Smatrati najvažnijim to da li “obični građani” znaju kad će moći proći kroz vruću gradsku zonu Savskom ulicom subotom između 14 i cca. 18h sati, a sve zbog sukoba tamo nekih stotinjak ekstremista “s obje strane” koji žele “rastjerivati duhove prošlosti ili budućnosti ili ne znam čega”, zaista je toliko spomena vrijedno da se ne može ništa ni dodati ni oduzeti Foto: FaH
U Hrvatskoj već odavno nije problem što se događaju stvari koje “ne bi bile moguće ni u jednoj uređenoj zemlji”. U zemlji koju već poslovično ni djeca u vrtiću ne smatraju uređenom i pričaju kako će, iako teška srca, otići tamo gdje je sve uređeno, sad je pitanje nešto drugo. Naime, kako je moguće da se u jednoj tako složno neuređenoj zemlji uredno i pravilno ponavljaju anomalne stvari.
To da braniteljske organizacije, “proizašle iz domovinskog rata” mjesecima opsjedaju jednu od glavnih prometnih štreka u glavnom gradu države, sa šatorom, dernecima gotovo na dnevnoj bazi kao da su Čavoglave svaki dan, ili nedajbože, Šabačka čivija, i naravno, s pripadnim “facilities” u obličju kemijskih klozeta, toga nema ni u “Boratu” Sache Barona Cohena. Nema kod njega ni toga da policija održava građanski mir sprečavajući fizički susret suprotstavljenih skupina, i to tako apsurdno da antišatorski pokret blokira u kretanju, dok onu sjedeću šatorsku pušta, kao u subotu 14. 3., da defilira po volji njezinih vođa sve do privatnog stana premijera države. Jedino čega ima i ovdje i kod Borata jesu egzotični komentari i asocijacije kritičkih promatrača, kao na prijetnje hrvatskih generala i kardinala pučem iz 2000/01. ili na paralele s pradavnim SUBNOR-om koji je, navodno, maltretirao građane bivše Jugoslavije isto kao što sada ovi šatoraši maltretiraju prosječno normalne građane hrvatske metropole, a putem tv-a i šire.
Od bogate palete navedenih i nenavedenih reminiscencija istina je barem to da današnji prosvjednici pod šatorom na adresi Savska 66, 10.000 Zagreb, održavaju atmosferu političkog puča i društvenog nereda inscenacijom i kostimografijom svojih parada kroz grad. Time dosta uspješno uznemiravaju medije, redovne novinare, povremene komentatore a najviše kolumniste.
Ostatak javnosti, osobito nekvalificirane, koja sudeći po anketama razumije manje-više opravdane zahtjeve branitelja, ipak ne voli pretjerane privilegije nekih od njih a osobito ne voli to što ne može slobodno prolaziti rečenom štrekom kad god se događa neki antimiting. Još je gore za tu javnost, po mišljenju kvalificiranih analitičara, to što ne zna kad može a kad ne može prolaziti. Jer ni ti povremeni antiprosvjedi nisu prijavljeni, i to je gore nego onaj neprijavljeni šatorski, jer bio bi manji problem kad se antiprosvjednici ne bi kretali. Pa, ne kaže se uzalud da je bît demokratske sreće baš to da kao obični građanin znam kad nešto ne mogu, jer je moja sloboda kretanja ograničena jedino slobodom drugog da me ometa u kretanju.
Dakle, ne radi se više o problemu anomalnog civilnog ponašanja u jednoj zemlji u kojoj se sve zna o vlastitom stanju i na sva usta priča o neuređenosti i nestandardima neponašanja. Jer, kad ne bi bilo tako, onda bi, u hrvatskoj fantaziji o nekoj drugoj, uređenoj nadhrvatskoj nadzemlji, mnogo što još puno značajnije od ovog što se sada zbiva bilo nemoguće.
Prije svega ne bi bilo moguće, ili barem ne lako zamislivo, to da ista koalicija tzv. lijevog centra dvaput dobije vlast na izborima tako da joj ona padne u krilo kao trula jabuka s trulog stabla prethodne vlasti. Još manje se čini mogućim da ni godinu dana nakon početka mandata počne naočigled, nezaustavljivo i samoskrivljeno sama truliti, gubiti ugled i vjerodostojnost. I još “nemogućije” u toj zemlji čudesa izgleda to da se koalicija na vlasti ponaša kao da jedva čeka dan kad će izgubiti vlast na izborima, ali da dotle još istraje u posvršavanju “strukturnih reformi” onoga što još može podijeliti svojoj političkoj klijenteli.
