Skoči na glavni sadržaj

O demokratskim kapacitetima Slovenije i Hrvatske: Zašto Slovenci mogu, a mi ne?

o-demokratskim-kapacitetima-slovenije-i-hrvatske-zasto-slovenci-mogu-mi-ne-7695.png

Rezultati parlamentarnih izbora u Sloveniji

Igor Mandić, književni kritičar, publicist, a s vremena na vrijeme i politički komentator, često je u svojim intervjuima posljednjih godina znao izražavati krajnje razočarenje realizacijom Hrvatske kao nezavisne države. Tako, recimo u intervju u zagrebačkom Večernjem listu otprije pet godina Mandić vehementno ustvrđuje da nismo "štof za državu", da nas mitomanski fanatici, a tu, prije svega misli na Tuđmana, stalno "navlače na tanak led i navode da im pomažemo u planovima za krađu, a onda i za ubijanje", da bi na kraju zaključio da mu je "žao propale zemlje. Nikada nisam imao iluzije da od Hrvatske ikada išta može biti, osim u onom obliku kad je postojala kao socijalistička republika u SFRJ. Ova degradacija, ova skandalozna i sramotna destabilizacija svih institucija dokaz je da je moj deziluzionizam u pravu."

       O današnjoj Hrvatskoj razočarani Mandić, koji se nedavno preselio na ahiret, ne govori detaljnije o razlozima koji su, po njegovom mišljenju, doveli do debakla projekta nezavisne Hrvatske, ali su nas upravo njegove česte filipike protiv Tuđmana i njegovih, kao i netom završeni izbori u Sloveniji potakli da kompariramo te dvije susjedne zemlje i da pokušamo ustvrditi zašto nam se čini da Slovenija demokratske kapacitete ima, i zašto se ti isti demokratski kapaciteti u Hrvatskoj čine konstantno ispuhanima.

       U Sloveniji je na parlamentarnim izborima pobijedio "Pokret Svoboda" lidera Roberta Goloba, koji je osnovan praktički neposredno pred ove izbore. Golob, kao budući premijer, sa svojim 41 osvojenim mandatom treba za formiranje vlade još mandate socijaldemokrata ili ljevice, što, po svemu sudeći, neće predstavljati neki problem. S druge strane, gubitnik je desni kandidat Janez Janša, dosadašnji premijer i stalno lice slovenske politike, još tamo od vremena s kraja osamdesetih godina prošlog stoljeća, kad je skupa s kolegama iz "Mladine" Ivanom Borštnerom i Francijem Zavrlom i zastavnikom JNA Davidom Tasićem završio na vojnom sudu, onda i u zatvoru, a sve zbog odavanja vojne tajne. Janša je kasnije, kao što se zna, u političkom smislu obilno kapitalizirao svoje rane oporbene dane u Jugoslaviji, najprije se okitivši jednim mandatom ministra obrane, a nakon toga i s tri, istina nepotpuna, premijerska mandata.

       Za potrebe analize o demokratskim kapacitetima pojedinog društva uzeli smo u obzir, jednostavnosti radi, samo jedan kriterij demokratičnosti nekog društva – izmjenjivost vlasti kroz demokratske izbore – ostavljajući ovom prilikom ostale indikatore po strani. Uzmemo li, dakle, u obzir to mjerilo, lako se dade utvrditi da Hrvatska doista kaska za Slovenijom. Obje zemlje od 1990. godine naovamo, provode redovne i u proceduralnom smislu, manje-više korektne izbore. Međutim, u Hrvatskoj se kroz sva ova tri desetljeća na vrhu vlasti rotiraju uglavnom političari iz jednog te istog rostera, onoga Hrvatske demokratske zajednice, uz tek dvije manje pauze kad u igru s klupe nakratko ulaze socijal-demokrati koji u dva mandata uspijevaju sklopiti nehadezeovske vlade.

       Za razliku od Hrvatske, Slovenija unazad dvadeset godina uspijeva oformiti različite "start up" stranke, pokrete i platforme kojima razbijaju dotadašnju stranačku bipolarnost, a koje na izborima ne sudjeluju samo prema dekubertenovskom načelu, nego i pobjeđuju.

