Na već alarmantni odljev mozgova što je popratni fenomen paralize domaćeg društva, odnosno recesije – kako se to fino kaže – kao jedne već sasvim očito generacijske boljke, na besperspektivnost skorog izlječenja, upućuju i konkretni službeni podaci. A ta je i takva perspektiva podatna da se u njoj izgubi uvid u pojedinačne sudbine briljantnih ljudi čija je egzistencija što izravno, a što posredno, zahvaćena tzv. krizom, iako sami nisu akteri tog odljeva, premda su svejedno kolateralne žrtve čitavog tog biološkog kompleksa.
Makar se svojim djelom i trudom ufali da stvari promijene nabolje, iza čega stoji jasan etički čin, koji nosi rizik, prema kojem je irskiranje (odnosno egzil u Irsku) samo simpatičan lajtmotiv... Jasno, već bi se dalo govoriti i o aristofagiji, kao proždiranju onih najboljih, ako već mali ljudi u vrtlogu povijesti ne mogu računati da imaju svoju aristokraciju, ustrojstvo koje bi predstavljalo vladavinu najboljih.
Među takvima koji su otišli u trenutku kada su bili najpotrebniji svakako su dva više supkulturna pregalaca, nego li kulturna radnika, koje u zajednički nazivnik povezuje i motiv imena Gabrijel.
Video- i audio-umjetnik Galeb Gabrijel Vekić diplomirao je na Akademiji likovnih umjetnosti prije deset godina. Preminuo je 26. siječnja, oko godinu dana nakon smrti svog mentora, pionira hrvatske multimedije Ivana Ladislava Galete. Video-radovi koje je ostavio za sobom, a bili su redom predstavljeni na domaćim strukovnim smotrama, osim visoke estetske samosvijesti i zanatske razine, vrlo su društveno i socijalno angažirani te na jezičnom planu komuniciraju i izvan politički korektne semantičke premise. Jednostavno su – "glokalni". Tako će u kratkišu "They" iz 2006. godine, koji se može pronaći i na Jubitou, snimljenog u jednom kadru, osvijetliti grupicu orijentalnih turista u posjetu Kamenitim vratima na zagrebačkom Gornjem gradu, kako upadaju u zamke kulturoloških stereotipa na osnovu nasnimljenih konkretnih zvukova i imaginizirane radnje kojima Vekić provocira sitnopurgerske svetinje i njezinu "autentičnu" mitologiju. Ovaj mladić na dovratku četrdesetih bio je one-man-band svojih radova, potpisujući i kameru, i scenarij, i zvuk, i dizajn, i editiranje i produkciju.
Naracija eksperimentalnog videa "Predestinity" (Archainfilm, 2010.) od 25 minuta vođena je ženskim glasom koji na izmišljenom jeziku popraćenom titlom na engleskom čita dnevničke zapise slijepe putnice, dok kroz minimalističke stilizirane kadrove pratimo putni kofer naplavljen na morske hridi. Osim angažiranosti samog rada, koja će u vremenima koja nadolaze biti sve aktualnijom, rad jednako tako funkcionira i kao alegorija generacije "arty-party", odmaknute u psihodelična putovanja s jedne postaje dancefloora na zadnju stanicu životnog vrhunca, često završavajući emo-socijalnom traumom. Na privatno-javnom planu, Galeb je Vekić ono što kapitalistički sustav naziva "hobbyjem" izjednačavao sa životnim stilom – klupske scene i urbanih plemena, čime je na površinu samo iskakao njegov usmjereni individualizam.
Budući da je razvio sklonost za eksperimentalnu stranu hip-hopa i elektronike, imao je glazbeni projekt Archaingull, a povremeno je nastupao u tuđim projektima na sampleru sa sviješću o polifoniji koju je mogao razvijati u Njemačkoj kao gastarbajtersko dijete. Za svoju je, pak, istančanu liniju na skateboardu, od svojih kolega s Mimare nakon smrti "odužen" rečenicom – "hvala ti što si donio stil na Mimaru" – zbog elegancije koju je pronosio u stilu vožnje, baš kao pravi galeb. Što nije mala stvar, uzme li se u obzir visoka prodornost i autentičnost ovog para-sportskog životnog stila diljem svijeta.
Samo dan poslije, 27. siječnja, u krugu obitelji je od posljedica teške bolesti preminuo producent i promotor Boštjan Cvek, voditelj kulturnog programa u lokalu "Pr' Gabrijelu" iz Cerknog, gradića smještenog na prijelazu iz Gorenjske u Primorsku, odakle je rodom i čuveni slovenski pisac France Bevk. Posljednjih 20 godina na svjetsku mapu najživljih glazbenih zbivanja u svijetu postavio je Cvek svoj životni projekt festivala Cerkno Jazz. Uvaženi engleski jazz-kritičar Bob Weir je Cerkno proglasio "najboljim malim jazz-festivalom na svijetu", a da je brend gradića prepoznala lokalna zajednica govori i to da cijeli kraj za tri dana svake godine živi s muzikom, za muziku i svoje goste. Govore o tome i nosači zvuka koncerata snimljenih uživo na bini pod šatorom koji prekriva čitav središnji gradski trg Cerkna.
Tijekom Drugog svjetskog rata, u neposrednoj blizini mjesta djelovala je i tajna partizanska bolnica Franja smještena u uskoj sutjesci Pasice, čijoj je uspomeni ansambl Territory Band iz Chicaga, posvetio izdanje "Company Switch" iz 2004. godine. Njegov umjetnički voditelj, saksofonist i skladatelj Ken Vandermark bio je oduševljen i izravno nadahnut ovim tijesnim očitovanjem paradoksa da priroda čuva čovjeka iako je taj odnos najčešće suprotan.
No, daleko od toga da je Cvek promovirao samo jazz, odnosno derivate improvizirane glazbe, jer na osnovu memorabilija koje su naplavili slovenski portali u povodu nemilog događaja, saznajemo da je i čuvena slovenska noise-rock grupa „Psycho-Path“, dio čijih je članova muzički aktivan još i danas, svoj prvi koncert 1995. godine održala upravo u "Pr' Gabrijelu". Na toj su se maloj pozornici našli svojedobno i Let 3, a Sonore Trio, u kojem sviraju Vandermark, njemački saksofonist Peter Brötzmann te švedski saksofonist Mats Gustafsson, tamo su imali svjetsku premijeru.
Ironično je, koliko i poetski pravično, da je Cvek organizirao vlastite karmine, jer je preminuo dan uoči dobrotvornog koncerta "Cvek raku/Fuck Cancer" održanog minule srijede u Kinu Šiška u Ljubljani, na kojem su bendovi Demolition Group, Kar Češ Brass Band i Ana Pupedan prikupljali sredstva za suprotstavljanje ovog velikog vitalista vrlo trijeznoj i zločestoj bolesti.
Gledajući stoga u blisku budućnost, podsjetimo se da je treći tjedan svibnja već tradicionalno rezerviran za Cerkno Jazz, koji će se u svojem 20. izdanju održati uz možda i ponajveće goste, otkako je festivala, The Ex feat. Brass Unbound i Marc Ribot's Ceramic Dog, kako neslužbeno doznajemo. A Cvek, koji je netom bio zakoračio na sam prag šezdesetih, ostat će upamćen kao rušitelj svih onih stereotipa o slovenskim Goranima, već i po razoružavajućem dijalektu kojim je govorio. Svakako i po tome da iza velikog čovjeka može ostati i velika mala stvar kao što je institucija – časne riječi. Uistinu rijetka ptica danas.