Osim neprijavljenih i nedopustivih logorovanja usred grada u poluhigijenskim uvjetima, u redovne stvari u ovoj neuređenoj državi spada svakako ideja u glavama promatrača, političkih eksperata i analitičara, inače i vodećih intelektualaca, o tome što je najvažnije u svemu: "... da građani mogu znati kojeg datuma i od koliko do koliko sati neće moći s jednog na drugi kraj grada stići javnim prijevozom”. To se promatraču imenom Puhovski “čini daleko važnijim od svega ostalog, a što nitko ne uzima u obzir.” I još veli, “sada tzv. obični građani postaju drugorazredni jer nekoliko stotina ljudi na obje strane želi rastjerivati neke aveti prošlosti ili budućnosti ili ne znam čega."
Doista, to nitko nije uzeo u obzir još od 1998. kad je bivša gradonačelnica Zagreba iz HDZ-a, Marina Matulić Dropulić, u povodu sindikalnih prosvjeda na Trgu, izrazila istu zabrinutost za građane Zagreba: “Tamo šetaju naši stariji građani i djeca, dolaze i ljudi iz unutrašnjosti. Građani imaju pravo na red i mir”. Istina, onda se radilo o Trgu i vlasti HDZ-a, a sada samo o Savskoj i vlasti SDP-a, ali nisu stvari tako odvojene. Ne samo što je Trg bana Josipa Jelačića i danas kao neko sveto mjesto s kojeg, već po drugi puta i po svemu sudeći ritualno, kreću “antiprosvjedi protiv terora šatoraša” u organizaciji Occupy Croatia. To je također i mjesto gdje su, u očima citiranog ekspertnog promatrača, trebali ostati i “gdje nikoga ne bi smetali”. A upravo to isto su davno o prosvjednicima i prosvjedu protiv ondašnje vlasti govorili građani i građanke Zagreba. “Treba ih pustiti da se tu ispušu, i nikom niš'!” Samo se onda radilo o “autoritarnoj” vlasti koja je na radnike poslala policiju da ih rastjera. Danas se radi o “antiautoritarnoj” vlasti koja na vođe šatoraške opsade šalje policiju da ih čuva od građana koji protestiraju zbog tog bezakonja.
Ali nije uopće samo Trg ono što povezuje govor bivše gradonačelnice Zagreba iz HDZ-a 1998. i lijevo-liberalnog dnevno-političkog analitičara iz 2015. Puno jače ih povezuje fingirana apolitičnost pogleda na najvrelija zbivanja njihovih dana, njihova zajednička civilno-urbana briga za potrebe građanâ za mirom, redom, napose za urednim voznim redom javnog prometa, kao onog "najvažnijeg što nitko ne uzima u obzir”.
Smatrati najvažnijim to da li “obični građani” znaju kad će moći proći kroz vruću gradsku zonu Savskom ulicom ispod križanja s Vukovarskom, subotom između 14 i cca. 18h sati, a sve zbog sukoba tamo nekih stotinjak ekstremista “s obje strane” koji žele “rastjerivati duhove prošlosti ili budućnosti ili ne znam čega”, zaista je toliko spomena vrijedno da se ne može ništa ni dodati ni oduzeti.
Ali ipak, možda je to manje spomena vrijedno od izjave istog dotičnog analitičara kako je policija sve to trebala “rastjerati” kad je prešlo granice — šatoraše kad su napustili trotoar i blokirali ulicu, a anti-šatoraše kad su napustili Jelačić-plac i krenuli ulicama. Naime, u tome otkriću, kao i u otkriću kako je policija ponovo odigrala “ulogu tjelohranitelja šatoraša”, mišljenje ovog političkog analitičara potpuno se podudara s mišljenjem onih “bakica koje subotom kuhaju juhicu”, kako je on sam javno, na Radiju 101, običavao nazivati građanke koje subotom ne idu na prosvjede nego obavljaju redovne kućne poslove. To su naime one iste koje, kao i on, čekaju da ministar policije rastjera to tamo kad prevrši mjeru građanske podnošljivosti, kako god inače bilo demokratski legitimno svako pravo na prosvjed.
