Ni narod ni izvršna vlast ne mogu imati apsolutnu neograničenu vlast

Kad Elon Musk igra ulogu ideologa i traži neprijatelje u državnoj upravi, tvrdeći da oni žele spriječiti predsjednika da provede ono što narod želi, postavlja se pitanje može li u demokraciji izabrana vlast činiti što god želi? Može li narod činiti što god želi? Odgovor je jednostavan: ne. 

Kad su se prije pet godina zahuktavali trendovi koje i dalje gledamo u nevjerici, prof. dr. Branko Smerdel napisao je rad u kojem razjašnjava što je to ustavna vladavina.

''Ustavna vladavina jest vladavina u kojoj je svaki nositelj vlasti ograničen ustavom i pravom. Ona izražava shvaćanje kako je svaka vlast podložna pogreškama i zlouporabama, pa treba biti ograničena sustavom ustavnih pravila. Ni sam narod, kao nositelj suvereniteta, ni parlament kao narodno predstavništvo, ne može imati apsolutnu i neograničenu vlast. 'Narod ne može na referendumu odlučiti da ukine jednakost svih pred zakonom, pravila o zaštiti nacionalnih i drugih manjina, uspostavljanje vlasti glasovanjem na izborima i još mnoge odredbe koje čine bit koncepta demokratskog ustava srednjoeuropske i angloameričke tradicije, čiji su korijeni u aktima i deklaracijama građanskih revolucija 18. stoljeća, kojem se Hrvatska priključila nizom odluka u razdoblju 1989.-2013. godine'“, objavljeno je u radu ''Kriza ili propast ustavne demokracije: što nakon populističke kontrarevolucije?'', u Zborniku radova HAZU 12/2020.   

Zašto nam mora biti važno ono što se događa u Sjedinjenim Državama? Pa i naša demokracija temelji se, kako smo vidjeli, na srednjoeuropskoj i angloameričkoj tradiciji demokratskog ustava, i promjene tamo mogle bi izvući tepih i ispod naših, nešto mlađih, ustavnih sustava.

''Možemo li, i trebamo li, danas klicati kako svijetom kruži duh populizma koji, ponovnim zaluđivanjem čovječanstva, prijeti prevladavanjem diktatura u različitim oblicima i različitim opravdanjima, od kojih na prvo mjesto dolazi ekonomska efikasnost...?'', piše Smerdel u citiranom radu, ističući kako opasnost za demokracije zaista prijeti te kako su upozorenja na pogibelji populizma potpuno opravdana.

I evo ga, ekonomska efikasnost je opravdanje za neprijateljsko preuzimanje američke državne uprave.

Ovih dana u nas se može čuti kako postoje razne vrste demokracije, ne samo liberalna, nego i neliberalna, čak i liberalna nedemokracija. Međutim, takve teze valja odbaciti, kaže Smerdel.

''U posljednje vrijeme javilo se više navodnih novih teorija konstitucionalizma, koje uključuju 'nedemokratski konstitucionalizam' (primjer bi bila Mađarska), 'autoritarni konstitucionalizam' (Poljska tada), 'tradicionalni konstitucionalizam' (Rusija i Turska). Takve teorije, koje pripisujemo akademskom pomodarstvu, valja odlučno odbaciti! Miješati konstitucionalizam s nedemokratskim, autoritarnim sustavima zaista predstavlja nerazumljivi contradictio in adjecto',' upozorio je profesor Smerdel. (contradictio in adjecto - unutrašnja kontradikcija, nešto kao drveno željezo)

Čini se, ako želimo uistinu demokraciju, ona mora biti ustavna. Uzmi sve ili ostavi!

''Bit konstitucionalizma bila je i ostaje ograničavanje i nadzor nad svakom, posebno nad pravom i bitnom, takozvanom izvršnom vlašću. Jednako tako, od bitnog je značaja sudski nadzor nad poštivanjem ustavnosti i zakonitosti, odnosno snažno i djelotvorno ustavno sudstvo'', piše Smerdel. Ovo sa sudovima možda bi bilo čudno u očima američkog potpredsjednika J.D. Vancea koji je već prozvao sudove da nemaju pravo ograničavati volju predsjednika države.

Jesu li Amerikanci uistinu glasali za neograničenu moć predsjednika države? Možda baš i nisu. Ali, su Donald Trump i njegovi multimilijarderi to tako shvatili. Pa Trump kaže i ovako: ''Ja sam, mi smo savezni zakon'' u razgovoru s guvernerima, pomalo podsjećajući na ''Država, to sam ja'' Luja XIV. A samo je nekoliko desetljeća proteklo otkako je bivšim komunističkim državama u Europi savjetovano da se ''okrenu iskustvima američke revolucije i koncepciji ograničene vlasti putem sustava provjera i ravnoteža koji ima spriječiti pojavu koncentracije moći u jednim rukama'', citirao je Smerdel Ralfpha Dahrendorfa, ''Razmatranja o revoluciji u Europi''. Američki sustav provjera i ravnoteža služi kao uzor. Međutim, čini se da se nastavlja trend prema kojem se sad zapadne demokracije ugledaju u nove sustave, pa se valjda i SAD sad možda želi ugledati u ruski totalitarni sustav ili u kineski model.

Pa Smerdel piše kako ''ima mjesta bojazni kako raniji imitatori zapadnih demokracija, nakon ustavnih revolucija iz 90-ih, tijekom posljednjeg desetljeća postaju uzorni modeli kojima se sad okreću raniji liberalni uzori''. Smerdel se poziva na analizu Krasteva i Holmesa.

Možda će se uskoro postaviti i pitanje vrijedi li još ocjena Alexisa Tocquevillea kako demokracije ne ratuju jedna s drugom, o tome Smerdel kaže kako se ''demokracije nalaze u permanentnom izvanrednom stanju, uzrokovanom napadima islamskih i drugih terorista, a bitno otežane ratovima koje su one započele i vode ih u kaosu uzrokovanom rušenjem nedemokratskih režima u Africi i Aziji.'' Sad se na to nadovezuje i ambicija jedne velike demokracije da zaposjedne nove teritorije u susjedstvu, da zauzme Kanadu, Grenland, Panamu. 

Ono što se sad događa u SAD-u možda je već opisano u ovom Smerdelovom radu iz 2020. 

''Polazeći od 'narodne volje kao volje većine' određena politička grupacija pretendira na prilagodbu ustavnog i političkog sustava svojoj ideologiji. Suprotno zasadama konstitucionalne demokracije, utemeljene na pluralizmu, zaštiti manjina i sudbenom nadzoru nad zakonodavnim tijelima, određena grupacija 'naroda' zahtijeva izravno odlučivati, odbacujući ustavne prepreke i ravnoteže nasuprot volji suverena.'' 

A i sam narod zapravo mora biti ograničen ustavnim pravom.