Pričigin – priče koje se pamte

Pričigin, splitski festival pričanja priča, već osmu godinu zaredom održava se u prostorijama grada Splita kao kulturna manifestacija i fenomen potreban gradu i publici. Riječ je o festivalu koji je osmislio dr. Petar Filipić, redovni profesor na Ekonomskom fakultetu u Splitu. Profesor Filipić kaže kako ideja Pričigina nije sasvim originalna:

“Pričigin je i nije originalan. Naime, ideju san pokupio u Americi, sa storytelling festivala. Iako su njihovi 'pričatelji' bili profesionalni, interpretirali su tuđe tekstove. Meni je bliža tradicija naše mediteranske usmene predaje, znači da svako predstavi svoju priču, i da pričaju ljudi svih struka, od književnika, preko glumaca do profesora, recepcionera... Jer mi znamo pričati. Uzmimo samo najraniju hrvatsku povijest, sva je obavijena legendama koje se prinose s koljena na koljeno. Već tada, prije petnaestak godina razradio sam koncept, ali je neko vrijeme, do 2007. 'odmarao' u škafetinu.“

Započet kao izvrsna ideja vrijedna svake pažnje i pohvale, ovaj festival nudio je gradu točno ono što mu je nedostajalo; kulturnu prekretnicu u komunikaciji između žirija i publike, autora i čitatelja.

Ove godine program festivala zasniva se na kvalitetnom i dobro promišljenom programu; prvu večer u prostoru Amfiteatra mladih na temu Sve je super i sve je za pet (tribina o nogometu) pripovijedali su Pričiginu dobro poznata imena poput Tanje Mravak, Milane Vlaović, Aleksandre Kardum, Ivane Simić Bodrožić, Roberta Perišića, Gordana Nuhanovića i Vladimira Stojsavljevića. Priče su ispričane u prepunom auditoriju sa sitnim nedostatkom kisika tako da su pripovjedači imali zadatak svoju priču staviti u zadani okvir od deset minuta što većini ipak nije uspjelo, ali publika je bila itekako zadovoljna. Neki su svoju priču “razvukli” nepotrebnim detaljima i preciziranjem, a neki su se mogli i bolje pripremiti s obzirom da nisu uopće pričali o zadanoj temi.

Splitska publika uvijek nekako uspije nagraditi najjačim pljeskom sinjsku književnicu “britka jezika” Tanju Mravak, koja je uspjela postići da je jednako priznata i među kritičarima i među publikom. Ove godine pričala je o odnosu nogometa i modernih medija, a koliko je “element pričljivosti” prisutan i u njenim književnim djelima i na koji način se priprema za festival, odgovorila je:

“Element pričljivosti varira od priče do priče. Ali "pričljivost" je slučajan efekt nekih kratkih priča, u njima mi je važnija emocija i atmosfera. Drugačije pristupam pisanju kratkih priča nego pripremama priča za Pričigin. Na Pričiginu je pričljivost nužna, to je forma usmenog pripovijedanja i nastojim pripremiti priču koja će usmenim pripovijedanjem oživjeti. Vjerujte mi, one na papiru ponekad uopće tako ne

izgledaju. Pogotovo ova zadnja.”

Drugi dan spojio je splitsku publiku s eminentnim piscima nekadašnje zajedničke države; urednik i moderator Kruno Lokotar izvrsno je odabrao zanimljiva imena poput Rumene Bužarovske (Makedonija), Jurija Hudolina (Slovenija), Srđana Srdića (Srbija), Marka Tomaša (BiH), Halila Matoshija (Kosovo), Marka Pogačara (Hvatska) i Emira Imamovića Pirketa (BiH). Koliko je “teška splitska publika” bila senzibilna za “pjesme koje su zavrtjele živote” susjednih književnika, pitali smo Marka Pogačara, splitskog književnika i kritičara:

“Teško mi je odgovoriti koliko je splitska publika unaprijed bila senzibilna na samu temu večeri, ali to, čini mi se, nije ni važno. Reakcije su mi se činile sjajne! Još više me oduševila činjenica da su svi događaji na Pričiginu, pa tako i ovaj u kazalištu lutaka, bili prepuni. Puno je ljudi na kraju ostalo i vani, slušalo se iz hodnika. To dovoljno govori. Ne pada mi napamet ni jedan drugi s književnošću povezan događaj u zemlji koji može okupiti toliko ljudi…”

Večer je završila veselom i intrigantnom ćakulom s još intrigantnijim voditeljem i novinarom Aleksandrom Stankovićem u kavani Bellevue.

