Da li su svi ti takozvani lideri slobodnog svijeta uopće svjesni u što guraju planetu tim svojim pojedinačnim interesima preko leđa drugih, ambicijama, sujetama, potrebama da uđu u istoriju makar i na mala vrata, ali i pasjalucima, idiotlucima, kalkulacijama i malim formatima? Foto: FaH / EPA
I najveći optimisti, podjednako kao i oni što vole da relativiziraju svaku muku, o pesimistima da i ne govorimo, imaju puno razloga da se zabrinu: kuda se to gura planeta, sluti li nam svjetska kataklizma temeljem gluposti raznih preambicioznih bandoglavaca malih formata i ko ovo sve može zaustaviti. Svi bijesni psi proizvedeni ciljano u laboratorijama onih što bi da »demokratiziraju svijet« po svome, pušteni su sa lanca; države istoka, nekad sekularne i stabilne, ili su već rastočene raznim grotesknim proljećima, ili se pred napadima »umjerenih terorista« još jedva održavaju na nogama; Amerika se upela iz petnih žila da sruši Rusiju na koljena i vrati je na minornost i poslušnost Jeljcina. Kasno i kontraproduktivno; podjednako bi tako da strpaju u džep ostatke vazda neodlučne i snebivajuće »stare Evrope«, gurajući u prvi plan tzv. »novu Evropu« da bi na njihov teren dovukli rakete okrenute na Moskvu.
Ukrajina bi bila farsična priča da nije sve krvavija, toliko je tamo organiziranih laganja o svemu, i šta se zapravo dešava, ko je i kako počeo, ko je kriv, ko je platio show i zašto. Montirana priča o demokraciji, a ne o instaliranju NATO-a u Ukrajinu medijski je progutana; preko Putinovih leđa, Washington bi već da pogledava na Kinu, neprijatelja koji će, kažu stručnjaci, do 2022. Ameriku pretrčati po većini najbitnijih ekonomskih i drugih parametara...
Iza svega ovoga naslućuje se naoko čudovišna činjenica. Povijesnu priliku nakon raspada bipolarnosti i Sovjetskog Saveza Amerika ne samo da nije znala da iskoristi na način koristan i za nju samu, ali i sve kojima je stalo do stabilnosti i prosperiteta, već je samoproklamiranu »posebnost« realizirala na način koji je sve dramatičniji i po njih (što je njihov problem), ali i po mnoge druge. U ime nezajažljive potrebe da poklope svakoga svojom neoliberalnom ideologijom, ekskluzivno njihovim viđenjem podaničke demokracije i tržišne ekonomije, pretvorili su prevarantsku priču o raznim proljećima u rašireni i razložan strah od internacionalizacije tog diktata bez kraja i konca. U tome im se svim silama do besramnosti dodvoravaju mnogi unaokolo. Na domaćim terenima ovog regiona spremnost na svekoliko žrtvovanje interesa vlastitih država i građana velikom bratu ide, politički i medijski, nerijetko i do degutantnosti sa elementima izdaje.
Cijela plejada lidera sa one strane okeana uživala je godinama u ekskluzivnosti svoje sile. Drugi su plaćali krvavu cijenu za to uživanje i njihove bolesne ambicije. Nove medijske i komunikacijske tehnologije sve omogućavaju, i da bude ono čega nema i da se sakrije ono čega itekako ima. Paralelno je instaliran novi sistem vrijednosti u kojem dobro i zlo, dopustivo i korisno, pravedno i zločinačko nisu više što su nekad bili. Sasvim pojednostavljeno, proizveden je i novi strateški neprijatelj, jer bez njega nema ni vojne ni političke zarade niti se mnogi interesi mogu realizirati. Zato je tog novog neprijatelja, terorizam, trebalo hraniti, finansirati i organizirati kako bi se namirivao nezajažljivi apetit korporacija što su zamijenile državu. I u definiranju geostrategije, i u rukovođenju poslovima i u kontroli svojih podanika.
