Oni koji teroriste poistovjećuju s islamom, samo im čine uslugu

Muhamed Jusić, bosanskohercegovački analitičar, novinar i publicist islamsku teologiju diplomirao je na Islamskom univerzitetu u Medini. Uz pisanje za brojne novine i portale, objavio je nekoliko knjiga o islamu. Živi u Bugojnu. U intervjuu za Forum.tm naglašava kako vjeruje da će Europa, zajedno sa svojim autohtonim i doseljenim muslimanima, odoljeti izazovima koje su im dobacili ekstremisti koji su napali francuski satirički list Charlie Hebdo.

Kakve bi mogle biti posljedice terorističkog napada na novine Charlie Hebdo po položaj muslimana u Francuskoj? U srijedu i četvrtak napadnute su tri džamije, bez obzira što se i muslimanska zajednica u Francuskoj, kao i muslimani širom svijeta, odriču tog čina i interpretiraju ga kao suprotnog Muhamedovu učenju?

Svi oni koji na stravični teroristički napad u Francuskoj i fanatičnu brutalnost odgovaraju islamofobičnim ispadima ili čak sličnim aktima terorizma čine uslugu napadačima i njihovom ideolozima. Ne znam samo da li oni u tu zamku ekstremista upadaju svjesno ili ne, odnosno da li pokušavaju da prodube sukob između, uslovno rečeno, svih muslimana i Zapada, umjesto da zajedničkim naporima osude malu skupinu fanatika i radikala. Ne vide ili neće da vide da ti podjednako ubijaju muslimane, kao i nemuslimane, i da su većina njihovih žrtava širom svijeta upravo muslimani.

Oni koji su podstakli ove zavedene mladiće da izvrše napad na Charlie Hebdo sigurno su računali na takvu ishitrenu i nepromišljenu reakciju Evropljana koja bi po njihovoj viziji trebala gurnuti muslimanske mase u njihove ruke. Prisjetimo se samo kako su ideolozi Al Qaide na isti način računali na osvetničku reakciju Amerike nakon 11. septembra u muslimanskom svijetu koja je trebala samo produbiti antiamerikanizam i muslimanskim masama pokazati da je Amerika okupator njihove zemlje i da su Al Qaida i njeni sljedbenici jedini koji ih mogu zaštititi. Reakcija je uslijedila i napadnut je Irak, razorena država i društvo i stvoren prostor za nastajanje tzv. Islamske države na području gdje ih do tada nije bilo.

Takve ekstremiste svako neprijateljstvo i nepravda prema muslimanima raduje jer potvrđuje njihovu viziju svijeta u kojoj nema mjesta za suživot i toleranciju. Njima je najteže objasniti kada hiljade Evropljana izađe na ulice da se suprotstavi islamofobima u svome gradu ili izraelskoj okupaciji i agresiji na Gazu, kada Crkva ugasi svjetla na katedrali u znak protesta protiv islamofobije i kada vide da im se u njihovom ludilu najglasnije suprotstavljaju sami muslimani. To im izbija argumente iz ruku. To najbolje demantuje njihovu viziju svijeta.

Oni to i ne kriju. Druga je stvar što mi ne pratimo ono što se unutar tih skupina dešava, ono kako oni sebi opravdavaju ono šta rade i šta tvrde da žele postići. Ideolozi ovih pokreta su razradili brojne strategije djelovanja, a neke od njih su dostupne na internetu na arapskom jeziku, neke čak i u engleskom prijevodu. Iz njih se jasno vidi da je njihov cilj prije svega pridobiti srca i umove muslimanskih masa kako više ne bi bili samo zalutala mala skupina fanatika. Oni koji njihove postupke poistovjećuju s islamom i ne prave razliku između njih i jedne od najvećih religija svijeta čine im uslugu.

Francuska krajnja desnica predvođena s Marine Le Pen svoj rast popularnosti gradi upravo na verbalnim napadima na muslimanske imigrante, a kao reakciju na masakr u redakciji francuskog lista Le Pen je već izjavila da bi trebalo razmisliti o oduzimanju državljanstva sumnjivim muslimanima u Francuskoj. Radi se o krajnjoj desnici koja je na europskim izborima osvojila 25 posto, a sada im podrška prelazi 30. U kolikoj će mjeri jedan ekstremizam nahraniti drugi?

