Ne daj se, Ines, ne moraš biti ni svetica ni kurva

Rasprava o rodnim studijima poklopila se s nekoliko stvari koje pokazuju koliko nam je takav studij zapravo nužan. Ne samo da još postoje brojni sa sela preuzeti običaji koji žene smještaju na rub, na sam kraj sprovoda primjerice, odvojeno od muškaraca koji kreću odmah iza križa, nego je i u javnosti lako naći primjere koji ženama osiguravaju to isto, posljednje, mjesto u društvu, ponekad i tamo gdje se to najmanje očekuje. 

Zapanjilo me kad sam odgledala špicu HRT-ove emisije Klub čitatelja, emisiju nerijetko pogledam, ali dosad nisam gledala špicu i ostavila me bez daha: sve i jedan čitatelj u najavnoj špici ima bradu, redaju se skulpture i prikazi bradatih muškaraca u povijesnim kostimima. To je dvostruko nepravedno. Prvo, naravno, zato što valja paziti na ženske kvote. Ali, još i više, jer žene čine gro čitalačke publike, otkako je beletristike. Autori zacijelo nisu mizogini ultrakonzervativci, ali zaista je neobično što te silne muške figure nitko nije primijetio, nikom nije upalo u oči toliko muškaraca na hrpi, kao kad u nogometu padne gol. Tim teže to pada kad emisiju vode liberalni voditelji, sasvim sigurno natprosječno kulturni i načitani. Kako bi se mogli iskupiti? Možda da emisija ubuduće bude Klub čitateljica, a špica neka se sastoji samo od žena s knjigom u ruci. E, pa baš da vidimo hoće li to kome upasti u oči.

Na N1 ovih dana gostovao je novinar moje bivše kuće, Večernjeg lista, Hassan Haidar Diab i šteta je što njegov istup neće biti preveden kako bi ga i žene u Iranu mogle čuti. Jer, tumači novinar, žene u Iranu imaju jako dobar položaj i prava, pa se tako silovanja strogo kažnjavaju, a država pazi da očevi plaćaju alimentaciju. Eto, Iranke koje ginu zbog nekoliko centimetara kraće marame na glavi, u stvari ni ne znaju koliko im je dobro i koliko prava imaju. Kaže novinar i da se stranci ne trebaju miješati u unutarnje stvari u Iranu, gdje je bio puno puta. Kad se stranci miješaju, kaže, daju opravdanje vlastima da za pobunu optuže strane sile! Svi bi se, valjda, trebali držati po strani kad se očajne žene počnu okupljati na ulicama. Kad bi čule ove riječi, Iranke ih sigurno ne bi lako razlikovale od onoga što im govore vlasti koje vlastitu zemlju dovode na rub svakog zamislivog ponora, od korupcije do uništenja okoliša, (kao što to piše Iranac koji sad živi u Njemačkoj, Navid Kermani), o ljudskim pravima i odnosima sa svijetom da ni ne govorimo.

Moj treći primjer nije nov, riječ je o pjesmi hrvatskog kantautora koja takođe zaustavlja dah, kao da dobivamo nezatražen uvid u stare običaje, u kojima su žene bile 'sile nečiste'. Gibonni u pjesmi 'Judi, zviri i beštimje' žene svodi na dvije kategorije, svetice i kurve, i obje kategorije ovise o seksu i o muškarcima, žena kao da i nema izvan odnosa s muškarcima. Možemo li uopće zamisliti dvije kategorije u kojem bismo svrstale sve muškarce i još da te kategorije ovise samo o ženama? Možda i možemo, ali tih kategorija nema ni u običnom razgovoru, ni u pjesničkim dometima.

'I nije lako bit

I svetica i kurba

Sve po potribi

Kako se namisti

U taj čas',

pjeva kantautor. Možda bi bilo dobro da ga mlade djevojke ne razumiju, da uopće ne mogu ni razmišljati u tim kategorijama. I možda bi se moglo odgovoriti: Ne daj se, Ines, ne moraš biti ni svetica ni kurva, ne moraš se oblačiti čedno ni priznavati muške autoritete samo zato što su muškarci i zato što se neki muškarci okupljaju na trgovima kako bi brinuli o duljini ženske suknje. Ines Arsena Dedića je 1938. godište i već je nosila minicu početkom sedamdesetih, misleći zacijelo da nije moguć povratak u doba kad su trudne djevojke iz Zagore bježale u Slavoniju, kad im nije bilo druge. Mislile su žene u minicama tako i u Iranu i prevarile se. I danas se čini, žene su ok, ali poneki muškarac ne spava.  

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2024. godinu