Pismo 38: Trump pred vratima?

Ako si ma i trenutak pomislio da ću propustiti registrirati start američke predizborne kampanje što je prošao u znaku trijumfa Donalda Trumpa, ako Ti je ma i samo palo na pamet da se neću zapitati, a onda ta svoja razmišljanja podijeliti i s Tobom, što znači taj ‘Trump pred vratima’ i kamo sve to vodi, e pa – prevario si se. Razgovarali smo mi ne jednom o Trumpu i dok je trajao njegov predsjednički mandat, pa i prije toga. I sjećam se dobro kako si s nerazumijevanjem primio tekst što sam ga objavio nakon Trumpovog inauguracijskog govora i u kojemu sam pohvalio taj govor, tumačeći ga kao nagovještaj otklona od dotadašnje američke politike. ‘Kako možeš hvaliti tog seksistu i primitivca’, predbacivao si mi tada. 

Pokušao sam Ti rastumačiti kako ja vrlo dobro znam tko je i kakav je Donald Trump, ali da sam uvjeren kako se Trump – Predsjednik neće i ne može više ponašati kao ‘slon u trgovini porculanom’, kako on ima oko sebe kompetentne ljude i kako upravo njegov inauguracijski govor (u kojemu je, uz ostalo, ustvrdio kako Washington više nikome neće nametati ‘američki način života’ – American way of life) najbolje govori o tome.

I prevario sam se. Odnosno, gotovo da sam se u svemu prevario. Vrhuški Demokrata uspjelo je na američkoj javnoj, političkoj i medijskoj sceni nametnuti temu o tome kako je Trump pobijedio zahvaljujući miješanju Moskve u izborni proces (što, usput budi rečeno, nikada neće biti dokazano!), ključne Trumpove savjetnike najprije se prozivalo, a onda i prisiljavalo na ostavke samo zato što su prije predsjedničkih izbora ‘kontaktirali s ruskim ambasadorom u SAD’, Trumpove kontakte s Putinom na razini Predsjednik – Predsjednik otvoreno se sabotiralo, odričući mu pravo (temeljem čega?) da razgovara sa svojim ruskim kolegom u četiri oka. 

Ostaje istina da Trump u svoje četiri godine nije – za razliku od svojih prethodnika – započeo ni jedan novi rat, da je dapače pripremio teren i za povlačenje iz Afganistana. Istina je, međutim, i to da je u isto vrijeme svojim odnosom prema Rusiji, Kini, Bliskom istoku, Iranu, ali i Evropi otvorio vrata novoj utrci u naoružanju, miniranju dogovora usmjerenih na globalnu akciju protiv klimatskih promjena, destabiliziranju Bliskoga istoka, usprkos prividu normalizacije odnosa Izraela s arapskim državama, te guranju Irana na nastavak rada na nuklearnom oružju. Htio se u međunarodnoj političkoj areni ponašati kao bezobzirni, što će reći: uspješni poslovni čovjek kojemu je na pameti samo i jedino, uvijek i svuda, interes njegove tvrtke (države), pri čemu ga uopće nije briga za interese drugih. I tako se i ponašao. Tim je svojim ponašanjem doveo do kulminacije onu i onakvu politiku koja je sustavno, kroz niz godina, rušila temelje međunarodnih odnosa, odbacivala i gurala na marginu načela na kojima su ti odnosi građeni od kraja Drugog svjetskog rata. Američku politiku, da ne bi bilo nikakve zabune, pri čemu ne amnestiram ni bilo koga drugoga tko se u tim desetljećima služio istim metodama stremeći prema istome cilju – hegemoniji.

Trump je neslavno završio svoj mandat, odbijajući priznati izborni poraz. Nedvojbeno je potaknuo svoje sljedbenike na onaj čuveni ‘juriš na Capitol’, što nije bilo ništa drugo, nego pokušaj otvorene pobune kako bi silom bili osporeni rezultati demokratskih izbora. Od tada do dana današnjega on uporno ponavlja kako su mu izbori bili ‘ukradeni’ i – a to je ono zastrašujuće – milijuni Amerikanaca mu vjeruju. Mada je ne jednom bilo dokazano kako, kada se dočepa mikrofona, doslovno ‘lupa’ gluposti i izmišljotine, njegovi mu sljedbenici i dalje vjeruju. Pretpostavljam da nisi prije nekoliko dana, bolje reći: noći bio budan do u rane jutarnje sate. Ja jesam, pa sam na YouTube naletio na izravni prijenos Trumpovog govora nakon što je uvjerljivo pobijedio na tzv. prethodnim izborima u saveznoj državi Iowi. Uz ostalo, kategorički je ustvrdio kako Iranu nedostaje još 37 dana (baš 37!) da napravi nuklearnu bombu. Svakome iole pametnome jasno je da on tako nešto ne može znati, a svakome tko malo dulje pamti još je jasnije da je upravo Trump bio taj koji je istupio iz međunarodnog sporazuma kojim je Iranu bilo onemogućeno stvaranje nuklearnog oružja. Naravno da je isto tako kategorički ustvrdio kako – da je on u Bijeloj kući – Rusija nikada ne bi napala Ukrajinu, a Hamas ne bi izveo svoje krvave orgije na jugu Izraela. Zašto, e to nije objasnio. O izraelskim bombardiranjima Gaze – ni riječi.