Ja već dugo, i ne samo ja, upozoravam na to da jedan ekstremizam i radikalizam hrane drugi, odnosno da radikali među muslimanima koriste sve nepravde prema muslimanima, ignorisanje nagomilanih problema tog dijela svijeta, duple aršine zapadnih centara moći u odnosu prema muslimanskim narodima, sve probleme neuspjelog procesa integracije i šta sve ne kako bi sebe prikazali žrtvama i jedinim istinskim zaštitnicima muslimanskih interesa. Istovremeno desničari širom Evrope i svijeta u postupcima male skupine fanatika traže opravdanje za svoje ksenofobične i ništa manje nasilne stavove prema svim muslimanima.

Već sam negdje, još prije nemilih događaja u Francuskoj, napisao da oni koji su svojom netolerantnošću doprinijeli da se muslimani nikada ne integrišu u Njemačkoj sada u onima koji su otišli da se bore za zemlju u kojoj će oni majorizirati druge i više se nikada ne osjećati manje vrijednim, svoju netoleranciju pravdaju njihovom netolerancijom. I tako u krug.

Opasnost je u omasovljenju takvih ideja, hoće li ovi terorizmom i brutalnošću isforsirani strahovi postati većinski, kako među muslimanima tako i među nemuslimanima. Tek tada bi terorizam trijumfovao, a napadači na Charlie Hebdo bi mogli reći da su postigli svoj cilj.

Pazite, oni su mogli napasti bilo koju metu ali su odabrali časopis koji je ismijavao Poslanika Muhameda jer su pretpostavili da će tako pridobiti simpatije velikog broja muslimana koji su se našli uvrijeđeni tim postupkom. To nije slučajno.

Koliko je francuski put - pokušaj asimiliranja svih građana u francusku naciju uspješan?  Ne prevladava li ipak polarizacija građana? Nedavno je iznesen podatak da je među mladima treće generacije imigranata nezaposlenost između 30 i 50 posto. Ne predstavljaju li oni najbolju bazu za ekstremizam i avanturističke pohode u Siriju, Irak?

Za ovako radikalne postupke pojedinaca ne može postojati samo jedan razlog. Radi se o kompleksnom fenomenu i svaka pretjerana simplifikacija problema može dovesti samo do pogrešnih zaključaka i samim time pogrešnih politika. Reći da je za sve kriva pogrešna interpretacija religije ili ideologija kojom se napadači rukovode, odnosno tražiti u njihovoj ekonomskoj i socijalnoj pozadini opravdanje za to u šta su se pretvorili, prejednostavno je. Radi se o mješavini uzroka koji se moraju razumjeti i koji se moraju rješavati istovremeno. Odnosno, mora postojati jasan i ubjedljiv kontranarativ ekstemističkoj interpretaciji vjere i svijeta, ali se istovremeno mora raditi na razlozima koji mogu dovesti do omasovljenja takvih ideja i stvaranja pojedinaca koji će biti podložni takvoj vrsti indoktrinacije.

Kako komentirate rast PEGIDE, njemačkog pokreta protiv imigranata koji u posljednjim mjesecima postaje stvarno masovan? Snažnim ih je riječima napala kancelarka Merkel, organiziraju se protuprosvjedi građana, ali pitanje je tko će odnijeti prevagu? Neka istraživanja pokazuju da je strah Nijemaca od imigranata u velikom porastu, iako nije temeljen na realnim osnovama - najjači je na istoku zemlje gdje je muslimana najmanje. K tome, većina muslimana u Njemačkoj su Turci koji nemaju povezanosti s ekstremistima.

PEGIDA je samo prepakovani fašizam i islamofobija. On su samo izmijenili retoriku i ikonografiju svojih skupova kako bi ih učinili prihvatljivim široj evropskoj publici koja je skeptična prema neonacistima. Organizatori su se ozbiljno potrudili da kroz parole koje su uzvikivali i kroz kostimografiju okupljanje pa tako i pokret predstave kao spontano dešavanje naroda i da pokušaju poslati poruku kako se ne radi o tek još jednom okupljanju ultradesničara, nego o nekoj vrsti svenarodnog pokreta. Otud i glavni slogan učesnika marša PEGIDE  u Drezdenu koji su uzvikivali „Mi smo narod!“. Svi će se lahko prisjetiti da je ovaj slogan prvi put korišten u mirnim prodemokratskim demonstracijama protiv vlade Istočne Njemačke u vrijeme prije pada Sovjetskog saveza.

Rasprava o krizi multikulturalnosti i modelima integracije je legitimna, ali ona ne može biti opravdanje da se poziva na progone i otvorenu diskriminaciju bilo koga, pa ni muslimana.

