Socijaldemokratske stranke u Europi, zaslijepljene pobjedom neoliberalnoga kapitalizma, odlučile su napustiti skoro sve što ih je socijaldemokratskima i činilo Foto: Dario Čepo
Hrvatski politički mainstream, SDP i HDZ, svojim su biračima za europske izbore ponudili unutarstranačke obračune i retrogradnu antikomunističku, nacionalističku histeriju. SDP je platio danak lošeg mandata vlade Zorana Milanovića, a HDZ je posegnuo dublje u svoje zalihe potencijalnih neprijatelja protiv kojih je mobilizirao biračko tijelo koje ga je zbog Fimi-medije kaznilo 2011. godine neizlaskom na izbore.
O tome što će rezultati ovih izbora donijeti Hrvatskoj, ali i o SDP-u, HDZ-u i domaćoj političkoj sceni, za Forum.tm govori dr. Dario Čepo s Pravnog fakulteta u Zagrebu, rekli bi naš mediji, mladi znanstvenik rođen 1980. godine u Osijeku. Čepo je viši asistent na katedri za sociologiju na Pravnom fakultetu u Zagrebu. Ranije je bio zaposlen kao leksikografski suradnik u Leksikografskom zavodu Miroslav Krleža kao član uredništva Hrvatske opće enciklopedije, a radio je i na Filozofskom leksikonu, Ekonomskom leksikonu i Hrvatskom općem leksikonu.
Diplomirao je, a nakon toga doktorirao na Fakultetu političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu s temom "Bikameralizam kao način smanjenja demokratskog deficita Europske unije".
Kao dobitnik stipendije programa Fulbright, akademsku godinu 2013/14. provodi na Columbijskom sveučilištu u New Yorku.
Je li Vas rezultat izbora u Hrvatskoj iznenadio? Ili je on bio logična posljedica toga da naše biračko tijelo nije u stanju gledati preko plota, nego samo u sebe?
Većina je predviđanja bila točna. Unutarnja previranja u SDP-u dovela su do toga da HDZ ponovo ispliva kao relevantna alternativa, unatoč tome što pod novim vodstvom ta stranka nije ponudila ništa novo, nego je homogenizirala svoju bazu nacionalističkim i reakcionarnim parolama. Iznenađujućim jedino možemo smatrati 40.000 glasova koje je prikupila Marijana Petir. Očito je da je HSS, uz pomoć crkvenih krugova, izvrsno odradio posao na terenu i natjerao svoje članstvo i pristaše da izađu na izbore. Ostali su rezultati upravo posljedica kratkovidnog, nestrateškog promišljanja birača. To nažalost nije nešto što se događa samo u Hrvatskoj. U gotovo svim državama članicama birači su odlučivali na temelju domaćih, a ne europskih tema.
Kad se pogledaju velike domaće stranke, one se nisu ni trudile glumiti da su izbori za EU-parlament relevantni za dugoročne politike na razini Unije, čija je Hrvatska ipak već skoro godinu dana članica. U kojoj je to mjeri bilo promišljeno, a u kojoj i posljedica nesnalaženja vodstava SDP-a i HDZ-a u relevantnim europskim temama?
Oba su navedena razloga imala utjecaja. HDZ-ovo vodstvo toliko se koncentriralo na oživljavanje baze da se jedva bave saborskim poslom, a kamoli da bi znali što se događa na europskoj razini. S druge strane, iako SDP-ovo vodstvo djeluje u europskim institucijama - Vijeću i Europskom vijeću - pa je upoznatije s najvažnijim temama koje postoje na razini Europske unije, koncentracija na unutarstranačka previranja i sukobe onemogućili su ih da to prezentiraju na najbolji način. No dio odgovora svakako leži i u interesu da se svaka prilika iskoristi za međustranačko razračunavanje, pa ako je žrtva takve prakse staložena i realna kampanja koja u prvom planu ima europske teme, onda će ju stranke vrlo rado žrtvovati. Problem je što su za europske teme bili nezainteresirani i sami birači. Dio dosadašnjih članova Europskog parlamenta pokušao je djelomično popraviti tu situaciju, ali se u kakofoniji prepirki koje su dolazile iz njihovih vodstava nisu čuli.