Otud je u najmanju ruku čudno da vodeći novinski kolumnisti lijeve orijentacije poput Tomislava Klauškog u posljednjim događanjima šatoraške revolucije vide dramatične promjene — probijanje granica, prelazak u ofanzivu, proizvodnju zebnje od budućnosti, civilnog straha i nelagode, dok najmjerodavniji analitičar iz redova lijeve akademske inteligencije u svemu tome vidi tek uznemiravanje bakica s grincajgom za juhice, njihovih zetova, kćeri i unuka i drugih običnih građana. Svi su samo inkomodirani u svome pravu na građanski red i prelaženje Savske ceste.
Inače, po analitičaru, država je preko nadležnog ministra Ostojića povela posve dovoljno računa o prekoračenjima forme i sadržaja šatoraške opsade grada “ektenzivno tumačeći pravo na prosvjede". Vidjeli smo tu dovoljnu brigu. Država se u liku ministra policije Ostojića tako pobrinula za ovu aferu da se prvo proglasila nenadležnom za neprijavljeni i nelegalni prosvjed i ometanje prometa u gradu, potom se vratolomno postavila za nadležnu nad Ustavnom sudom, tumačeći neki presedan koji s ovim nema veze, da bi na kraju priznala kako jest nadležna ali da neće djelovati u slučaju šatoraša, i gotovo. Da neće Ostojić, to je razumljivo. Ali da neće ministar, to je već drugo pitanje. No danas, konačno, ipak, napokon, ministar najavljuje prijave: “Napokon smo došli do toga da su nakon određenog vremena određeni priznali da su organizatori i oni će dobiti prijavu za neprijavljivanja skupa"
Čini se da je ovdje netko zaista temeljito slijep za lijeve boje. Jer dok jedan novinski kolumnist vidi masovnu psiho-političku dramu na desnici, ekspert sa ljevice na istom događanju vidi samo eksces na običnoj dosadi građanske svakodnevice. No to proturječje samo je prividno. Nijedna dnevno-politička analiza koja polazi od pretpostavke kako su neprijavljena događanja braniteljskog zdruga na ulici doduše anomalna i nedopustiva u uređenoj državi, a istovremeno poručuje kako “niko ne sme da ih bije” sve dok ne prestupe granice dopustivosti u malograđanski shvaćenom civilnom redu, tj. čim s građanskog nogostupa stupe na kolovoz za razna prometala na gume i šine, ne može više iskazati temeljnu korupciju svijesti oko ovih prosvjednih događanja a da ne padne u crna nagađanja i proizvodnju panike.
Nijedan prosječno razmišljajući građanin, fahovski, novinarski ili “obični”, ne može više ničim posebno doprinijeti rasvjetljavanju, a kamoli razrješavanju potpuno transparentnog političkog apsurda da jedna skupina hrvatskih branitelja pokušava postići posve konkretan politički cilj, naime otjerati s vlasti koaliciju SDP-a izazivajući krizu i prijevremene izbore, a druga skupina hrvatskih branitelja pokušava dokazati kako postoji plemenitija i autentičnija vrsta braniteljske populacije, ljudi koji su se borili za slobodu Hrvatske bez materijalnih interesa, ucjena i naplata: “Mrze nas samo zato jer drugačije mislimo, jer nam je stalo više do ponosa, časti i dostojanstva nego do materijalnih prava i privilegija a na štetu civilnih invalida. Nije ovo Hrvatska za koju smo se borili u ratu.” (Zoran Erceg, najava nastupa u dnevniku RTL, Facebook, 15. 3.)
Ono što je u cijelom sukobu zapravo mračno jest cinizam analitičara, reduktivistički i prividno apolitički pogled koji sukob dviju braniteljskih fronti svodi na civilno-urbane probleme građanske komocije i time aktivno zastire otvoreno i bjelodano subverzivno djelovanje krajnje desnice iz braniteljskih udruga. Takvo reteriranje pred neskriveno agresivnom desnicom na argument građanskog reda i komocije utoliko je grotesknije što je taj isti analitičar, u vrijeme dolaska prve lijeve koalicije SDP-a na vlast 2000/01., glasno vrištao za potrebom desnice kao ravnotežom naspram tako radikalne ljevičarske koalicije kakva je bila s Račanom i Budišom na čelu.
