Hinkemann, drama Ernsta Tollera, projicira pitanje koliko nas određuju osobine, a koliko društvena i politička stvarnost kojoj ne možemo pobjeći Foto: Zagrebačko kazalište mladih
Upravo zbog mračnih konotacija, desenzibilizirane mase i teškoj ratnoj temi ova drama nije stanovala na zagrebačkoj adresi od 60-ih godina prošlog stoljeća
Nikada prije nisam u potpunosti razumjela što to znači zapitati se oko realnosti, kada bi realnost, po svakoj ljudskoj logici trebala počivati na odgovorima, nikako na pitanjima. No, razvijajući svijest, odrastajući rame uz rame uz društvene znanosti, koje obožavaju razglabati o tome što jest, a što jest malo manje, intencionalne pojave i predmeti, definirani kao realnost mute se u kristalno čistom vidu.
Jedini razlog zašto je to tako jest sveobuhvatnost realnosti koja je navela znanstvenike, filozofe, teologe i ostale, da tu našu realnost podijele u obliku razlomka sa zajedničkim nazivnikom. Tako dolazimo do unutrašnje, psihičke, mentalne, pa i društveno-političke i kulturne stvarnosti.
Kazalište je u tom pogledu najčešće interpretirano kao zrcalo naše realnosti. Raspravljajući o bilo kojem teatarskom elementu, susrećemo se upravo s definiranjem intencija sa daski koje se zaokruže u jasnu misao – tjeraju nas na razmišljanje projicirajući slike naše realnosti u okvirima drame.
Godinama je po mom osobnom afinitetu u Zagrebu to najbolje činilo Zagrebačko kazalište mladih. Odlaskom Dubravke Vrgoč, i ekipe koju je povela sa sobom, ZKM se rasplesao, i na trenutak se činilo da će izgubiti tu slavu najbolje i najdramatičnije projekcije naše stvarnosti.
No, kako to već često čitamo u novinama kada se makar jedan red maksimirskih tribina ispuni „Nogomet se vratio na Maksimir“, tako i pojavom Igora Vuka Torbice možemo slobodno reći da se drama, a zajedno s njom i sjajna projekcija realnosti (premda surove) vratila u Teslinu.
Hinkemann, drama Ernsta Tollera projicira pitanje koliko nas određuju osobine, a koliko društvena i politička stvarnost kojoj ne možemo pobjeći. To pitanje Toller postavlja prije gotovo 100 godina, a o njegovoj očiglednoj aktualnosti govori činjenica koliko je zagrebačka publika bila željna upravo ovakvog pitanja koje indirektno siluje moždane stanice u potrazi za odgovorom.
Tko je onda taj čovjek zvučnog imena koji je u ZKM ne samo donio sjajnu dramu, već i gosta iz Gavelle – Ozrena Grabarića?
Torbica je najnagrađivaniji mladi redatelj u regiji. Od brojnih nagrada najupečatljivija je Hugo Klein za najboljeg studenta kazališne režije u generacije. Hinkemann je njegov prvi redateljski izlet u Hrvatskoj. Više o njemu govori ipak postavljanje Hinkemanna nego šturi podaci o njegovim nagradama i privatnom životu.
Osobno se u kazalištu uvijek zapitam, je li potrebno usvojiti prvenstveno u književnom smislu djelo koje nam se servira, ili je probavljanje predstave bez ikakvog predznanja upravo test za naše intelektualne kao i emocionalne sposobnosti. No, ovdje je riječ o čistom individualnom odabiru. Kako sam Igor kaže, pojedini redatelji vole da pročitaju i saznaju sve o autoru, kontekstu i teoretskom osvrtu na djelo, dok drugi vole naslutiti i osjetiti kakvi su i koji čimbenici tvorili vrijeme i samog autora koji je djelo napisao.
Kada je riječ o Hinkemannu, ono što je iznimno važno je težina separacije Tollerove književne i političke realnosti. Kako Torbica kaže, ta separacija je nemoguća jer je Toller živio ono što je pisao i pisao ono što je živio. U oba slučaja on je individualac od akcije i nastojanja, a takva pozicija dala mu je za pravo da napiše Hinkemanna na način na koji je to učinio – radikalno i pesimistički.
„S Tollerovim radom, kao i političkim angažmanom sam, vjerujem, vrlo dobro upoznat. No, najviše me prije svega zaintrigirao modernistički pravac u kojem i po kojem je Hinkemann nastao – ekspresionizam. Naime, ekspresionizam je stil koji bira duboko subjektivan pogled na datu temu i na svijet, razarajući mučnim slikama koje bi trebale pobuditi osjećaje i ideje koje izbjegavamo u svakodnevnom životu. Riječ je o stilu koji „udara u stomak“. Tražio sam odgovor na to pitanje, kako udariti u stomak. Predstavu sam radio s uvjerenjem da je nužno prikazati svijet i okruženje onako kako ga Eugen Hinkemann doživljava i osjeća“, kazao je Torbica.
