Policija trenira ljenoću

Bivšom Jugoslavijom kružili su vicevi o milicajcima. Sadašnjom Hrvatskom ne kruže vicevi o policajcima, ali ne kruže ni policajci. Nigdje humora, nigdje pandre.

Pa je lako zbrojiti dva i dva: ne možeš se zajebavati s nečim čega nema.

Već dulje držim kako u nas nitko ne bi zapazio da se na sedam dana i formalno ukine policija. Od ponedjeljka do ponedjeljka, recimo, pa da na jedan tjedan stanje de facto preraste u stanje de iure. I dalje bi sitniji lupeži trgali gradskim gospođama torbice iz ruku, istim ritmom kao dosad, naoružani krimosi srednjega zuba pljačkali bi privatne trgovine i zlatarnice istim ritmom kao dosad – ritam organiziranog zločina vjerojatno bi također bio sličan – a mirni građani imali bi istu šansu da u tramvaju dožive maltretiranje pijanih Bad Blue Boysa te drugih agresivnih protuha koje je od sile kadra odvratiti jedino sila. I tako dalje. Izostao bi tek tzv. „očevid“, fenomen koji samo mali Ivica tumači kao uvid u ozbiljnu istragu, a zapravo je najobičniji naknadni zapisnik, pečat na svršenu činu, ovjera nedjela, simbol ravnodušnosti... Ujedno i zaštitni znak policije koje nema i kad je fol ima.

Usput govoreći, da se policiju ukine i formalno, na taj jedan tjedan, i prometne nesreće bile bi zacijelo jednako frekventne, s obzirom na to da hrvatski plavci nisu ludi za permanentnom, aktivnom ulogom u osiguranju prometa. Ne privlači ih ni sprečavanje suludih noćnih jurnjava kojima se zabavlja opasna „zlatna mladež“, opasna zbog ovoga: čim vidiš model auta, znaš da je šmrkavac po zanimanju sin. Odnosno kći, svejedno. A s tatom je pametnije nemati posla.

Prometnoj policiji privlačnije je periodično postavljanje radara na punktove poznate po tome što pitomi ondje voze 10 kilometara na sat brže od ograničenja. Naplaćenim kaznama hrani se vječito gladna blagajna, a eto i prilike za dociranje: „Pa znate li, gospodine, da je ovdje dopušteno...“ Vozio si pedeset, a ne četrdeset, ajme pogibelji za sve oko tebe! Sprečavanje pravih divljaštava murjaka rajca samo kad mu daju u ruke tzv. „presretač“, jednu od onih nabrijanih pila od petsto konja, u kojima i sam može po autoputu špilati fakine iz filma „Brzi i žestoki“, pa se poslije hvaliti curi kako je vozio 300 na sat, dvadeset brže nego bjegunac. Tu je ruka zakona takoreći već ispod grudnjaka, isplatilo se toga jutra brinuti za sigurnost prometa.

No pustimo promet, posrijedi je sektor u kojem fakine povremeno ipak istjeraju iz zapećka na križanja, da ručno pale i gase semafore onih pola sata koliko traje najveća gužva, što stvara barem privid stalne aktivnosti. Pustimo i borbu s organiziranim kriminalom, tu nikad ne znaš kakvi vjetrovi pušu u politici, u mafiji, među tvojim šefovima, koga se trenutačno smije pecati, koga ne... Također sviranje onoj stvari, dakle, kao i drugdje, no iz donekle razumljivih razloga. Ako si trut, ovdje si trut s ispričnicom.