Što se “bakici” snilo, to joj se i zbilo, ali ona sada ne krešti za jačanjem ljevice u društvu kao protutežom desnici. U današnjem sukobu na patriotskoj hrvatskoj fronti sudjeluje aktivno ili pasivno već gotovo čitavo društvo, premda u metropoli većinski dio građanstva subotom popodne, u doba antiprosvjeda, uglavnom čeka “juhicu” kao uvod u građanski ručak, kao što je prije podne uglavnom sjedio na špici. Riječ je o potisnuto, nepriznatom ili porečenom građanskom ratu oko civilno-društvenih vrijednosti, koji je na drugim aspektima već izbio na vidjelo kroz referendum o braku. Društvo koje se definira na ideologiji autentičnog patriotizma kao svojoj temeljnoj civilizacijskoj i moralnoj osnovi, može se samo uvijek iznova gušiti u nemogućnosti da osigura minimum tolerancije za različitost mišljenja o istoj stvari. Svaki realni razdor u hrvatskom korpusu uvijek prekrije ista šarena krpa.
Ironično, ali jedino politički zdravo na sadašnjem zatvorenom kruženju hrvatske ideološke supstance ulicama Zagreba jest politika manipulacije koju prema jednima i drugima vode političke stranke, oni akteri koji su po definiciji uređenog demokratskog društva odgovorni za racionalizacije i kanalizacije političkih sukoba oko nacionalne ideologije barem isto onoliko koliko ga politički eksploatiraju.
Razlog zašto premijer i ministar policije iz SDP-a ne reagiraju prema pozitivnim propisima na ovakvo još neviđeno spektakularno kršenje pozitivnih zakona kroz čadorovanje novih križara usred Carigrada nego izmišljaju policijsku nenadležnost ili ustavnopravnu hipernadležnost, isti je razlog zbog kojeg šatoraši sada, za razliku od sindikalaca i radnika iz 1998. pod vlašću HDZ-a, ne moraju probijati nikakve kordone policije da bi “prošetali” do bilo koje točke u gradu, uključujući i Krajišku ulicu s narančastom fasadom nove kockaste zgrade s privatnim stanom premijera.
Razlog je samo to što parade šatoraša nemaju, kao ni šetnje bilo kojih drugih prosvjednika, nikakvu stvarnu političku važnost za stranke na vlasti, usprkos spektaklima i građanskom uzbuđenju. Pored razlikâ u bojama od crnog do pink, te parade ne donose više ništa osim realnih izgleda da se prosvjednici i antiprosvjednici jednom zaista realno fizički potuku i da time dobijemo prave ulične nerede. Iste onakve kakve su priređivali seksualno uzbuđeni desničari protiv gay pride parade ili kakve su ovih dana, na desnoj strani društvenih snaga, upriličili Torcida i BBB na autocesti Zagreb-Split. Policija postupa “standardno evropski”, naime, tako da “spriječava sukobe između skupina prosvjednika” (Željko Cvrtila, glavni policijski savjetnik, HTV Dnevnik, 15. 3.). Dakle, zbog narušavanja reda i mira, ali ne i zbog nezakonitih oblika prosvjeda. Zato valjda policijske ophodnje već tjednima dangube po benzinskim pumpama, čekajui torcidaše i troše prekovremene sate.
Zadnji puta su prosvjedi imali nekakvo političko značenje za stranke na vlasti 1998. pod HDZ-om. Od prve lijeve koalicije iz 2000/01. naovamo stranke ili njihovi članovi uglavnom se pridružuju onim “mirnim, uljudnim, civiliziranim” demonstracijama, kad ih ne ugrožavaju politički, ili pak ostaju na distanci, ovisno o trendovima i radikalnosti. Aktualna opsada grada od šatoraša, nakon što su ispunili funkciju u predsjedničkim izborima i nakon što je novoizabrana predsjednica države morala, iz nekog nedokučivog razloga, naglo prikočiti u svojim antivladinim eskapadama, karakterizira još samo čekanje političkog establishmenta na učinke ovih prohadezeovskih teatralnih performansa ekstremne desnice za proizvođenje dojma o uspijevanju ucjena aktualne vlade. Od prethodnih prosvjednih akcija desnice ova se razlikuje po stupnju agresivnosti, gejačkom karakteru kolovođa i crno-križarskom dekoru. Osim voki-tokija, druge koordinacije ni ne trebaju. Ali i to djeluje više na medijske komentatore i neformalnu javnost, nego na dvije glavne stranke, koje se sad partnerski čak više ni ne napadaju kao što su se ranije spremno složile oko akcije Želje Markić za promjenu zakona o izborima.