Ono što se događa kada se neka drama prikazuje premijerno u bilo kojem kazalištu, dolazi do teoretičara koji ju uvijek pokušavaju uklopiti u aktualnu političku situaciju. Što je i logično, jer s kazalištem je igra uvijek beskrajna, a s tim i interpretacije. Dok se u Hrvatskoj gradio i rušio Most, na daskama ZKM-a umirao je čovjek i jedan cijeli svijet uništen ratom.
„Hinkemann je povod i moje pravo da subjektivno iskažem da je za mene svakodnevnica rat, da je naša stvarnost stvarnost permanentnog ratnog stanja“ , „optimističan“ je Igor dok kopa po svojoj individualnoj stvarnosti.
Upravo zbog mračnih konotacija, desenzibilizirane mase i teškoj ratnoj temi ova drama nije stanovala na zagrebačkoj adresi od 60-ih godina prošlog stoljeća. No Igor je časnik u vojci koja se bori da se pojedine priče ne zaborave. Specifičnost postavljanja ovog djela na ovim prostorima možda je i u tome što, po Torbičinom mišljenju, djelo dotiče sve motive koji tvore jedno zbivanje pred, za vrijeme i nakon rata.
Smatram da je ključno pitanje u ovoj predstavi koliko naša nutrina, naš unutarnji pogled i subjektivizacija može nadvladati isključivo vanjske normative, društvene i ponajviše političke. Režim bez čovjeka ne može, jer, zaboga, tko bi ga provodio? A može li čovjek bez režima? Je li čovjek u simbiozi s nečim toliko neopipljivim što je spreman negirati svaki dan, pljuvati po njemu i odvajati se od kritične mase postajući pasivan, štetan gnoj što svaki dan curi po ulicama naših gradova moleći za bijeg od tog istog režima?
Torbica kaže da je nemoguće izbjeći zadiranje neoliberalnih režima današnjice u osobnost čovjeka: „I vi i ja kao i svi ostali posljedica su djelovanja nekog režima, u ovom slučaju neoliberalnih. Naš oblik, sve ono što mi jesmo, djelom smo i zbog toga što nas je oblikovao neki sistem i režim. Čak i u trenutku kada mu pružamo najveći otpor, kada mu pokušavamo doskočiti i osloboditi svoje postojanje od režima, naši otpori i naše želje da uzmaknemo definirane su onim protiv čega ustajemo i čemu se protivimo, dakle i u tom trenutku mi smo oblik koji je posljedica nekog režima“.
Ne mogu se oteti dojmu koji je na mene, u ovoj sjajnoj drami, ostavio Ozren Grabarić. Premda uljez na ZKM-ovim daskama, ovaj Gavellin prvak je upravo idealan za ulogu koju mu je Torbica namijenio. Uloga svojevrsnog Majstora cirkusa, „bez svojstava i odgovornosti, diaboličnih ideja“ utjelovila se u Grabariću kao uloga koju će ga sigurno obilježiti.
Navikla sam gledati Grabarića u dobričinama, nikada u nekom tko me neodoljivo podsjeća na Vraga iz Bulgakovljevog majstora. „Kada sam razmišljao o podjeli uloga Hinkemanna, pored odličnog ansambla ZKM-a teško sam se mogao otrgnuti dojmu da bi upravo Grabarić ponajbolje odigrao Majstora Cirkusa. Bilo je na meni da dokažćem da Ozren može odigrati zaista mračne uloge. Predstavio sam ideju, a moja ushićenost oko tog da na sceni sudarim jednog Rakana Rushaidata i Grabarića učinila je voljnom Snježanu Abramović da riskira“.
Upravo ta neočekivanost koju Torbica dovodi na scenu je ono što vuče da se predstava pogleda još jednom, da se realnosti rastave na proste faktore barem još jednom u tom zekaemovskom mraku. Pričajući s Franom Maškovićem, jednim od glumaca, lako je otkriti kako je svaka izvedba utom bolja, utom se realnosti više sljube, i glumci više prepuste onom režimu kojeg nije stvarao čovjek, režimu emocija. Stoga moje zadnje pitanje ovom redatelju, čije vrijeme tek slijedi, je je li ljubav, kao najsnažnija emocija, koja je u predstavi istovjetna s ratom, odgovor na sve?
„U predstavi ideja ljubavi dobiva svoju tezu i antitezu. Moj je strah taj da čak i kad bi dobili jasnu potvrdu da ljubav jest odgovor na sve, to ne bi značilo ništa samo po sebi, morali bi proći dug proces i sporo osvajanje discipline i načina da zaista i naučimo voljeti, mnogi bi na tom putu odustajali, padali i odbacivali. Problem je što ljudi preziru proces, žele sve sad i odmah“.