Sjetimo se samo popularnog Zorana Jankovića, tajkuna, "vječnog" gradonačelnika Ljubljane i "čefura" koji je prije desetak godina pobijedio sa svojom "Pozitivnom Slovenijom", postao mandatar, ali kasnije nije uspio sastaviti vladu. Jednako tako još je jedno poznato lice formiralo stranku, da bi odmah i pobijedio na izborima. Riječ je o u Sloveniji popularnom Miri Ceraru, sinu još popularnijeg gimnastičara i olimpijskog pobjednika Miroslava Cerara. Sve te stranke, organizacije, platforme i pokreti, uključujući i ovu aktualnu Golobovu, karakterizira programska svedenost, uglavnom se sve manje-više fokusira na antikorupcionizam – u Goloba se, istina, naziru i neke zelene politike, a izgleda da je prema prvim izjavama i socijalno osjetljiv – sve imaju tek osnovnu, rudimentarnu organizacijsku strukturu, sve se lako i brzo osnivaju, ali se teško dugoročno održavaju, i sve obećavaju ekspertnu vladu, kabinet stručnjaka i politiku bez partijskog posredovanja.

Glavna prednost ovakve političke dinamike sastoji se u tome što političke novopridošlice, baš kad bi i htjele, ne uspijevaju u tako kratkom vremenu stvoriti koruptivnu mrežu, kao što je to slučaj sa starim, dugogodišnjim, etabliranim strankama. Naravno, ni političke novajlije nisu posve imune na korupciju – dobar slučaj za to je upravo propast Jankovića kao mandatara kad je otkriveno da je umiješan u neke sumnjive radnje – ali je ta korozivna struktura ipak dovoljno plitko postavljena i društveno je neukotvljena da se ipak nekako dade izglobiti. Također, određeni stupanj volatilnosti u preferencijama kod birača može biti dobrodošlo, pogotovo u sustavima gdje politička inercija sprečava prijeko potrebne promjene.

       Naravno, ni Hrvatska ne oskudijeva s građanskim listama, pa čak i onima koji su u početku dosta obećavali. Sjetimo se samo ORaH-a, koji je obećavao zelenu tranziciju, pa ambicioznih proradničkih Laburista, zatim anti-deložacijskog Živog zida, pa još uvijek aktualnog desnog anti-establišmentnog Mosta itd. Međutim, ni jedna od tih platformi, građanskih inicijativa i aktivističkih pokreta nije bila ni blizu da ozbiljnije ugrozi hadezeovski monopartizam.

       Glavni razlog za statičnu, "močvarnu" političku sliku Hrvatske jest to što je jedna stranka, HDZ, kidnapirala državu, korumpirala cijelo društvo i Hrvatsku već trideset godina drži kao svojevrsnog taoca. Onako kako se Hrvatska nije uspjela oduprijeti pogubnom tuđmanizmu, tako se Slovenija ipak uspjela othrvati jednako tako opasnom, nacional-šovinističkom i pljačkaškom janšizmu, što je i ova pobjeda liberalne ljevice pokazala.

       Po našem mišljenju, dva su razloga za to. Prvi razlog se odnosi na tipove tranzicije koji su provedeni u obje zemlje, a drugi su ratovi koji su vođeni u postjugoslavenskom razdoblju, a koji u pogođenim društvima igraju najmanje dvije uloge – distraktivnu i polarizirajuću.

       Slovenija se umjesto šok terapiji, koja se u privatizaciji obilato predlagala istočnoevropskim društvima, ipak priklonila tzv. gradualističkoj, postepenoj privatizaciji koja je trajala dovoljno dugo – skoro desetljeće i pol – da je na kraju ipak urodila koliko-toliko pravičnom re-alokacijom društvenog bogatstva. Jože Mencinger, jedan od kreatora slovenske privatizacije, koja se, inače, toliko hvali, ipak demistificirajuće priznaje da je u svemu tome ulogu imala i – sreća. "Rekao bih da je 85 posto bila sreća, a 15 posto naša sposobnost upravljanja situacijom. Slovenija je, s tehničkog gledišta, bila iznimno dobro pripremljena za neovisnost, djelomično zbog okolnosti. Bili smo daleko najbogatiji dio kako Jugoslavije, tako i istočne Europe. Zemlja je bila otvorena. Mogli smo ići u kupovinu svega što smo željeli na dnevnoj bazi. Komunistička partija bila je iznimno liberalna u zadnjem desetljeću… Granice su bile jasno definirane…  Bili smo iznimno neovisna republika unutar Jugoslavije. Naša trgovina s drugim republikama bila je poput vanjske trgovine. Situacija je bila jedinstvena. Kada smo proglasili neovisnost, bili smo pripremljeni za sve", kaže Mencinger.

       Drugi kriterij koji smo spomenuli je rat. Slovenija je vodila samo jedan rat, onaj protiv JNA i taj vrlo kratko.