SDP je na izborima kažnjen zbog loše ekonomske politike, a birači su preferencijalnim glasovima dali 47 posto Toninu Piculi, gotovo zaboravljenom u stranci i javnosti, kojeg su netom prije izbora počela promovirati izdanja EPH. Picula pak ni to nije imao hrabrosti zaista kapitalizirati i otvoreno se prometnuti u vođu unutarstranačke opozicije Milanoviću. Dodatno, jedini ljudi koji se usuđuju Milanovića kritizirati, osim samog Slavka Linića, su Vojko Obersnel i Zlatko Komadina, ljudi izašli iz kaputa baš moćnog riječkog gubernatora, koji bi njegovim odlaskom u političku mirovinu mogli ostati bez zaleđa. Tako se čini da imamo nevoljke opozicionare Milanoviću, nejasnih ambicija i motiva. Ima li u SDP-u alternative Milanoviću? Ili da to postavim drugačije, ima li u SDP-u boljeg od Milanovića, iako se čini da je teško pronaći lošijeg za mjesto šefa stranke?
Lošijeg, ako izuzmemo dio onih kojima se okružio, poput Jovanovića, Jakovine i Opačić, zbilja nema. Boljeg vrlo vjerojatno ima, pitanje je samo koliko je taj (ili ta) bolji ujedno i hrabar istupiti. Valja ipak voditi računa da Vlada ima stabilnu većinu, da je članstvo gotovo potpuno pasivizirano, da je zagrebačka podružnica - dugogodišnja tvornica SDP-ovih kadrova - izolirana i u defenzivi. Neki od pojedinaca koji se danas javljaju imali su priliku već nekoliko puta stati na kraj Milanoviću, ali su se u posljednji trenutak povukli u sigurnost svojih lokalnih sinekura. SDP najbolje zna ima li alternativu Milanoviću, i ako imaju, trebali bi je što prije izbaciti u prvi plan, riješiti se balasta, zbiti redove i u idućih godinu dana koncentrirati se na nekoliko javnih politika koje će biti prepoznate u javnosti. Ono što će se, bojim se, dogoditi, jest da će doći do zbijanja redova, ali unutar kruga stranačkog predsjedništva, gdje će nesposobni, u strahu za svoj položaj, svim silama braniti Milanovića, jer njegov ostanak znači i njihov opstanak. To nije dobro ni za SDP, a bojim se ni za hrvatsko društvo.
Što o stranačkom članstvu SDP-a govori to da je dio njih spreman podržati Linićevu grupu protiv Milanovića, unatoč track recordu Linićevih sumnjivih poslova u Rijeci, skandala s kreditom Banku Šegonu i pogodovanju grupi oko Linićevih prijatelja Joze Kalema i Petra Radakovića? Mislite li da je to samo izravno interesno povezana riječka organizacija ili dio šire priče, SDP-a koji ustvari nije ništa pošteniji od HDZ-a?
Nisam siguran koliko je jaka i raširena ta podrška među samim članstvom, a koliko je ona rezultat medijskog napuhavanja sukoba na relaciji Milanović-Linić. No ako i postoji podrška, lako ju je objasniti time da je Linić, iako ministar financija, bio daleko popularniji u istraživanju javnog mnijenja ne samo od Milanovića nego i od prethodnih ministara financija, koji su često najomraženiji političari u državi. Situacija se vjerojatno može objasniti time što je Linić profiliran kao protivnik Milanoviću i što se čini da je jedini s imenom i prezimenom koji mu se može suprotstaviti. Uostalom, ako birači nisu kaznili HDZ nakon što je sud donio presudu da su sudjelovali u pljački javnih sredstava, zašto bi itko uzimao u obzir još uvijek nedokazane tvrdnje o kriminalu u SDP-u? Za takvo što ipak prvo treba imati razvijenu političku kulturu i shvatiti da je odgovornost temelj demokracije. Ako ne tražimo odgovornost, zašto bi netko odgovorno djelovao?
