Priča s lektirom logična je posljedica desetljetnog odnosa društva i vlasti prema kulturi

Aktualna rasprava oko lektire zapravo je bura u čaši vode. I zapravo uopće nije rasprava. Ćate iz Ministarstva znanosti i obrazovanja, ničim posebno izazvani, osim vlastitom beznačajnošću, skrpali su novi popis obavezne lektire za osmoškolce i srednjoškolce, i pritom su s popisa izbacili djela nekih značajnih pisaca, a od živućih pisaca samo su trojica ušla u lektiru.

Riječ je o sukobu beznačajnosti i značajnosti koji traje otkako je ljudi, pri čemu su u najvećem broju slučajeva beznačajni na pozicijama moći i kroje sudbinu značajnima. Riječ je, također, o trivijalizaciji i idiotizaciji kulture i društva koje se sustavno provode od uspostave samostalnosti.

I sad su pisci digli glas, upozoravaju i zgražaju se, digli su popriličnu buku, a ministrica uzvraća da je shvatila poruku i da će uvažiti kritike. Naravno da nije ništa shvatila i da neće uvažiti kritike. Da joj je bilo do shvaćanja i uvažavanja, onda se popis obavezne lektire uopće ne bi radio bez svih zainteresiranih. Ministrica bi u taj posao uključila društva pisaca i profesore, pozvala bi na javnu raspravu o tome... No, ništa od toga nije učinjeno. I zato ovdje nema ni riječi o raspravi, čuju se samo monolozi dvaju strana, a djela izbačena iz obavezne lektire, neće biti vraćena na popis.

Novi, okljaštreni popis obavezne lektire nije pao s neba. On je logična posljedica desetljetnog odnosa ovog društva i vlasti prema kulturi općenito, a posebno prema živućim piscima i književnosti. Koliko je vlasti stalo do kulture pokazuje ulaganje u kulturu - otprilike pola posto proračuna. Jedva da je i društvu u cjelini išta više stalo do kulture – u promilima se računaju oni koji kupe ili pročitaju jednu knjigu godišnje. Kultura čitanja ne postoji, prosječna naklada knjiga je nekoliko stotina primjeraka, ozbiljan kulturni dodatak postoji samo u jednim dnevnim i jednim tjednim novinama, kulture u tragovima ima još na javnoj televiziji, privatni kanali uopće ne poznaju kulturu, knjižare su nestale iz većine hrvatskih gradova...

U Zagrebu je, na mjestu jedne velike knjižare u Ilici 30, danas trgovina odjeće; na mjestu kultne knjižare u Ilici 7, u kojoj je radila pjesnikinja Anka Žagar, danas je slastičarnica; na mjestu knjižare na Cvjetnom trgu u kojoj je osamdesetih radio jedan od utemeljitelja kultne knjižare Moderna vremena, Nenad Bartolčić, danas je mobitelarnica, trgovina mobitelima; i napokon, na mjestu antikvarijata Tin Ujević na Zrinjevcu, danas je pekarnica.

A kad tako stvari stoje, onda čuđenju što su iz obavezne lektire izbačena djela suvremenih hrvatskih pisaca i književnih klasika poput „Ježeve kućice“, „Junaka Pavlove ulice“ ili „Dnevnika Ane Frank“ i nema mjesta. A ako se netko i čudi tome, onda je to samo još jedna manifestacija licemjerja, kukavičluka ovog društva, koje desetljećima pasivno promatra, bolje rečeno aktivno sudjeluje u uništavanju kulture, javnih prostora, javnih dobara, javne televizije...

Što se uvrštavanja djela živućih pisaca u obaveznu lektiru tiče, ne smatram to pitanjem od presudne važnosti. Ovdje dijelim mišljenje američkog pjesnika Robinsona Jeffersa izraženo u pjesmi u kojoj, prepričano, kaže sljedeće: ako je bog bio toliko dobar da vam dade pjesnika, onda ga slušajte; ali ga, zaboga, pustite na miru dok ne umre; bez nagrada i ceremonija, to ubije čovjeka; pjesnik sluša prirodu i svoje srce; i ako buka svijeta oko njega naraste, a on ako je dovoljno čvrst, otrest će se svojih neprijatelja, ali ne i svojih prijatelja; to je osušilo Wordswortha, zagušilo Tennysona, i ubilo Keatsa; to je natjeralo Hemingwaya da glumi budalu, a Faulknera da zaboravi svoju umjetnost.

Dakle, neka ostave pisce na miru, neka ih čitaju i slušaju i kupuju njihova djela, ali neka ih ne gnjave glupostima; neka pisci dovrše svoj opus i svoj život, a onda neka ih razvlače uokolo. S tim u vezi, što se lektire i nastave književnosti tiče, važnije je kako se ona predaje, nego koja se djela i koji pisci uče i predaju.

Inače, u zavjetrini frke oko lektire Ministarstvo kulture latilo se rušenja Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika, dosad relativno sigurnog utočišta za pisce slobodnjake koji se nisu najbolje „snašli“ u neoliberalnom hrvatskom raju i koji preživljavaju s minimumom minimuma, to jest s honorarima za knjige i tekstove koje uspiju prodati novinama. Riječ je o Nacrtu prijedloga Zakona o obavljanju umjetničke djelatnosti koji, kako upozoravaju iz HZSU-a, nije usuglašeni prijedlog Radne skupine jer u njega nisu uključeni pristigli prijedlozi umjetničkih strukovnih udruga iz travnja 2018. godine, a niti su u Radnu skupinu uključeni predstavnici HZSU-a. Nacrtom prijedloga Zakona stručne i administrativne poslove od HZSU-a preuzima Ministarstvo kulture Republike Hrvatske uz niz nepovoljnih odredbi za profesionalne samostalne umjetnike i umjetničke strukovne udruge. Iz HZSU-a kažu kako nije sporna potreba za izradom kvalitetnijeg Zakona, ali je sporan nedemokratski, političko autoritarni način na koji se pokušava u kratkom vremenu nametnuti novi Zakon. Kao što ni potreba za novim popisom lektire nije sporna, već je sporan način na koji se to radi. 

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2019. godinu