Istine radi, valja reći da je Slovenija dugi niz godina vodila još jedan rat, onaj protiv useljenika iz bivših jugoslavenskih republika. Posrijedi je administrativni rat protiv "južnjaka" koji je u sebi sadržavao bitnu rasističku komponentu. Međutim, ni taj sukob oko "izbrisanih" slovensko društvo nije rascijepio do mjere da bi se politički sistem zbog toga petrificirao.

       Hrvatska se u privatizaciji, pogotovo u njezinom prvom dijelu početkom devedesetih godina, priklonila, eufemistički kazano, južnoameričkom modelu privatizacije, s nekoliko obiteljskih poslovnih imperija na čelu cijele privrede, uz ogromnu asistenciju hadezeovske protekcionističke politike. Četiri su kuma hrvatske privatizacije – kralj mlijeka Luka Rajić, kralj maloprodaje Ivica Todorić, janjevački barun-pljačkaš iz Dubrave Josip Gucić i Miroslav Kutle kao hadezeovski užestranački privatizator. Što se rata tiče, Hrvatska ih je vodila čak četiri – protiv JNA, protiv Bošnjaka i Srba u Bosni i protiv vlastitog stanovništva na obodu Hrvatske. I sve je trajalo daleko dulje nego u Sloveniji, pune četiri godine, što je svakako doprinijelo daljnjoj društvenoj dezintegraciji.

       U hrvatskom slučaju rat je jednim dijelom imao polarizirajuću funkciju, a drugom distraktivnu. Nakon rata društvo se u Hrvatskoj temeljito podijelilo na one koji su od ratnih zbivanja profitirali: tu se prije svega misli na stranačku bazu HDZ-a i sve one dijelove društva koje oko HDZ-a satelitski kruže, i na, s druge strane, velik dio društva koje se slobodno može smatrati tranzicijskim gubitnicima, a koji sve ovo vrijeme ne uspijeva pronaći svog političkog reprezenta koji bi se ozbiljnije suprotstavio HDZ-u.

S druge strane, rat je imao i ometajuću funkciju, jer se iza leđa javnosti, zauzete ratom, odvijao prljavi privatizacijski proces bez puno pitanja.

       Druga faza privatizacije u Hrvatskoj odigrala se odmah poslije rata i nju je obilježilo besplatno dijeljenje dionica bivših socijalističkih, još uvijek neprivatiziranih tvrtki, stradalnicima iz Domovinskog rata, u prvom redu, veteranima. Računa se da je u toj akciji sudjelovalo oko četvrt milijuna ljudi. Time je HDZ na dugi rok potkupio ogromne dijelove stanovništva i isto si tako zadugo osigurao ogroman bazen birača za izbore koji su slijedili.

       Kao uzrok slovenske dinamične političke scene mogu se navesti i navike birača. Naime, jedno je istraživanje biračkog ponašanja u srednjoj i istočnoj Europi upozorilo na fenomen koji se očituje u tome da su birači koji na jednim izborima glasaju za nove stranke, skloni razviti naviku glasanja za nove aktere i na idućim izborima. Također, čulo se još jedno posve plauzibilno objašnjenje zašto slovensku političku scenu resi zavidna demokratičnost. Naime, u jednoj je televizijskoj emisiji domaći socijal-demokrat Arsen Bauk ustvrdio da je uspjeh Goloba rezultat i odavno stasale civilne scene u Sloveniji koja datira još od ranih osamdesetih godina prošlog stoljeća kad su se alternativni politički pokreti počeli razvijati unutar slovenskog Socijalističkog saveza radnog naroda (SSRN) i Socijalističkog saveza omladine (SSO).

       Ispada tako da je hrvatski izlazak iz Jugoslavije bio promašen, da su sve žrtve koje su pale u ratu i sva ogromna šteta koja je nastala privatizacijom, da je sve to zapravo bilo manje-više uzalud, o čemu, recimo, govori i podatak da na dnu Europske unije tavorimo otkad smo u tu organizaciju prije desetak godina ušli. Mandićevskim riječima kazano, periklovsku socijalističku republiku Hrvatsku, ova današnja Hrvatska ne uspijeva dosegnuti evo već trideset i više godina. Slovenski slučaj je drukčiji. Iskorištavajući jugoslavensko i socijalističko nasljeđe u ekonomiji, politici i kulturi u periodu osamostaljenja na najbolji mogući način, Slovenija se pokazala kao, vjerojatno, najuspjelija bivša komunistička zemlja.

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2022. godinu