A što je s HDZ-om? Kako vrijeme odmiče, sve je jači dojam da je Tomislav Karamarko izabran za predsjednika stranke kako bi svojem članstvu, putem svojih veza u obavještajnim službama i represivnom aparatu, omogućio zaštitu od kaznenog progona. O ekonomskim temama se između sebe ne mogu dogovoriti liberalna i intervencionistička ekonomska struja HDZ-a. Idejno, čini se da se on vraća u teme koje su danas irelevantne, ali mu donose uspjeh na izborima. Što to govori o HDZ-u, a što o njegovim biračima?
Ni na ovim izborima, ni na ekonomskim forumima koje je organizirala njihova zaklada, ni u raspravama o aktualnim društvenim promjenama koje se tiču građanskog ili zdravstvenog odgoja, odnosno u pitanjima ljudskih i manjinskih prava - kakva su pitanja korištenja nacionalnog pisma ili pitanja prava istospolnih zajednica - HDZ nije ponudio ništa novo. Ne samo to, nego je u mnogim trenucima stranka zvučala kao u najgore doba 1990-ih. Nisam siguran da su se stranački simpatizeri od toga ikad udaljili, no stranačko je čelništvo svakako nastojalo tijekom 2000-ih pokazati naočigled umiveno lice. Karamarku, Milijanu Brkiću Vasi i ostalima takvo lice trenutno više odmaže nego pomaže, pa nije ni čudo da su se u nedostatku ikakve vizije, odlučili vratiti starim, dobro provjerenim metodama polarizacije društva, s ciljem korištenja radikaliziranosti svog biračkog tijela. Dijelu HDZ-ovih bezidejnih aparatčika, poput Jandrokovića, takva situacija odgovara, jer im je jedino stalo do očuvanja vlastitih pozicija. U takvoj situaciji, nominalno moderno, a u biti neoliberalno krilo ne može doći do izražaja. Mogli bismo reći nasreću, da od njih nisu gori oni što ih u tome onemogućuju. Ovako ni HDZ ne nudi ništa dobro onom dijelu hrvatskog društva usmjerenom na nadilaženje 1945. i okrenutom budućnosti.
No, radikalizacija desnice nije ni blizu isključivo hrvatski fenomen. Je li uspon radikalne desnice, odnosno europskih fašista i neonacista poput Zlatne zore, Jobbika i francuskog Front Nationala i njihov ulazak u Europski parlament samo posljedica financijske krize ili dubljih europskih problema? I mogu li se oni među sobom dogovoriti o zajedničkom nastupu i opstrukciji rada Europskog parlamenta?
Iako su radikalni elementi u europskim političkim sustavima postajali oduvijek, posebno su se intenzivirali od početka financijske krize, i neadekvatnog odgovora nacionalnih vlada i europskih institucija, koji su, svojevrsnom šok-terapijom, nastojali riješiti nagomilane probleme. Ta tzv. politika štednje, koju je posebno, zbog unutarnjih, parohijalnih razloga gurala Angela Merkel, a objeručke prihvatili u europskim institucijama dominantni konzervativci, temeljila se na apsurdnoj ideji da će dobra vila (kako ju je posprdno nazvao nobelovac Paul Krugman) tržišta uvidjeti kako su rezanjem troškova vlade postale dobre, pa će se vratiti povjerenje na međunarodnoj ekonomskoj sceni. U tome su naravno zaboravili na posljedice koje će takvo ponašanje ostaviti na prosječnom građaninu - posebno na mladima, slabije obrazovanima, radnicima koji rade fizičke poslove. Prepušteni sebi, bez značajnije zaštite države, nije ni čudno da su postali lak plijen radikalnih populista s obiju strana ideološkog spektra. Iako se veće opasnosti kriju među radikalnom desnicom - ne samo stoga što je ona dominantnija, nego i što su metode "rješenja" problema koje desni radikali nude izuzetno opasne za mnoge. No ne vjerujem da će išta značajno moći učiniti na opstrukciji europske ideje, ne samo stoga što su pravila djelovanja Europskog parlamenta takva da traže kompromisno djelovanje, čemu se redovito odazivaju najveće političke grupacije, nego i stoga što radikalna desnica teško surađuje. Do sada je bilo nekoliko pokušaja njihove suradnje na europskoj razini i svaki je od njih vrlo brzo neslavno propao.
