Ne može nam nitko ništa, ni kiša ni korona! Svi na Noćni marš za 8. mart!

Ovaj intervju drugačiji je od onih na koje ste navikli, s obzirom da razgovaramo s kolektivom. Radi se o fAKTIVU, a vrlo brzo shvatit ćete o čemu je ovdje riječ.

Peti put zaredom građanke i građani Zagreba marširaju za 8. mart kako bi upozorili na kršenje prava žena. Ove godine slogan je „Živio feminizam! Živio 8. mart!“. Već tradicionalno Noćni marš privuče veliki broj ljudi i spada među najvažnije protestne akcije civilnog sektora. Koliko ljudi očekujete ove godine?

Ideja Noćnog marša krenula je relativno skromno - skupina feministkinja odlučila je organizirati osmomartovski protest bez ikakve infrastrukturne podrške i te 2016. godine na ulice smo uspjeli okupiti preko 500 ljudi. Već 2017., negdje na pola Jurišićeve, jedna od nas je dotrčala javiti ženama na početku kolone da na Džamiji ima još ljudi. Te nas je godine bile više od 7000 tisuća, kao i sve ostale godine. Ne sumnjamo da ćemo se i ove godine okupiti u velikom broju jer razloga za marširanje, za ljutnju i otpor, ali i slavlje feminističkih borbi ima sve više i više, a ljudi su sve spremniji izaći na ulice, čemu osim marševa svjedoče i prajdovi i prosvjedi prosvjetnih radnica i radnika, kao i oni protiv lokalnih vlasti. Ne može nam nitko ništa, ni kiša ni korona. Nadamo se.

Je li od vremena, kada je održan prvi, došlo do pogoršavanja prava žena?

Zadnjih pet godina moguće je paralelno pratiti pozitivne pomake i izvojevane pobjede nad sistemskim ignoriranjem nasilja prema ženama i pokušajima ograničavanja različitih prava. Iako država još uvijek nije preuzela odgovornost za ubojstva i sve druge oblike nasilja prema ženama, prošle su godine ljudi diljem zemlje ustali protiv seksualnog nasilja te je prosvjed ‘Pravda za djevojčice’ održan u 15 gradova. Prve rezultate vidimo u zakonskim promjenama koje se odnose na silovanje, a solidarnost kojoj smo svjedočili od iznimne je važnosti za daljnju borbu protiv nasilja prema ženama. Crkva i neokonzervativne udruge neprestano se miješaju u pravo na pobačaj, dodatno otežano tzv. prizivom savjesti koji primjenjuju brojne ginekologinje i ginekolozi u zdravstvenim ustanovama na području cijele države i na taj način ženama uskraćuju zdravstvenu skrb. S druge strane, zadnje istraživanje pokazuje kako 81% ispitanika u Hrvatskoj smatra da žene  trebaju imati pravo na izbor kada je riječ o pobačaju, kao i što 61% smatra da pobačaj mora biti besplatan, što pokazuje da naši zahtjevi za besplatnim i dostupnim pobačajem, besplatnom kontracepcijom, uvođenjem seksualne edukacije u škole i omogućavanjem pristupa zdravstvenoj skrbi za sve nailaze na široku podrušku u društvu. U  sustavu javnog zdravstva zanemarena su i druga reproduktivna prava, od nedostatka primarne ginekološke skrbi  koji pogađa više od 400.000 žena u Hrvatskoj do nasilja i nepotrebno bolnih i ponižavajućih tretmana u ginekološkim ordinacijama i rodilištima. Počevši od pokreta #PrekinimoŠutnju do svake akcije i prosvjeda koji ukazuju na izostanak ulaganja u zdravstveni sustav čije usluge nisu jednako dostupne i kvalitetne za sve, žene su pokazale kako im je dosta boli i poniženja i kako će se boriti protiv kompromisnih rješenja koja pokazuju da se naša tijela i životi smatraju manje vrijednima.

Usvojena je Istanbulska konvencija, ali čini se da je ostala mrtvo slovo na papiru i da se po tom pitanju baš ništa nije promijenilo.

