"Čini mi se da živim sve što imam u genima i sve što sam ondje mitološki natrpao, znači seljake, generale, fantaste, siromahe, Furlane, Turke, bankare, pijance ... koji su se objesili, pali u dvobojima... ljevičari tridesetih godina, kao što je tada bilo moderno. Dosta razmišljam o njima."
Tomaž Šalamun (Zagreb, 1941 – Ljubljana, 2014)
Rathenau. Grob boli
Da se opet u krugu svučeš,
pokriješ glavu i čekaš na mene.
Da su tvoji udovi obli i meki kao magnet.
Da ne budeš originalan, nego gladan.
Zakucan. Mokar, ali još gladan.
Da juriš k meni kao ja k tebi, ti koji me pečeš.
Koji me sišeš i puniš. Prazniš.
Kad te pogladim, šume tvoje šume.
Fijučeš kada te pokrivam.
Kako te opasno ljubim.
Bojim se da ne iskočim kao top.
Kao riblje oko.
Usišem u te. Nahranim te kao baterija.
Da ti ne budem privremen a zatim mrtav.
Pjevaj! Istražuj! Ponovi: želim te,
Šalamune. Nisi vjerovao, nisi mi vjerovao.
Kakve si stijene pretočio.
Koliko si samo svjetlosti zatim izlio iz sebe!
Dok ti je rasla kosa koju si
šišao, pisao si bibliju.
Kako si mi dao da te njušim!
Kako si mi dao da te milujem!
Kako ti se glas napeo,
kao da si se prisisao na slatko –
kada sam te zvao izdaleka.
Bio si uzbuđen. Vruć. Dobar i mekan kao
kruh. Svilen i darežljiv.
Tutnjio je grad kroz koji si hodao.
Pili smo. Opasao sam svoju dušu,
ti si mi je vezao. Zatim smo se
slili kao dvije meke krpene lutke te
se iscijedili, kao što je kraljević Marko
žmikao kožuh koji se sušio godinama,
a iscijedio je kaplju.
I ako si pao, nisi se udario.
Zgrabio si me. Glavu mi obrijao.
Vjekovima smo mogli ležati i slušati
jedan drugoga kako dišemo.
I samo malo si upao.
O svila! Borba! Sat! Tamnoplavi panj!
Sve tvoje tvrdo kamenje sam prerađivao
u meku smjesu i zidao. Udaljavao si me
nježno i govorio: ne budi
lud. Ti si previše lud. I
pokrio me, kad si osjetio da se hladim.
Grlio me, premda si želio čitati.
Napasao sam se, kao da sam se zagnjurio u djetelinu.
Uvijek bi me samo lagano slomio
da bih ustao gipkiji.
Hoćeš li ikad isplivati iz moje duše, nježni?
Sada sam ja tvoj kamen.
I prikovan sam.
Tromba
Dijete si, koje je previše plakalo te se previše
umorilo. Sve si pokušao. Driblao srca.
Rastao kao što je rasla svjetlost i glava.
Borio se kao lav. Ne dopusti da se razbuktaš.
Poslije cvokoću zubi. Tonus padne, svjetlo
se ugasi, bura zavija i još je dugo do jutra.
Tu su otkrili deblo, staro dvije tisuće godina.
Izdubljeno deblo. Tada su ga rasjekli.
Zatim ga je sretna okolnost tako potopila
da je zrak tako čudno kružio da ga se nije
doticao. Gdje je iskočio iz debla u hladnu
vodu prije dvije tisuće godina goli čovjek? Ne
kažu, je li veslao ili se odguravao.
Močvara je plitka. Je li bila i tada
Zarasla u šaš? Događa se, da se
kovitlac slegne i razlije na tanjur.
Tekućina boli više nego kad je u trubi.
Teško mogu zamisliti mornare, koji se
odguravaju, tu se nema od čega odgurnuti.
Stijene su umjetne. Molovi su napravljeni.
Leđima dovlačiš na hrpu svoju slavu, da bi
na kraju puknuo. Ako ne puknuo, istrulio. Ako
ne istrulio, prestao disati. Ako ne prestao
disati, disati dalje iza devet gora.
Mi te nećemo čuti. Nitko te neće
vidjeti. Ni sa kime nećeš okušati jogurt.
Kako je, kada se moraš boriti za život
s posebnim papučicama od ovčice u golemoj
praznoj kući, a izvana odasvuda prodire studen?
Ako kist ne djeluje? Ako niotkuda nema voća?