Da, čini se da se fašisti teško među sobom mogu složiti zbog međusobnog šovinizma. Kad se bolje pogleda, nije riječ samo o desnici, nego se čini da se smanjuje prostor centra u Europskom parlamentu, jer jačaju i opcije lijevo od PES-a?
Logično je da jačaju opcije lijevo od PES-a jer se čini da su socijaldemokratske stranke diljem Europe, zaslijepljene pobjedom neoliberalnoga kapitalizma 1990. i pod dojmom Fukuyamine katastrofalne projekcije o kraju povijesti, odlučile napustiti skoro sve što ih je socijaldemokratskima i činilo. Desnica, pokazalo se svugdje, vrlo dobro brani svemoć tržišta, pa ne začuđuje da građani ne prepoznaju socijaldemokratske stranke kao alternativu. Budući da radništvo još uvijek postoji, iako je gotovo bačeno na koljena, ne čudi da ono traži alternativu na lijevome spektru. No zabrinjava da se dio radništva okreće radikalnoj desnici - to pokazuju primjeri Velike Britanije, Grčke, pa i SAD-a.
Vratimo se Hrvatskoj. Iako je Nikola Vuljanić bio vrijedan i aktivan europski zastupnik, nije uspio ostati u Parlamentu, a solidni su i njihovi zastupnici u Saboru, toliko da su SDP-u bliski komentatori slavili njihovo ispadanje iz Europskog parlamenta. Na mjesto Laburista sjeo je ORaH Mirele Holy. Jesu li nezadovoljni birači SDP-a jednostavno zamijenili Laburiste ORaH-om kad se pojavila Holy?
Vuljanić je bio dobar član Europskog parlamenta, profilirao se u svojoj stranačkoj grupi Ujedinjene europske ljevice, bio je aktivan u pitanjima koja su se ticala ne samo Hrvatske nego boljitka svih europskih građana. Laburisti s druge strane, pokazali su to i prošlogodišnji izbori na kojima ORaHa nije bilo, nisu znali kako se profilirati kao lijeva alternativa SDP-u. Problem vjerojatno leži u slaboj stranačkoj bazi, što je opet izravno povezano s inherentnom autoritarnošću koja vlada u gotovo svim političkim strankama. Vjerojatno je dio njihovih glasača otišao ORaHu, no dio se vjerojatno rasuo, jer početni uspjeh Laburisti nisu znali pretočiti u bolje profiliranje među biračima. Ako Mirela Holy iz toga nešto ne nauči, može joj se dogoditi ista sudbina. Treba ipak voditi računa da dugoročno gotovo nijedna tzv. otpadnička stranka, odnosno stranka koja se izdvojila iz veće, nije uspjela opstati na hrvatskoj političkoj sceni.
Izgleda da će ekonomska kriza u Hrvatskoj potrajati još barem do kraja ove godine. Hoće li to dodatno radikalizirati biračko tijelo i kako će to utjecati na glavne političke stranke?
Postoji nešto gore od radikalizacije, a to je apatija građana. U svakoj ćete zajednici pronaći radikalne elemente, aktere koji jednostavno neće vidjeti racionalnost u kompromisnom djelovanju i polaganom poticanju napretka. Problem se javlja kad sve veći broj građana odluči ne biti politički aktivan, pa onda radikalni elementi postanu sve vidljiviji, a pod utjecajem medijskog povećala, koje se, logično, uvijek koncentrira na radikalno, postane naočigled sveprisutno. Opasno je da postoji dio građana koji bi se danas bez problema odrekli demokracije i aktivnog političkog djelovanja, ne shvaćajući da biti čovjek znači biti politički aktivno biće. Ovakve političke stranke kakve sad imamo koncentrirat će se - pod utjecajem tih sve oskudnijih resursa, a za njih birači jesu resurs za dolazak na vlast i osiguranje korištenja moći, koncentrirati na one koji su preostali, dakle na radikalne, pa će i svoje parole radikalizirati. HDZ to već čini, kao što možemo vidjeti posljednjih godinu dana. Zato je posebno važno boriti se protiv apatije građana i pokazati im da politiku ne čine političari, nego da je svatko od nas sastavni dio politike, a da su političari samo oruđa u rukama zajednice.