samostalnosti – ključni hrvatski uspjesi", koju su 28. lipnja prošle godine u Zagrebu organizirali Hanza Media i Jutarnji list, o klimatskoj je krizi govorio premijer Plenković osobno, svrstavši je, štoviše, u jedno od dva pitanja “najbitnija za Hrvatsku”. Prvo je, tvrdi Plenković, demografski problem, a drugo – klimatske promjene. Prema govoru koji je objavljen na vladinoj službenoj web stranici, Plenković je rekao doslovno ovako: “Pa i ove velike vrućine koje se događaju diljem svijeta već ove godine govore nam koliko je to pitanje krupno, koliko će klimatske promjene utjecati na globalne procese. Prije svega na migracije stanovništva, na siromaštvo, na ratove, na okolnosti gdje će razvijeni zapadni svijet morati praktički paralelno, globalno gledajući, upravljati s procesima na kontinentima gdje je demografska ekspanzija tako velika, a ekonomska i socijalna situacija nije dobra da će se nužno reflektirati i na Europu i na Sjevernu Ameriku, a naravno i na druge. I u tom pogledu moramo biti snažni i dati odgovore za godine koje su pred nama.” Mediji su, pak, prenijeli da je Plenković izjavio kako će klimatske promjene “izazvati znatno veće gospodarske poremećaje od pandemije”.

I ništa. U onome što bi ovog časa zahtijevalo zelenu revoluciju – gospodarsku, civilizacijsku i mentalnu, i ništa manje od toga – nije se dogodilo baš ništa. Vlada nešto krpi s traljavim programom energetske obnove zgrada, a grad Zagreb – koji je prije godinu dana dobio vlast što samu sebe smatra zelenom – ni do danas nije uspio osmisliti čak ni koncept ekološki prihvatljivog odlaganja otpada, što je zelena politika razvijene Europe riješila još prije pola stoljeća.

Imamo, s jedne strane, rastuću svijest o Kraju koji već traje: Hrvatskoj vjerojatno najbliži primjer, između bezbrojnih glasova očaja što odjekuju planetom, jest aktivnost Zelene akcije te ovdašnjih podružnica Greenpeacea i Extinction Rebelliona, a odnedavno i knjiga Zagrepčanina Srećka Horvata “Poslije apokalipse”, koja je ove godine u Zagrebu prevedena s globalno zapaženoga engleskog originala. U tom djelu, još jednom od priloga literaturi koja već desetljećima buja u “žanru globalne klimatske katastrofe”, možete pronaći pojmove kakvih sve donedavna nije bilo: koncept, primjerice, današnjeg svijeta kao “kaosmosa”, suprotstavljenog jučerašnjem svijetu koji je težio “kozmosu”; osjećaj “postapokaliptične melankolije”, koji već pritišće milijune u svijetu, svjesne da je klimatski kolaps već uznapredovao, a da oni sami ne mogu učiniti baš ništa; i svi se ti pojmovi nadovezuju na već poznatu “klimatsku anksioznost”, ili masovna odustajanja mladih od potomstva ili stalnog zaposlenja, od civilizacije kao takve...

A na drugoj strani, imamo vlasti koje ne čine baš ništa, od onih notornih, HDZ-ovih, koje marširaju s pretpotopnim Tuđmanom na prsima, do onih zelenih, u Zagrebu, koje se u godinu dana ne uspijevaju iskoprcati ni iz zagrebačkog Holdinga, a kamoli da bi građane pokušale motivirati za iole ambiciozniju klimatsku imaginativnost.

Za to vrijeme, vijesti postaju užasavajuće; doslovno nepojmljive. U svibnju, Al Jazeera izvijestila je kako u indijskoj državi Gujarat stotine ptica, doslovno, padaju s neba, iscrpljene i dehidrirale od vrućine; veterinari ih kupe s ulica i pokušavaju spasiti. Ta je apokaliptična scena britanskog ekonomista Umaira Haquea – podrijetlom Pakistanca, što za ovu priliku nije nevažno – potaknula da napiše tekst od kojega se čovjeku ježi koža: “Doba izumiranje je stiglo – samo što neki od nas to još ne znaju” (“The Age of Extinction Is Here — Some of Us Just Don’t Know It Yet”). Tekst je na Facebooku podijelio kapetan Paul Watson, jedan od utemeljitelja Greenpeacea i osnivač Sea Shepherd Conservation Society, svjetski heroj ekološkog pokreta, čovjek kojega su korporacije i vlade prozvale prvog “eko-teroristom”, jer im se suprotstavio, braneći oceane i njegova dragocjena bića.

Haque piše: “Na Indijskom potkontinentu već je 50 Celzija. Španjolskoj se sprema ekstremna vrućina, oko 40 stupnjeva, kao i u Europi, kao i u većem dijelu Amerike. Toliko biva na jedan stupanj globalnog zagrijavanja. A na dva? Potkontinent dostiže 60 Celzija, Španjolska i Europa 50. Na tri? Ekvatorijalne regije dosižu 70 stupnjeva; Španjolska i Europa 60. (...) Na 50, koliko sada ima Indijski potkontinent, život umire. Ptice padaju s neba. Ulice se pretvaraju u masovne grobnice. Ljudi bježe i pokušavaju preživjeti. Energetski sustavi kolabiraju. Ekonomija staje. Traje izumiranje.”

Ono što bi nekad zvučalo kao dizanje panike, danas je hladna prognoza. “To je prag koji već prelazimo. Svjedočimo mu u zapanjujućim, deprimantnim, živopisnim detaljima. Događaj s velikim “D” nije apstrakcija ili predviđanje. Izumiranje već traje  diljem planete, i razotkriva nam granice onoga što naša civilizacija može preživjeti. Ta je granica negdje između 40 i 50 stupnjeva Celzija. Kada nju prijeđemo, život kakav poznajemo dolazi svom kraju.”

Mnogi su od nas u proteklim godinama doživjeli taj trenutak kataklizmičke epifanije, koji toliko sugestivno opisuje Umair Haque: čas u kojemu se čovjeku pred očima rastvori sva svijest o kumulativnom vrtlogu uzroka i posljedica koji klimatsku krizu ubrzava do globalno smrtonosnih razmjera. Svi koji su taj trenutak doživjeli, ulaze u sumrak neprestane tihe tuge. Promatraju svijet koji se nepovratno pretvara u pustinju, nastavljajući živjeti u permanentnome hrvanju s nepristajanjem, s onom Dylanovom “Lord, protect my child” kao soundtrackom.

Tako, očito, živi i Ivana Bodrožić. Tako, vjerojatno, privatno živi i svaki član političke koalicije koja vlada Zagrebom. Tako, vjerovali ili ne, vjerojatno živi i predsjednik HDZ-a Andrej Plenković. Ali, tako ne žive i ljudski sustavi: vlade, gradske uprave, ministarstva, holdinzi... Sustavi moći – oni ne žive tako. Oni, kao Putinova vojska, ili žive u svijetu destruktivnih, ubilačkih deluzija, ili vam dodijele nagradu, odslušaju govor, kurtoazno zaplješću, i otrče na domjenak. Dok im izmoždene ptice iskolačenih očiju ne počnu padati u tanjure.

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2022. godinu