Nečujni govor o Holokaustu u Hrvatskoj

Prošlog tjedna objavljena vijest da hrvatska Vlada ignorira ponudu Šoa akademije Židovske općine Zagreb (ŽOZ) za seminarom o Holokaustu za ministre i zastupnike tek je jedna u nizu indicija koje potkopavaju vjerodostojnost hrvatskog predsjedanja Međunarodnim savezom za sjećanje na Holokaust (IHRA), koje je Hrvatska preuzela 1. ožujka ove godine.

“Moramo se pobrinuti da Holokaust ne bude prepušten samo knjigama, filmovima, arhivima i muzejima, nego da očuvamo živo sjećanje na najmračnije razdoblje povijesti u svrhu sprečavanja genocida i masovnih zločina”, izjavio je hrvatski premijer Andrej Plenković 1. ožujka, na ceremoniji hrvatskog preuzimanja predsjedanja IHRA-om od prethodne predsjedateljice, Švedske.

Plenković je još dodao: “Dugujemo to našoj djeci i budućim naraštajima jer nam povijest mora pomoći u osvjetljivanju budućnosti te izgradnji tolerantnijeg svijeta u kojem će se naše razlike više poštovati i koji će, ukratko, biti humaniji.“

Kako se, međutim, u dug o kojem govori Plenković uklapa činjenica da Vlada već četiri mjeseca ne odgovara na ponudu Šoa akademije da održi seminar o Holokaustu za ministre i saborske zastupnike, koju su ŽOZ i Šoa akademija poslali još 2. veljače? Učinili su to nakon što je veleposlanik Izraela u Hrvatskoj Gary Koren, u intervjuu Hini 26. siječnja u povodu početka hrvatskog predsjedanja IHRA-om, izjavio kako je “zadovoljan informacijom s hrvatske strane da će se (o Holokaustu, op. a.) obrazovati i državni službenici, ljudi koji trebaju razumjeti što antisemitizam znači poput sudaca, tužitelja i policajaca”.

Predsjednik ŽOZ-a Ognjen Kraus i voditeljica Šoa akademije Sanja Zoričić Tabaković u svom su dopisu napisali kako smatraju “da bi seminar bio sjajan primjer i pokazatelj svima kako se najviši dužnosnici, ali i država zalaže i bori protiv mržnje, diskriminacije i antisemitizma”. Pritom valja znati da Šoa akademija ima iskustvo s takvom vrstom obrazovanja, jer duže od desetljeća provodi edukacije o Holokaustu i ljudskim pravima za profesore, učenike i studente humanistike. Usprkos svemu tome, Vlada nije odgovorila na prijedlog ni nakon što su ŽOZ i Šoa akademija 14. ožujka Plenkoviću i Jandrokoviću poslali požurnicu.

Nameće se pitanje: kako to Plenkovićeva vlada zamišlja “živo sjećanje na najmračnije razdoblje povijesti u svrhu sprečavanja genocida i masovnih zločina”, kad mjesecima ignorira ponudu da eminentni profesori povijesti i aktivisti, koji volonterski surađuju sa Šoa akademijom, održe radionicu o Holokaustu za ministre i saborske zastupnike?

Kako vlada zamišlja to “živo sjećanje”, ako ponudu Šoa akademije ignorira baš u vrijeme kada premijer Plenković naglašava kako će hrvatsko predsjedanje IHRA-om “pokazati da se sjećanje na Holokaust ne tiče samo prošlosti”, nego i “sadašnjosti, ali što je najvažnije, tiče se budućnosti”. Cinik bi mogao odgovoriti – jao sjećanju na Holokaust u takvoj Plenkovićevoj budućnosti.

Jer, javnost još pamti da su iz hrvatskog izaslanstva u IHRA-i polovinom prošle godine, u jeku priprema za preuzimanje predsjedanja, razriješeni Nataša Mataušić i Ivo Goldstein, neki od najuglednijih hrvatskih stručnjaka za Holokaust, ustaške logore i genocid na Srbima, Židovima i Romima. Javnost nikad nije doznala jasne razloge razrješenja tih neovisnih stručnjaka, osim indikativnog objašnjenja kako su do Goldsteinova razrješenja dovele “okolnosti koje nisu povezane samo s ovim angažmanom”, a da Nataša Mataušić, “premda je u mirovini, i dalje aktivno sudjeluje u pripremi postava izložbe u Bloku 17 u Državnom muzeju Auschwitz-Birkenau”.

