Posljedicama protiv uzroka: Uloga sile u obrazovnom procesu

Profesor koji se, kako se to gotovo službeno navodi, sukobio sa učenicima – a nije, jer su se učenici sukobili s njim – pušten je iz pritvora u kojem je trebao provesti 30 dana, jer je… O tome što je, malo, samo malo kasnije.

Incident je, je li tako – tako je, šokirao hrvatsku javnost: onu javnost što se često, ali uvijek na kratko šokira, pa se onda posveti već nečemu zabavnijem, da bi se nakon protoka vremena opet malo šokirala.

Službenu verziju znate, osim ako od početka prosinca niste dežurali u najbližem trgovačkom centru. Dakle, u strukovnoj zagrebačkoj srednjoj školi šezdeset jednogodišnji profesor nije najprimjerenije reagirao nakon što su ga nadobudni balavci verbalno provocirali i gađali kredama, da bi mu se, na lažnom kraju, jedan drsko unio u lice. 

Krenulo je, kako to obično biva u drumskim birtijama i sličnim situacijama, naguravanje, profesor je nečim, nebitno čime, čekićem, pepeljarom i bocom nije, udario nasilnog srednjoškolca po glavi, pa su ga dvojica solidarnih učenika spriječila u mogućim pokušajima daljnje upotrebe argumenta sile. No nisu, tako empatični, zaustavili i razrednog kolegu već su mu, na stvarnom kraju, neutralizirajući protivnika dali startnu prednost u sukobu koji je, da ponovimo, zgrozio hrvatsku javnost. 

Istu onu javnost što će već na Badnji dan, a za Božić sigurno, iz stanja šoka i nevjerice preći u ono uobičajeno, u nezainteresiranost iz koje će kratko izroniti kada ih opet, a to opet neće biti barem do kraja školskih praznika, snimak mobitelom podsjeti na zapravo dugoročno najgoru posljedicu i rata i takozvane tranzicije; takozvane jer proces pretvaranja nečega u ništa nema skorog kraja pošto tog nečega još uvijek ima.

Zvučat će grubo, ali istina ionako nije sklona nježnostima: ljudski gubici nadoknadivi su pravljenjem djece, kuće iz kojih je rastao korov dok su im fasade krasile rupe od gelera su obnovljene ili se mogu obnoviti; upokojenu industriju zamijenile su neke druge, za društvo najčešće štetne, ali trenutno profitabilne gospodarske grane; fabricirane međuetničke napetosti u praktički monoetničkom društvu su manifestni oblik podilaženja niskim strastima većine, a nasilje prema manjinama pokazna vježba njene snage… 

Obrazovanje sa svime što ga čini, od nastavnog programa, preko inflacije odlikaša, pa do odnosa između profesora i učenika je tako kvalitetno upropašteno da se samo neizlječive budale i isti takvi naivci – ako razlike uopće ima – mogu nadati njegovoj obnovi u razumnom roku, onom poslije kojeg sustavom ocjenjivanja neće upravljati ambiciozni roditelji, a njihovo potomstvo napokon znati da je razlika između poželjnog sukoba sa autoritetima i nerazblaženog divljaštva jednaka razlici između soka od jabuke i rakije od kruške. 

Da stanje šoka famozne javnosti ima dulji rok trajanja od jogurta ne bi se svako toliko oglašavali sindikalisti iz prosvjete, niti bi se, također svako toliko, ponavljale suštinski iste, a sadržajem kao različite storije o incidentima čiji je broj takav da ih se slobodno može proglasiti pravilom. 

Eto, recimo, vesela su djeca, ima tome skoro tri godine, ulila dezinficijens u čašu vode nastavnice u zadarskoj Školi primijenjenih umjetnosti i dizajna, a isto je ponovio i jedan osnovnoškolac. 