Čisto sumnjam da će se, dođe li do toga, ultradesnica zadovoljiti progonom samo muslimana i islama. Ojača li ova ideologija u Evropi ona će sigurno svoje isključive i nasilne stavove i desničarsku ideologiju pokušati nametnuti u svim sferama evropskih društava, iako se danas trude da poruče kako je njihov sukob samo sa islamom. Pitanje je samo ko je sljedeći: Romi, „poljski vodoinstalateri“  ili bilo ko drugi za koje oni koji nastupaju u „ime naroda“ odluče da se ne uklapaju u većinu ili da odudaraju od prosjeka i ustaljenih kulturoloških normi koje tvore nikada definisani „evropski identitet“, „zapadne vrijednosti“ i interese naroda.

Nema velike nade da se situacija može stabilizirati uz stalni priljev izbjeglica koji u Europu bježe spašavajući glave. Prema podacima UNHCR današnje brojke nezapamćene su od vremena Drugog svjetskog rata?

Ne znam kako su ljudi, posebno oni koji su u poziciji moći, mislili da u ovako globaliziranom svijetu može potrajati situacija gdje sa jedne strane mora ljudi ginu svakodnevno, žive u siromaštvu pod totalitarnim režimima koji, poput režima Bašara Al Asada, na njih bacaju bojne otrove ako požele živjeti slobodno, dok se na drugoj obali sunčaju i žive u izobilju. Tu nema brzih i jednostavnih rješenja, ali ne znam šta može biti alternativa hrabrom suočavanju sa nagomilanim globalnim problemima. Izolacionizam i pretvaranje Evrope u ksenofobnu tvrđavu okruženu nesigurnim i neprijateljskim svijetom nadam se nije vizija Evrope koju želimo graditi.

Može li javno mnijenje u europskim državama odijeliti islam od kriminala koji se u njegovo ime poduzima? Kako će se Europa nositi s povratnicima s ratišta? Prema američkim podacima, više od 3000 regrutiranih članova ISIL-a ima pasoše zapadnih zemalja.

Neće se ovi problemi riješiti dok svjetski centri moći ne počnu shvatati da je svijet globalno selo ne samo kada njima trebaju resursi za njihovu ekonomiju, nego i kada trebamo rješavati zajedničke probleme. Problemima u Africi i na Bliskom istoku iz kojih dolaze ovi unesrećeni imigranti mora se početi baviti bez duplih aršina i sukobljenih interesa. To je jedan dio problema i rješenje će zahtjevati promjenu čitave paradigme međunarodnih odnosa.

Ja vjerujem i vidim, uprkos pokušajima desničara da profitiraju na ovoj stravičnoj tragediji, da će Evropa i Evropljani, gdje podrazumijevam i muslimane Evropljane - bili oni autohtoni narodi poput Bošnjaka, Albanaca, Pomaka, Gorana i drugih ili oni koji su Evropu prihvatili kao svoj dom - imati snage da u ovim događajima vide samo izazov za našu viziju svijeta koji počiva na saradnji, interkulturalnosti, suživotu i toleranciji, a ne prekretnicu koja će nas, ne daj Bože, gurnuti u još veći sukob i podjele i u ruke ekstremista kojima je rat i nasilje jedina vizija svijeta.

Kako ocjenjujete stanje u BiH? Koliko se, kao posljedica rata, ukorijenio ekstremizam i koliki je stvaran utjecaj onih koji šalju mladiće u rat u Siriju? Kolika je sigurnosna opasnost od povratnika?

Opasnost je ista kao i u većini evropskih zemalja. Nas je čak s obzirom na iskustvo rata, tešku ekonomsku, političku i ukupnu društvenu situaciju pozitivno iznenadilo da nemamo i veći broj tih dobrovoljaca. Odnosno da se ispostavilo da je u nekim bolje uređenim i „stabilnijim“ evropskim državama taj problem daleko veći. Ali ono što treba znati jeste da kada govorimo o radikalnim i ekstremističkim skupinama, pozivale se one na islam, svetosavlje, zaštitu nacionalnih interesa, evropski identitet ili bilo koji drugi sistem vrijednosti, brojnost nije jedino što se treba pratiti i što je indikativno. Nekada je daleko bitniji i u tom smislu više zabrinjavajući stepen radikalizacije koji pojedinci u tim grupama dosežu. Vidimo da i jedan tzv. usamljeni vuk ili dva brata mogu predstavljati ozbiljan izazov za čitav sigurnosni aparat i najmoćnijih zemalja.