Ta su razrješenja, svakako, ostavila gorak dojam kako Vlada iz projekta predsjedanja IHRA-om želi udaljiti svaki kritički glas njezine interpretacije sjećanja na Holokaust. A kako ta interpretacija izgleda, biva jasnijim kad se zapaze dva važna detalja iz dosadašnjeg programa predsjedanja, u sklopu kojega je dosad, u prvoj polovini godine, održano nekoliko radionica te, polovinom lipnja, plenarna konferencija IHRA-e u Dubrovniku: prvo, ti su događaji slabo zabilježeni u medijima, a nisu potakli ni ikakve ozbiljnije javne izraze “živog sjećanja” o kojemu govori Plenković; ali, još važnije, predsjedanje IHRA-om Plenkovićevu vladu nije potaklo ni na kakav ozbiljniji govor o genocidu koje su ustaše počinile ovdje, u Hrvatskoj, kao što je nije potaklo ni da konačno prizna tko je, zaboga, te ustaše i naciste u Hrvatskoj pobijedio.

Vlada, također, nije našla potrebnim da jasno kaže da se zločini ustaša nipošto ne mogu svesti samo na Holokaust u užem smislu, na nacističko uništenje europskih Židova, jer su njihove žrtve bili, osim Roma, i Srbi. Kada, dakle, premijer obećava njegovati “živo sjećanje” na Holokaust u Hrvatskoj, elementarna bi mu dužnost bila govoriti o cjelini užasa ustaških i nacističkih zločina.

Od toga, međutim, jedva išta. Kritičkih glasova nema; predsjedanje protječe, manje-više, u zatvorenom diplomatskom krugu, u kojemu jednodušnost podsjeća na masovnu monolitnost prošlih vremena, i to usprkos činjenici da cijele kategorije žrtava bivaju prešućene čak i u osnovnim porukama predsjedanja IHRA-om.

Tako, primjerice, u službenom tumačenju objavljenom na webu Ministarstva vanjskih i europskih poslova piše da definicije IHRA-e o antisemitizmu i poricanju “tijela državne uprave” trebaju koristiti “u cilju unapređenja obrazovanja, istraživanja i informiranja o Holokaustu te sustavnog poticanja sjećanja na genocid nad Romima i Holokaust”. Trebamo li iz te rečenice zaključiti kako ne treba “sustavno poticati sjećanje” na genocid nad Srbima, jer oni, kako vidimo, nisu ni spomenuti?

Ozračje dosadašnjeg hrvatskog predsjedanja IHRA-om uvelike je slično atmosferi u kojoj je sagrađen Spomenik žrtvama Holokausta i ustaškog režima na Glavnom kolodvoru u Zagrebu. Taj je spomen, ni manje ni više, podignut usprkos protivljenju židovske zajednice u Hrvatskoj. Skandal međunarodnih razmjera, u kojem bi glavni hrvatski grad imao spomenik židovskim žrtvama koji ne prihvaća židovska zajednica, izbjegnut je tek u posljednji trenutak, kada je gradska vlast ipak poslušala dobronamjerne savjete aktivista, pa u naslov spomenika dodala da je posvećen ne samo “žrtvama Holokausta”, nego i “žrtvama ustaškog režima”.

Usprkos tome i usprkos činjenici da je predsjednik ŽOZ-a Ognjen Kraus ipak došao na otvorenje spomenika, gorak okus zanemarivanja židovske zajednice itekako je ostao, i to ne samo zato što na spomeniku nisu spomenuti razmjeri uništenja srpske, romske i židovske zajednice u Hrvatskoj.

Dosadašnje hrvatsko predsjedanja IHRA-om, u jednu riječ, protječe pod znakom Plenkovićeva monopola, strogo kontrolirane istine i nedostojne distance prema najvećem dijelu židovske zajednice u Hrvatskoj. Tim se predsjedanjem Plenkovićeva  vlada inozemstvu predstavlja kao civilizirani europski kabinet posvećen promicanju istine o prošlosti, dok u Hrvatskoj nastavlja prešućivati razmjere zločinačkog dijela prošlosti vlastite nacije.

Paradoksalno, ali HDZ je čak i predsjedanje IHRA-om uspio pretvoriti u sredstvo svoje tradicionalne povijesne hipokrizije: predsjedajući Međunarodnim savezom za sjećanje na Holokaust HDZ-ova je vlada partizansko-ustašku ambivalenciju svog utemeljitelja Franje Tuđmana dovela do filigranskog savršenstva: promičemo istinu o Holokaustu tako što ćemo – šutjeti o njemu.

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2023.. godinu