Ukratko, Trump koji se ponovo nudi Americi, ali i svijetu, isti je onaj Trump koji je značajno pridonio općoj destabilizaciji prilika u svijetu dok je bio Predsjednik. I gledaj, što se sada događa, odnosno što se dogodilo. Politička, da ne kažem: demokratska Amerika kroz pune tri godine nije smogla snage da mu pravnim sredstvima onemogući pokušaj novog nasrtaja na Bijelu kuću, iako je za to imala na raspolaganju sve potrebne dokaze, argumente i instrumente. Ta, potaknuo je pobunu, doveo u pitanje demokraciju. Ali – ne! Stranački su interesi važniji od demokracije. Pa je Republikancima bilo daleko važnije spriječiti da neki član Demokratske stranke postane Predsjednik, nego da se - politički, razumije se samo po sebi, a potom i pravno, pred sudom – razračunaju s jedva uračunljivim, nedvojbeno autokratski raspoloženim kvazi-političarom iz svojih redova koji, tako kažu ankete, ima vrlo dobre izglede za ponovni ulazak u Bijelu kuću. I to je jedino što ih zanima. Kakva demokracija, kakvi slobodni izbori, kakav stabilni svijet! Ništa od toga! Pred očima je samo jedan cilj: Republikanac (pa bio to i Trump) još četiri godine u Bijeloj kući.

Reći ću još jednom: stranački je interes postavljen ispred interesa države (a u ovome slučaju i svijeta). A interes jedne države pretpostavljen je interesu svih drugih, ‘ostatka’ svijeta. Kada Amerika svojim primjerom pokazuje da se tako može, pa zašto bi onda bilo tko drugi smatrao da je obvezan držati se nekih tamo načela? Zašto, pitam ja Tebe? Makar, u istome dahu moram dodati: sve to što vrijedi za zapadni, ‘demokratski’ svijet, sve to što se radi, može i smije raditi po uzoru na Ameriku, a nerijetko i po njezinom diktatu, ne vrijedi za onaj tzv. nedemokratski svijet, ne vrijedi u prvome redu za Rusiju i Kinu. U odnosu na njih kao da je vrijeme stalo, njih se mjeri aršinima od prije nekoliko desetljeća, aršinima što ih je Zapad u odnosu na sebe odavno odbacio. 

Tako da mi danas, razmisli malo o tome, živimo u svijetu podijeljenom na dva dijela. Jedan koji snosi lavovski dio odgovornost za narušavanje međunarodnog poretka i za guranje svijeta prema samome rubu nuklearnog rata i drugi koji to, ako radi, radi u mnogo manjoj mjeri, a kojemu se salvama propagande što je zaglušila i zaslijepila prosječnog građanina u etabliranim demokracijama, pripisuje upravo to što radi taj prvi dio. Malo zbrkano zvuči, znam, ali ne pada mi na pamet bolja formula kojom bih Ti objasnio to što želim reći.

A što se Trumpa tiče… Protiv njega podignuto je bezbroj optužnica koje se kreću od kriminala i korupcije, pa sve do spomenutog poticanja na pobunu. On se pri tome ponaša upravo ‘trumpovski’. Uporno ponavlja kako su to sve laži, politički motivirane optužbe i, naravno, stalno ponavlja priču o tome kako on nije izgubio prethodne izbore, nego su Demokrati varali. I znam iz osobnog iskustva kako i izvan Amerike ima ljudi od koji to ne bih (nisam) očekivao koji – kao – počinju sumnjičavo vrtiti glavom kada im kažem da je Bidenova pobjeda bila čista. Sve to usprkos činjenici da provjere izbornih rezultata, provedene na Trumpovo traženje, pokazuju da nikakvih prijevara nije bilo. Bivši (budući?) Predsjednik SAD profilira se, dakle, ponovo kao ‘apostol Laži’, pretvara Ameriku koja se i do sada nije odlikovala velikom iskrenošću i istinoljubivošću na svjetskoj sceni, u ‘carsto Laži’, koje će nužno postati oglednim primjerom za ‘male Trumpove’ kakvih je pun svijet (treba li ići dalje od ‘našeg dvorišta’?).