Ono što je u BiH, ali i u Hrvatskoj i drugim zemljama okruženja zanimljivo i što su mnogi i izvan Balkana primijetili jeste da se tradicionalna islamska duhovnost i institucionalno uređenje vjerskog života kroz islamske zajednice pokazalo kao snažna prepreka preotimanju duha islama i instrumentalizaciji vjere u političke i ideološke ciljeve.

Vi naglašavate kako vlasti griješe kada na odlazak mladih iz BiH u tuđe ratove gledaju samo kao na sigurnosni problem. Kako se to može prevenirati uz sadašnje jadno ekonomsko i političko stanje u BiH?

Da. To ne znači da mislim da sigurnosne agencije ne trebaju „raditi svoj posao“. Naprotiv. Te moje ranije izrečene stavove samo je potvrdio napad u Parizu. Naime, jedan od braće napadača bio je osuđen prema sličnom zakonu o procesuiranju onih koji odlaze ili planiraju odlazak na strana ratišta u koji se u BiH, ali i regionu, uzdaju da će biti dovoljno rješenje za problem. On se, potvrđuju to obavještajni izvori, u zatvoru samo dodatno radikalizirao i došao u kontakt sa još radikalnijim i opasnijim pojedincima. I osnivač današnjeg pokreta Islamska država Abu Musab al Zarkavi se radikalizirao u jordanskom zatvoru. Ideje globalnog tekfira (proglašavanja muslimanskih društva nevjerničkim) i hidžre (izdvajanje iz društva u kojima žive i povlačenje u manje zajednice uređene prema „volji Božijoj“) koje su temelji kreda današnjih militanata koji se pozivaju na islam nastali su sedamdesetih godina u egipatskim zatvorima. Zatvori su stvorili više ekstremista nego što su ih deradikalizirali. Zato je neophodno imati cjelokupne strategije prevencije, deradikalizacije u koju moraju biti uključeni svi: od vjerskih zajednica, medija, škola do porodica.

Država ima ustavnu obavezu da zaštiti svoje građane i nije sporno da se protiv nasilnih skupina poteže i za represivnim mjerama, ali one zbog specifičnosti izazova ne bi trebale biti jedina opcija, naprotiv, to bi trebala biti tek posljednja mjera za kojom se poseže.

Ekstremisti koji posežu za nasiljem kako bi ostvarili vlastite političke ili ideološke ciljeve nekada provociraju državu i društvo kako bi posegnuli za silom protiv njih jer to onda opravdava njihovo korištenje nasilja i daje im argument da se oni samo brane, a u velikom broju slučajeva zbog nepopularnosti države i sigurnosnih agencija pomaže u mobilizaciji novih članova i pridobijanju masovne podrške. Jednostavnim spinom i korištenjem društvenih mreža oni postaju žrtve progona zbog svojih vjerskih ubjeđenja, čime se postiže kontraefekat.

Zato sam govorio da represija, sila i zatvorske kazne ne mogu biti prvi, a pogotovo ne jedini metod suočavanja sa ovim kompleksnim fenomenom.

 

oni-koji-teroriste-poistovjecuju-s-islamom-samo-im-cine-uslugu-2750-2865.jpg

Nadam se da izolacionizam i pretvaranje Europe u ksenofobnu tvrđavu okruženu nesigurnim i neprijateljskim svijetom nije vizija koju želimo graditi, kaže Muhamed Jusić, islamski teolog, analitičar, novinar i publicist
Nadam se da izolacionizam i pretvaranje Europe u ksenofobnu tvrđavu okruženu nesigurnim i neprijateljskim svijetom nije vizija koju želimo graditi, kaže Muhamed Jusić, islamski teolog, analitičar, novinar i publicist
Foto: 
Osobna arhiva

oni-koji-teroriste-poistovjecuju-s-islamom-samo-im-cine-uslugu-2750-2866.jpg

Tradicionalna islamska duhovnost i institucionalno uređenje vjerskog života kroz islamske zajednice pokazalo se kao snažna prepreka preotimanju duha islama i instrumentalizaciji vjere u političke i ideološke ciljeve
Tradicionalna islamska duhovnost i institucionalno uređenje vjerskog života kroz islamske zajednice pokazalo se kao snažna prepreka preotimanju duha islama i instrumentalizaciji vjere u političke i ideološke ciljeve
Foto: 
Osobna arhiva