Treći dan dokazao je kako je festival i korektan u namjeri da dostojanstveno obilježi i Svjetski dan pripovijedanja, međunarodnu manifestaciju usmenog pripovijedanja koja se obilježava 20.ožujka od 2003. godine kada je zadobila svoj konačni oblik, a u što se Pričigin svojom formom itekako uklapa. U sklopu toga u izvanrednoj Bookvici svoj najnoviji naslov Optužena predstavila je Slavenka Drakulić, priznata hrvatska književnica i publicistkinja koja živi van domovine, u dalekoj Švedskoj, a na festival je došla u dvostrukoj misiji; predstaviti svoju knjigu i kao gošća svoje autorske večeri.

Amfiteatar Doma mladih ugostio je splitske pisce i sveprisutne “utorkaše” pa su pričali Ivica Ivanišević, Zlatko Gall, Ante Tomić, Jurica Pavičić, Živko Skračić, Dražen Čulić i Dragan Markovina na temu Naše muke. O kakvim je točno mukama bilo riječ i što je mučno prenio na nestrpljivu publiku, pitali smo Dragana Markovinu, profesora povijesti s Filozofskog fakulteta u Splitu:

“Dakle, pričao sam o ljubavnim mukama u malom mistu. Ja sam naime formativne godine proveo u Lumbardi na Korčuli. U kojem se život odvija u klasičnim

koordinatama malog mista. Tu su pošta, Dom kulture, ured turističke zajednice i naravno kiosk Tiska. Unutar tog četverokuta odvijala se priča koju sam ispričao. Moja zaljubljenost u djevojku koja je radila u uredu Turističke zajednice, odlazak na ispitne rokove u Zagreb, neočekivano povratak i neuspješni pokušaj da ostanem nevidenim ispred roditelja i posebno od oka lokalne trafikantice.”

Pričanje se nastavilo u kavani hotela Bellveue; ovaj put tema je bila kad su festivali bili festivali, a gosti Miki Jevremović, Đorđi Peruzović, Goran Pelaić, Ivica Flesch, Ivica Bubalo.

Pozitivna dimenzija Pričigina realizirala se i kroz akciju Burza pročitanih knjiga pod motom Knjige na vagu, knjige na metre; koliko knjiga doneseš, toliko knjiga možeš i odnijeti, a sve knjige koje ostanu na štandu ove godine donirat će se knjižnici Okružnog zatvora u Splitu. Tradicionalna Burza odvijala se četvrti dan festivala u kavani Semafor u centru grada.

I Hrvatsko narodno kazalište otvorilo je širom vrata Pričiginu; prepuna kazališna dvorana i mnoštvo onih koji žele čuti Operu u priči iz perspektive Vladimira Kranjčevića, Valentine Fijačko, Zrinke Pavlić, Tončija Bilića, Tonča Šitina i Ivice Ivaniševića.

Svaka večer završava u kavani, četvrta je završila u autorskoj večeri Slavenke Drakulić; književnica je ispričala priču o svom životu u Splitu, a izlaganje završila dotaknuvši se teme feminizma koja je prisutna i u njenoj novinarskoj karijeri.

Posljednji dan donosi u prijepodnevnim satima dječji program pričanja na

čakavštini PriČAgin gdje nastupaju učenici osnovnih škola odabrani na Dječjem Pričiginovom natječaju. Svoje mjesto u festivalskim redovima pronaći će i vinari u Hotelu Park, a čitavi kulturni događaj završava s priredbom Pričigin narodu u kojoj sudjeluju svi oni koji imaju nešto reći o sreći. Sudionici festivala pričaju Priče o sreći, ali ovaj put sudjeluje i njihova publika.

Koliko je Pričigin festival koji nudi pričanje priča isključivo afirmiranih hrvatskih i stranih književnika i vrsnih pripovjedača koji svoje pričaju i tijekom cijele godine, iskristaliziralo se već i prošle godine kada je program spomenutog festivala nešto izmijenjen.

Naime, Pričigin je na svom početku unutar programa nudio i natječaj za kratku priču kao kvalitetnu opciju da se javno predstave i afirmiraju svojim uradcima i neka nova nepoznata imena u hrvatskoj književnosti. Ključni kriterij za ocjenjivanje priča bio je “pričljivost”, odnosno mogućnost da se kratke priče ispričaju pred publikom bez čitanja, i to posljednju večer festivala. Tako bi pobjednici anonimci pred publikom ispričali svoje priče na zadanu temu. Renato Baretić, urednik programa festivala, novinar i pisac, komentirao nam je kratko razloge ukidanja spomenutog natječaja:

“Nakon nekoliko godina shvatili smo da se taj natječaj zapravo uopće ne uklapa u koncept Pričigina.“ Kao utjeha, ostao je mikrofon narodu pet minuta posljednju večer u kavani.

Šteta, riječ je bilo o još jednom natječaju u moru književnih natječaja, ali to je bio jedan od onih koji “pričaju priče koje se pamte”. Ipak, ovaj festival će zasigurno živjeti dugo jer ima sve; prekrasan grad kojem nedostaje kulturnih događanja, goste koji se rado odazivaju svake godine i najbolju publiku na svijetu.