"Učenik mi je stavio nož na vrat uz prijetnje ubojstvom". "Učenik osmog razreda se svaki sat penjao na stol, skidao hlače i vikao ‘Hoćeš da ga izvadim? Da vidiš što je piton‘". "Učenik od 14 godina zaletio se u mene i moju, tada trudnu, socijalnu pedagoginju i ritao nas dok smo se dizale s poda". "Učenik me naguravao i histerično vikao: Marš u p.m., jedi gov*a, kad sam ga pokušavala odvesti psihologu". "Učenik od sedam godina me gurnuo i počeo svom snagom udarati po prsima i trbuhu dok sam kao dežurni učitelj njega i ostalu djecu čuvala dok ne dođu roditelji. Zanimljivo je to što je njegova mama došla u trenutku dok me on još udarao... Uopće nije reagirala niti pozdravila. Uzela ga je pod ruku i otišla", pišu hrvatski nastavnici i nastavnice, pokazujući, uz ostalo, da zagrebački sukob nije prvi, kao što, da se ne lažemo, ni posljednji takav slučaj koji će zgroziti javnost na dva – tri dana, pa završiti u zaboravu i novinskim arhivima.

Nisu, naravno da nisu, svi ovdašnji prosvjetni radnici i radnice anđeli božji: ima i tu onih što će, kao u šali, šutnuti dijete zbog, kao, žvakaće gume, a zapravo zbog prezimena i očeve slave; pa onih što će učeniku koji se potrudio da pročita Shakespeareovog „Hamleta“ dati jedva dvojku zbog stava – naravno pogrešnog, jer u dobi u kojoj ih je zapao u lektiri drugačiji i ne mogu imati – umjesto barem četvorke za trud, rad i razmišljanje; konzervativnih dušebrižnika i dušebrižnica što na prevaru odvode djecu na satove vjeronauka iako ih ona ne pohađaju; čuvara kontrarevolucije što paze da se na ekskurzijama ne ide u „njihove kafiće“, one čiji su vlasnici Srbi; zainteresiranih za tek to koliko još ima do kraja sata, a ne za ono što se na satu radi… 

Djece, međutim, nema svakakve, jer djeca nisu kriva ni kada spadaju u, kako kaže odvjetnik zagrebačkog nastavnika, Veljko Miljević, starije maloljetnike. Nije ih, naime, škola naučila da su u njoj gospodari discipline i ocjena, niti su se sa tim znanjem rodili, kao što im prilikom upisa nije rečeno da mogu, ali ne svaki dan, bez posljedica gađati nastavnika kredom, nastavnici dati da popije dezinficijens ili pedagoginju poslati u tri pičke materine i proći bez ukora jer se, eto, draga mama i isti takav tata ne slažu – da, roditelje se i to pita! – s ukorom kao kaznenom mjerom. 

Brižne mamice i tatice što različitim tehnikama – od svakodnevnih dolazaka u škole, preko direktnih ili prijetnji posrednika čija je politička moć proporcionalna nastavničkom strahu od otkaza, pa do, recimo, zabijanja noža u radni stol - trojke pretvaraju u petice, ukore u ništa, a potencijalno izbacivanje iz škole zbog nasilnog ponašanja u zaborav, proizvode djecu koja se, što je naravno dobro, ne plaše školskih autoriteta i vjeruju, što je naravno užasno, kako su u školi autoriteti oni, pa kao takvi mogu, ne svaki dan, samo kada im dođe, pokazati gdje je kome mjesto u piramidi moći. 

Sustav koji isključivo štiti djecu od loših nastavnika i sustav koji uopće ne štiti nastavnike od nasilnih učenika, dva su kraja iste krive linije koja može poslužiti i kao putokaz kroz ono u što je školstvo pretvoreno izgradnjom društva u kojem se status ne stječe već kupuje, u kojem je nasilje – a ono ne mora biti čisto fizičko, ima, kažimo tako, i nježnijih oblika – prihvatljivo sredstvo za ostvarenje cilja i u kojem se o posljedicama, kao u aktualnom, zagrebačkom slučaju, govori dva – tri dana, dok se o uzrocima glasno šuti gotovo tri desetljeća. Sasvim dovoljno za odgoj generacija i generacija onih što će, prije nego pokažu snagu i moć, žrtvu pitati: „Znaš li ti tko sam ja?“. Odgovor, naučili smo iz bogatog iskustva, neće dobiti. Strah je, naime, najučinkovitiji cenzor. 

Inače, odgovor glasi: znam, bahati kreten.