Potpuno bi bilo paradoksalno, iz neke bivše vizure, što je svaka ofanziva na »teroriste« po svijetu (Afganistan, Irak, Sirija, Libija, Jemen, Mali, Somalija, sve do Ukrajine) za sobom ostavljala – neuporedivo više terorista i zla nego što je bilo kada su operacije navodno protiv njih započinjale. Paradoksa, nažalost, nema. I laiku je jasna nova realnost. Amerikanci su oformili Al Qaedu, kao što su CIA, MI6 i Mossad trenirali i na razne načine pripremali i obučavali najstrašnije ekstremiste u Siriji, uključujući i ovaj »odjednom« ISIL. Čak se i ovih dana iz Washingtona sprema još jedna tranša od 500 miliona dolara razne vojne opreme i oružja nekome koga su nazvali FSA ili »umjerena opozicija« u Siriji, mada ovih tamo praktično više nema, dok zaostali prelaze na stranu ISIL-a i »kalifata« vjerujući da će tako sebe spasiti – odrubljujući glave Assadovim vojnicima i civilima kršćanima i »nevjernicima«. Amerikanci su kroz NATO direktno učestvovali u naoružavanju tzv. revolucionara koji su likvidirali Gadafija, a koji evo upravo krvavo i »demokratski« likvidiraju i nekad stabilnu Libiju. U Iraku su instalirali karikaturu od države sa armijom od milion vojnika, američki naoružanih i istreniranih tako da su se razbježali pred »kalifatom« za tri dana. Naravno, zajedno sa svim američkim vojnim instruktorima, tehničarima, trenerima i ostalima iz paketa privatnog iračkog businessa G.W.Busha. U Izraelu, američki vrh podržava političku liniju koja zemlju gura dugoročno u egzistencijalnu upitnost kroz ekstremizam u ime odbrane, a sve Palestince, i one koji i nisu imali nikakve veze sa Hamasom do sada – u terorizam, iz čiste egzistencijalne beznadežnosti i očaja.
Svojevrsni cinizam je potpun: »posebnost« rođena u monopolarnom vladanju Amerike svijetom proizvela je aroganciju, a ova, nerealnost i sljepilo za sve mimo vlastitog uvjerenja da imaju pravo, pa čak i dužnost da budu jedina velesila na planeti, što im nameće samododijeljenu neupitnu obavezu da sami, po svom nahođenju, rješavaju sve svjetske probleme i poslove.
Proizvodnja neprijatelja koji su uslov za napredak i jačanje korporativizma nije neka velika mudrost. Posebno kada vam je svjesno proizvedeni vanjski dug oko 17 hiljada milijardi dolara, a pokriva se dnevnim štampanjem dolara. Poznavaoci tih zbivanja kažu da tamošnje štamparije izbacuju oko 65 milijardi novih dolara mjesečno!
Problem je nastao kada su se ambicije i apetiti sudarili sa realnošću. Neprijatelji proizvedeni u vlastitim laboratorijama otkinuli su se kontroli. Iza leđa su se počeli stvarati novi svjetski finansijski i monetarni sistemi i banke mimo dolara (napr. BRICS), a neoliberalnoj ideologiji širenja demokracije i tržišne ekonomije počeli su se suprostavljati čitavi kontinenti i milijarde ljudi. U Moskvi su obični građani počeli da pominju Napoleona i Hitlera koji su tamo slomili zube. I oni imaju svoje medije i osjećaj povijesne posebnosti druge vrste. Nespremnost na multipolarnost u Americi nikako da splasne, nema ni na vidiku spremnosti na fer globalna dogovaranja, umjesto ucjenjivanja i zahtjevanja poraza drugih. Zato smo svi skupa tu gdje smo. Na poodmakloj stepenici prema krajnje opasnom zaoštravanju uz gubljenje kompasa.
U kakvu li se farsu pretvorilo ono od prije samo nekoliko sedmica, kada se u Sarajevu ili Normandiji zaklinjalo na »nikad više«, trabunjalo o miru, suradnji, europeizmu, paradiralo ispod Trijumfalne kapije i po Crvenom trgu... Da li su svi ti takozvani lideri slobodnog svijeta uopće svjesni u što guraju planetu tim svojim pojedinačnim interesima preko leđa drugih, ambicijama, sujetama, potrebama da uđu u istoriju makar i na mala vrata, ali i pasjalucima, idiotlucima, kalkulacijama i malim formatima. Nesposobnost i opsjednutost silom, bjesomučne optužbe unaokolo, laži, medijske prevare i bijedna svrstavanja kako bi se poslušne makar pomilkilo po kosi i ponizno spuštenoj glavi – opasna je i preopasna igra za sve.
Ludilo nadvladava razum a svijetom vladaju patuljci. Previše toga liči na ružan san. Panika je uhvatila mnoge, bolesne sujete ne popuštaju, a izlaz prema pobjedi traži se na pogrešnom putu. Baš kao nekad, u više navrata.
(Tekst prenosimo iz Novog lista)