A jesi li primijetio koji je Trumpov modus operandi? Da li slijedeći vlastiti instinkt, da li na savjet PR-ovaca, tek on se uoči početka kampanje ponašao ‘neamerički’, ili u najmanju ruku krajnje neuobičajeno. Odbijao je svako sudjelovanje u televizijskim konfrontacijama kandidata za Republikansku nominaciju, sugerirajući time kako je on iznad svih njih. U isto je vrijeme držao skupove svojih pristaša. Mada mu se s pravom moglo predbaciti kako bježi od odmjeravanja snage (argumenata) s onima koji kao i on pretendiraju na to da osvoje nominaciju Republikanske stranke za Predsjedničkog kandidata, upalilo je. U saveznoj državi Iowi trijumfirao je s osvojenih 51% glasova. 

Možeš mi, naravno, reći kako nigdje ne stoji da će ponoviti taj uspjeh i u narednim ‘prethodnim izborima’. Točno, ali nigdje ne stoji niti da neće. Dapače, sva ispitivanja javnog mnijenja upućuju na zaključak (strahovanje) da Donald Trump nezadrživo juriša na Bijelu kuću. Ostane li na tome da će mu na strani Demokrata protukandidat biti sadašnji Predsjednik Joe Biden (kojega Trump otvoreno izvrgava ruglu, sugerirajući kako ga samo injekcijama ograničenoga trajanja osposobljavaju za javne nastupe), loše nam se piše.

Pitaš: zašto? Evo zašto.

Trump je bio i ostao do razine bolesnoga samozaljubljeni i samouvjereni amater na političkoj sceni. Ne donosi, dakle, niti znanje, niti iskustvo potrebno za funkciju Predsjednika SAD-a, mada je na njoj već jednom bio. Hoće li zaustaviti rat u Ukrajini? Neće, ukoliko se (koliko god to moglo zvučati nevjerojatnim) ukrajinski otpor ne slomi poput kule od karata prije početka iduće godine. Vjerojatnije je da će na neki način izvući Ameriku iz toga rata, prebacujući njegov teret na Evropu, nesposobnu da se oslobodi iz zamke u koju ju je utjerao scenarij Bidenovog konfrontiranja s Rusijom preko leđa Ukrajinaca. 

Sudeći prema posljednjoj press konferenciji francuskog Predsjednika Macrona, upravo se to može očekivati, jer Macron najavljuje potrebu da Evropa ‘u disfunkionalnom svijetu’ stekne sposobnost obrane vlastitog suvereniteta bez da je pri tome ovisna o Americi, da bi u istome dahu rekao kako Evropska unija ‘nikako’ ne smije dozvoliti rusku pobjedu u Ukrajini i opisujući rusku agresiju kao ‘najveći rizik’ za globalni poredak. 

Drugim riječima: Macron američku politiku prema Rusiji pretvara u evropsku (pa i bez Amerike); što će Trumpu svakako odgovarati. Pa će možda, Evropi iza leđa, i obnoviti gotovo prekinute odnose s Moskvom, prodajući u isto vrijeme zdušno američko oružje Evropljanima, kako bi popunili svoje arsenale ispražnjene slanjem pomoći Ukrajini.

Hoće li Trump dovesti u red američko-kineske odnose, osobito nakon izbora na Tajvanu koji su dali vjetar u leđa protivnicima politike ‘jedne Kine’ i pobornicima samostalnosti Tajvana? Teško. Trump ne propušta reći kako je u prijateljskim odnosima s kineskim Predsjednik Xi Jinpingom, ali ne propušta ni ponoviti kako nikome neće dopustiti da izvlači korist iz odnosa s Amerikom (‘mene je briga samo za naš interes’, kaže on). Je li to platforma na kojoj se s Pekingom može otići korak dalje od Bidenove politike ‘toplo-hladno’? Ne vjerujem. Trump će i Kinu, a osobito skupinu BRICS koja već ima deset članica i koja brojem stanovnika, ali i ekonomskom moći nadmašuje skupinu G-7, smatrati opasnošću za američke interese, onako kako ih on doživljava (ali ne i samo on, nego nedvojbeno i ‘duboka država’ koja u Bidenovom mandatu očito vuče sve konce u igri, a za koju bi bilo iluzorno pretpostaviti kako će nestati s Trumpovim ponovnim ulaskom u Bijelu kuću). 