Već je dovoljno jasno da se fake boxing u političkom ringu sveo na sparing partnerstvo između SDP-a i HDZ-a ali su se političke i civilno-vrijednosne razlike, koje bi oni po očekivanju javnosti trebali reprezentirati, preselile u politički rat pozicijâ na nižoj, narodnoj razini, osobito nakon poraza elitističkog desničarskog pokreta Željke Markić. Dali smo joj brak, ali ne i izbore. Bez obzira na djelovanje šatoraša prema nezaustavljivom povratku HDZ-a na vlast i bez obzira na kapitulantsko političko držanje SDP-a, narodni rat se u osnovi nastavlja nezavisno od stranaka. Koliko je ovaj agresivni nastup bazične desnice do sada koristio HDZ-u na predsjedničkim izborima, trajanje ovog nemogućeg stanja posve vjerojatno će joj štetiti za predstojećim izborima, isto kao što su joj internacionalno naštetile i početne nacionalističke eskapade Kolinde Grabar-Kitarović na funkciji predsjednice države.
U sadašnjem ratu pozicijâ između dvaju patriotizama, državotvornog i deliberativnog, samo idealisti parlamentarne demokracije misle da se događa nešto bitno za SDP i HDZ. U nedostatku bilo kakvih relevantnih razlika između svojih civilno-političkih ili ekonomističkih programa ove dvije dominantne stranke mogu samo javno i vidljivo čekati rasplet masovno-psihološkog efekta opsade metropole na raspoloženje birača, a potajice djelovati na šatoraše. Ili, što je puno vjerovatnije, one se mogu i dogovoriti o rješenju jer čekanje na rasplet može realno izazvati teže političke štete i na društvo i na same stranke nego što kalkuliraju. Ako SDP nema više što izgubiti osim šefa stranke, ni za HDZ stvari ne stoje puno bolje, osobito nakon najnovijeg propagandnog debakla s programom ekonomske obnove iz Bavarske.
Stoga se jedino političko značenje ove blokade grada u jakim dozama sastoji u tome da je SDP i dalje praktički može ignorirati do pred izbore i pokušavati moralno kompromitirati šatoraše. Ali to neće više moći ignorirati HDZ, zbog rizika od preširoke političke i civilno-kulturno kompromitacije među biračima. Stoga će samo u oku promatrača, koji ne idu na subotnje prosvjede nego na prozorima čekaju svoj uredni građanski ručak, ovisiti hoće li SDP opstati, usprkos samome sebi, ili će HDZ opet dobiti vlast, usprkos samome sebi. Jednima i drugima ona će samo ponovo pasti u krilo kao trula jabuka s trulog stabla.
Ako na izborima odluče “bakice” i pridružena svojta, koje ne vole kad ne voze tramvaji do placa s grincajgom, šatoraši će netragom nestati jer nisu izvršili političku misiju trenutka. Za svoje crno-križarske scary performanse možda će dobiti naknadne prijave za kršenje reda i mira od zubate SDP, koja će naknadno i skromno isticati svoju sporu ali neumitnu privrženost načelu legaliteta. Ako pak pobijedi HDZ, šatoraši će također netragom nestati, ali ne samo zato što su izvršili zadaću nego zato što HDZ tada više neće trpiti barikade kao ni 1998. HDZ će tada odlučno isticati svoju bezgraničnu privrženost domovini, građanskom redu i miru subotom u metropoli kako domovinskih tako i 'dijaspornih' Hrvata. I sve će ponovo biti kao u najboljem od svih neuređenih svjetova.
Jedino će, u oba slučaja, komunalci imati posla da demontiraju prateće “facilities” za šatorovanje u urbanim uvjetima.