Napravljeni su određeni pomaci, prije svega u zakonodavnom okviru: ukinuto je kazneno djelo spolnog odnosa bez pristanka, promijenile su se neke odredbe u zakonima koji reguliraju partnersko nasilje i donesen je novi Protokol o postupanju u slučaju nasilja u obitelji. Kao što možemo svjedočiti samo od početka 2020. godine - ništa od ovoga ne sprječava niz ubojstava žena od strane bliskih muških članova obitelji. Ne samo da je provedba zakona problematična nego je cijeli niz obveza preuzetih iz Konvencije zanemaren. Prema Konvenciji su preventivne mjere, uključujući iskorjenjivanje rodnih stereotipa, izrazito važne. Nismo se puno pomaknule po tom pitanju - veliki rasadnici rodnih stereotipa i dalje su udžbenici u osnovnim školama, na primjer. Također, postavlja se pitanje zašto u proračunima ministarstava zaduženih za provedbu nisu predviđena sredstva koja bi tu provedbu omogućila. To dokazuje da nema stvarne političke volje da se život žena u Hrvatskoj poboljša i da Vlada ne želi preuzeti odgovornost. Dodatno, što je s većim brojem sigurnih kuća za žrtve partnerskog nasilja, s uvođenjem nacionalne SOS linije za žrtve seksualnog nasilja i s otvaranjem barem jednog od tog 21 centra za pružanje podrške žrtvama seksualnog nasilja, koliko ih je još potrebno?

Gdje vidite najveće probleme?

U socijalno neosjetljivoj Vladi i manjku političke volje, sustavu koji ne vidi probleme u financiranju medija koji objavljuje diskriminatoran sadržaj te potiče na mržnju i nasilje - Hrvatskog tjednika koji je na zadnjoj naslovnici slučaj karnevalskog spaljivanja istospolnog para koji je udomio dijete proglasio ponosom Hrvatske, a istovremeno odbija uložiti financijska sredstva u izgradnju funkcionalnih i sigurnih rješenja za probleme nasilja prema ženama, Katoličkoj crkvi koja promovira neznanstvene teze i laži, a njeni pipci sve više prodiru u obrazovni i zdravstveni sustav, kapitalizmu koji produblje ekonomsku nejednakost između žena i muškaraca i većinu izrabljuje.

Jedno od pitanja koje ste istaknuli je i besplatna podjela osnovnih higijenskih potrepština potrebnih za menstruaciju, što je prošli tjedan izglasala Škotska. U kakvom to društvu živimo gdje se menstruacija smatra nečim prljavim?

Osim što se smatra prljavom, menstruacija se smatra i individualnim problemom svake pojedinačne žene i nečim o čemu ne bi trebalo pričati. Menstruacija, pa tako i higijenski ulošci i tamponi i tablete protiv bolova za vrijeme menstruacije, nisu naš osobni, nego javnozdravstveni “problem”. Troškovi prosječne menstruacije iznose i do sto kuna, što u životu pojedine žene može doseći i do 45 000 kuna. Ne odustajemo od zahtjeva da ove higijenske potrepštine budu besplatne i dostupne u javnim ustanovama, na radnim mjestima u školama, bolnicama, klubovima i kinima. Sve žene bi trebale imati osiguran jednak pristup brizi o reproduktivnom zdravlju, u što higijena za vrijeme menstruacije itekako spada.

Pripremili ste i performans. O čemu se radi?

Prošle je godine povodom Međunarodnog dana borbe protiv nasilja nad ženama u Čileu izveden performans Un Violador en Tu Camino (u prijevodu Silovatelj na tvom putu), koji je uskoro postao viralan i koriste ga različiti feministički pokreti i manifestacije u svojim javnim istupima. Ovu već pomalo kultnu “anti-rape himnu” na Noćnom maršu u prepjevu pod nazivom “Patrijarhat siluje” organizira i izvodi Le Zbor u pratnji Drum’n’bijesa, zajedno sa djevojkama i ženama koje su se priključile radionici na kojoj smo uvježbavali performans. Naravno, pozivamo i sve koji dođu na Marš da nam se pridruže, dijelit ćemo tekst pjesme, a možete ga i unaprijed naučiti jer je dostupan onlajn.