Sve sam potrošio. Nezaposleni Afrikanci
prose par franaka, svi si pružaju ruke,
i oni, i osjećaj je da će netko nešto
probiti. Da će iskočiti iz kože, jer ga
previše boli. Danas se slegnuo dlan.
Previše sam zapeo za Christiana i
uzeo ga kao nekoga koga ću oploditi. To je
bila strašna nadmenost. Christian je slabašan,
umoran je, potpuno je natopljen
tugom i kulturom te mu parobrodi koji
putuju pod oblakom možda više ne pomažu.
Što ti znaš? Kako možeš reći da ćeš ti
sada s njim nešto raditi. Kako možeš
umišljati da će biti sretan ako ga budeš
otiskivao i mijenjao? Ako ga budeš kao
kakav silovit vjetar bacao na glavu,
gurao ga u brdo i objašnjavao mu što su
Langhe. Langhe su samo za njega. Iz Langha je
došla njegova mama. Graziellini roditelji su
iz Kalabrije i Furlanije. Ni jedan ni drugi
ustvari ne znaju talijanski. Zalijevao si
ih kao bačvicu mlijeka, plesao s njima,
zavijao im i palio žarulje. A što ako je
to ritual? Ako ovdje dolaze samo nesretnici?
Preko kojih potom protutnji susjeda s
očima mahnitih groupies? I još marširaš na kraj
svijeta. Da bi vidio što? Da bi sreo nekoga?
Da bi meditirao o brodićima s desetog
kata i gledao prsa originalnih betonskih
galebova koji su veliki točno kao i oni u
Kopru. Nije čudno da se upališ kao benzin, tučeš
po požaru slika i potom ostaneš ležati. Misliš da ćeš
se probuditi u raju, a probudiš se nasmrt iscrpljen.
Sa slovenskog preveo Edo Fičor
Tomaž Šalamun (Zagreb, 1941 – Ljubljana 2014), jedan od najznačajnijih i najutjecajnijih pjesnika druge polovice dvadesetog stoljeća na području bivše Jugoslavije, već je s prvom zbirkom pjesama (Poker, 1966) izazvao pomutnju u poeziji u potpunosti odbacivši tradicionalnu poetsku imaginaciju i zamjenjujući je slobodnom igrom jezika impregniranog protokom jasnih, konceptualnih slika i gotovo opipljivim, za konzervativne čitatelje skandaloznim prisustvom tijela, s čime je naznačio svoju poetiku koju je nadalje razvijao u pedesetak knjiga pjesama.
Radikalna subverzija njegove poetike prepoznaje se praktički u svakom stihu, jer se u narednom koraku uvijek mogu aktivirati otponci koji konkretiziraju obećanje o slobodi, pogonskog goriva tog u osnovi samosvršnog, duboko poosobljenog procesa. Sloboda je uvijek u bitnome anarhična, eksplozivna i razarajuća, njezin cilj i svrha unaprijed su ugrađeni u pokretače procesa, a emancipacijsku dimenziju zadobiva u izmještanju pojedinačnog kao izvanjskog. Stoga je inicijalni zamah, impetus koji održava novum jednog načelnog negiranja, nužno preuzet izvan književnosti, izvan određene, nacionalne tradicije poezije, te je ustrajno građen na radikalnim namjerama konceptualne umjetnosti i njenim premisama, kako su bile uglavljene sredinom 1960ih i u narednim desetljećima razrađivane u ekspanzivnoj umjetničkoj praksi.
Modernost njegovog projekta svoje uže, poetičke obrise zadobiva pomoću negiranja i osporavanja. Prije svega u korjenitom odbacivanju intimizma i intimističke (samo)refleksivnosti shvaćenih kao potpuno suvišna, bespotrebna prtljaga, jer se u izoštrenoj vizuri pokazuju kao zastarjeli gabariti jedne zagušljive tradicionalnosti u poeziji. Na tom mjestu svom silinom, na neponovljiv način izbija tijelo, tjelesnost kao afirmacija u smislu raskrivanja unutrašnjeg svijeta, kojem više nije potreban filter pretpostavljene, pa onda s time definirane (malo)građanske sentimentalnosti, koja po inerciji uskogrudno zazire od realnih, ćutilnih učinaka tijela u njegovu nezajažljivom djelovanju.
U jednom tekstu iz 1978. godine, Šalamun je za svoju poeziju rekao: "Čini mi se da živim sve što imam u genima i sve što sam ondje mitološki natrpao, znači seljake, generale, fantaste, siromahe, Furlane, Turke, bankare, pijance ... koji su se objesili, pali u dvobojima... ljevičari tridesetih godina, kao što je tada bilo moderno. Dosta razmišljam o njima."