Osim svega, može Ti se učiniti banalnim što tako nešto uopće spominjem, Trump nije čovjek koji čita. Pa tako nije, pretpostavljam, pročitao ni posljednji intervju Henrya Kissingera (nedugo prije smrti). Taj zaista legendarni (što ne briše i sve ono negativno što je radio) američki diplomat upozorio je, u kontekstu američko-kineskih odnosa, kako su ‘obje strane uvjerene da ona druga predstavlja stratešku opasnost', dodajući tome sljedeću ocjenu: 'Na putu smo sukoba velikih sila . . . Nalazimo se u klasičnoj situaciji prije Prvog svjetskog rata, gdje niti jedna strana nema mnogo prostora za političke ustupke i u kojoj svaki poremećaj ravnoteže može dovesti do katastrofalnih posljedica'. Ne vjerujem da je Trump to pročitao, a ako jest, sumnjam da je shvatio. Možda bi shvatio Kissingerovo upozorenje da 'sudbina čovječanstva ovisi o tome hoće li Amerika i Kina moći zajedno'. Mada bi i u ovoj formuli Trump vjerojatno pitao: a gdje je tu naš interes?

     Hoće li novi/stari Predsjednik Trump znati kako smiriti Bliski istok? Iskreno: ne vjerujem. Napokon, Trump je bio taj koji je američku ambasadu u Izraelu prebacio u Jeruzalem (što nitko desetljećima nije radio, jer je dio Jeruzalema Izrael osvojio ratom). Trump je bio taj koji je okupiranu (sirijsku) Golansku visoravan priznao kao dio Izraela. I Trump je bio taj čija je politika prema Iranu uživala apsolutnu podršku kompromitiranog premijera Netanyahua. Ne sjećam se da je ikada govorio o Palestincima, ili o potrebi stvaranja Palestinske države (o čemu, doduše, Biden uporno govori, ali u praksi radi sve, odnosno ne radi ništa da bi spriječio Izrael u njegovom koliko osvetničkom, toliko s vojničke točke gledišta i opravdanom pohodu na Gazu, pohodu u kojemu je u tri mjeseca - znam, već sam Ti to jednom rekao, ali ne mogu ne ponoviti  - pobijeno više civila, nego u Ukrajini u dvije godine). 

Trump budućnost Bliskog istoka vidi u uspostavljanju međudržavnih odnosa Izraela s arapskim državama, u trgovini i u – profitu. Za Palestince u takvoj slici nema mjesta, ali bez Palestinaca, točnije bez rješenja palestinskog pitanja mira na Bliskom istoku neće i ne može biti. Pa ni trgovine, pa ni profita. Ali to je, bojim se, za Trumpa viša matematika. Griješim li u takvoj procjeni, rado ću priznati pogrešku.

     Hoće li Trump na kormilu SAD pomoći u suzbijanju sve katastrofalnijih posljedica klimatskih promjena? Neće, sigurno. Trump klimatske promjene ne priznaje, a jedino što u okolišu vidi, to su zalihe plina i nafte ispod zemlje i mora. I zato će njegova politika biti, kao što već najavljuje: bušiti, bušiti!

     No, Trump je opasan, opasniji možda nego u bilo čemu drugome, u odnosu prema činjenicama, prema istini. Onako, kako on tretira činjenice, onako kako se on odnosi prema istini (a kada kažem 'istina' mislim isključivo ne nepobitne, dokazane i dokazive činjenice i podatke), Trump pruža alibi velik koliko i moć Amerike u globalnim okvirima svakome tko poželi revidirati povijest onako kako njemu odgovara. Napokon, zar nismo upravo od Trupma 'naučili' da postoje činjenice i 'alternativne činjenice'? Potpuno pomanjkanje respekta prema onome što je nepobitno, ničim sputana besramnost u izvrtanju notornih činjenica, negiranje očitoga i inauguriranje evidentnih laži na mjesto istinitih podataka, to je nasljeđe prvoga Trumpovog mandata. 

I ne, nemoj me pogrešno shvatiti: nije Trump prvi (američki) političar koji je slagao. Laž je postala nezamjenjivim elementom američke politike najkasnije od onoga sramotnog prezentiranja 'dokaza' o oružjima masovnog uništavanja Sadama Huseina u Vijeću sigurnosti UN. 

Lagalo se i prije. Lagalo se ne samo u Americi. Trump, međutim, laže iz dana u dan, u svakome javnom nastupu, pružajući – ponovit ću još jednom, jer to ima posebnu težinu na ovim našim prostorima – dragocjen alibi svima onima koji 'pišu novu povijest', lažući o onome što je bilo.

     I što da Ti kažem na kraju ovoga pisma, u večernjim satima četvrtka 18. siječnja? Prvo: Trump je opasan. Drugo: Trump je pred vratima. I treće: ne vidim nikoga tko bi  mu ta vrata pred nosom zalupio.

(18.01.2024.)

Povodom izbora Donalda Trumpa za predsjednika SAD-a donosimo jedan od tekstova iz nove knjige Tomislava Jakića „12 mjeseci u 70 pisama 2023./2024. Svijet oko nas i mi u svijetu“ koja uskoro izlazi u izdanju SABA-e, a u kojoj je sabrao pisma koja je u razdoblju od lipnja 2023. do lipnja 2024. slao „Nepoznatom Nekome“