No što je s temeljnom policijom? Odnosno, s temeljnom zadaćom temeljne policije, a to bi bilo hodanje? Koje pak nije ništa drugo doli osnovna mjera prevencije: da se stalno pokazujete i tako na vrijeme demoralizirate nasilje i lopovluk. Nema toga više, takozvana policijska patrola nije ni stigla zaživjeti pod terminom „policijska ophodnja“, a zameo joj se trag. Hrvatska policija ne šeta nego sjedi, ulicu je zamijenila stolcem u uredu, tabane guzicom, i umjesto žuljeva dobiva hemoroide. Povremeno, doduše, ima masovnijeg izlaska zbog iznimnih događaja, poput državničkih posjeta, te nešto policijskog produciranja, pretežno po centru. No to se ne računa, jer jedno je parada, a drugo patrola, jedno je šminker, a drugo pravi pozornik. Taj pozornik postao je kod nas fantomska kategorija, riječ zabilježena u rječniku, no bez pokrića na ulici. I da se odmah razumijemo, u inozemstvu nije tako, ne slijedimo mi tu nikakve europske i svjetske trendove, o čemu se ovdje voli palamuditi.

Evo samo dva primjera. Kao što vidimo u holivudskim filmovima, američki „copsi“ cirkuliraju gradovima u automobilima. Naši više čak ni u autima. Bobbyji i dalje London premjeravaju u cipelama. Naši Zagreb? Možeš misliti. Svojedobno na ovim prostorima jest postojao pandan londonskome Bobbyju, a društvo mu je pravio Rudi; uostalom, od njih smo dvojice i počeli. Upravo su ta dvojica – Bobi i Rudi u uniformi milicajaca – patrolirali socijalističkim ulicama dok su vicmaheri od njih pravili bedake. Osobno bih volio vidjeti obojicu i na demokratskim ulicama, i Rudija, i Bobija. Ili ako hoćete, Bobbyja.

Ali ne, nestali su, kao i njihov manje šaljivi kolega dekster, ovdašnja inačica Prljavog Harryja, također čovjek s terena. Danas sva trojica pod drugim imenima sjede jedan do drugoga u uredu, premeću papire i piju kavicu... Onda u postaju stigne dojava o nekakvu prepadu na poslovnicu banke, građani su navodno u potjeri, jedan od njih, bivši branitelj, čak je i ranjen... Dečki u stanici gledaju na sat, čekaju da prođe mudrih trideset minuta, jer ne želiš valjda da gadovi još i tebe ustrijele, pa potom polako na očevid. Naravno da im onda Istrom hara, baš ovih dana, nekakva neuhvatljiva bajkerska banda poznata pod internim kodnim imenom „Sol na rep“, da se na Poljudu pojavljuje svastika itd.

Doista, ovi kojima je posljednji glavni poglavica Ranko Ostojić više nisu nomadi odgojeni u tragačkom duhu, nego sjedilačko pleme. I to komotno pleme, koje čeka da urod zvan plaća kapne bez obzira na to što vani radi onaj... kako se zove... da, kriminal. Usto, u strahu su od jačih i, što je ružnije, katkad surovi prema slabijima. Opaki tipovi mogu biti bez brige. Tinejdžeri sa skateboardima ne, ako policajac u prolazu procijeni da pred Hrvatskim narodnim kazalištem remete javni red i mir; tada nisu isključena privođenja i pljuske.

Ali ne daj bože da vam padne na pamet zucnuti protiv policije, možda i zatražiti da se smanji broj zaposlenih ili snize primanja. Odmah skače na noge nabrušeni sindikalist kojemu sam zaboravio prezime i počinju tirade o teškim uvjetima rada, opasnosti u obavljanju posla i sl. Opasnost, to bi valjda bila ona kavica koja može ofuriti po krilu kad zazvoni telefon nakon oružane pljačke. Ili klinac s daskom.

Teško je reći koliko je točno prošlo – je li se to zbilo prije petnaest godina, dvadeset, ili čak i prije punih jubilarnih četvrt stoljeća? – otkako su Bobby, Rudi i Prljavi Harry napustili hrvatske ulice prepuštajući ih onima koji su za njih zainteresiraniji. Od sve pandre koju imamo, na tim su nam ulicama preostali manje-više jedino ležeći policajci.

Što se tiče ostalih, parafrazirat ću stih pjesmice popularne nekoć u Jugoslaviji: „Policija trenira ljenoću.“

Kriminalac može nastaviti s parafrazom: „Da bude sve kako ja hoću.“