Radikalnost skromnog prijedloga

Dolazak radikalne ljevice na vlast u Grčkoj izazvao je, u velikoj mjeri očekivano, komešanje u domaćim liberalnim krugovima. Uz neposredne političke učinke, jedan od razloga uznemirenosti zacijelo leži u činjenici da pobjeda Sirize potvrđuje ono što kod mnogih izaziva intelektualne strahove: mogućnost artikulacije lijeve pozicije u političkom polju. Dosadašnji intelektualni konsenzus gradio se oko ideje da je veoma teško ili čak nemoguće razlikovati ljevicu i desnicu u ekonomskom ili političkom polju te da problematika odnosa rada i kapitala, nejednake raspodjele bogatstva i asimetričnih odnosa moći u društvu čine skup zastarjelih problema koji ne odgovaraju dinamičnoj, na znanju zasnovanoj ekonomiji 21. stoljeća. Nije potrebno posebno pokazivati da je taj konsenzus izgrađen na staklenim nogama u mjeri u kojoj slika "nove ekonomije" predstavlja u najboljem slučaju pretjerivanje, osobito kada je riječ o zemljama kapitalističke periferije. Globalna kriza samo je zaoštrila društvene sukobe karakteristične za suvremeni kapitalizam, osobito na europskom području uslijed institucionalnih i političkih manjkavosti Europske unije.

Grčka se u tom pogledu razlikuje od ostalih perifernih članica EU-a po tome što se pojavila "konsolidirana" ljevica spremna da se suoči s ključnim socijalnim i ekonomskim problemima koje muče europska društva, od neuspješnih i štetnih programa fiskalne konsolidacije do problema ljudskih prava imigranata na području EU-a, bez ustezanja ili njihova prevođenja u termine europske ekonomsko-političke elite sabranih pod sintagmom "strukturne reforme". Takvo radikalno preispitivanje dominantnog intelektualnog mnijenja nije moglo proći bez ideološkog psovanja i drugih pokušaja neargumentiranog obezvređivanja.

Radikalnost pripisana Sirizi ima malo veze s političkom stvarnošću Grčke. Radikalnost pripisana Sirizi predstavlja tek proizvoljni retorički dodatak, prijeko potreban liberalnim kritičarima poput Puhovskog ili Bakića za apriornu diskvalifikaciju ljevice

Domaći su se mainstream-komentatori proteklih dana potrudili da drže korak sa svojim europskim kolegama u prokazivanju opasnosti radikalizma koje donosi pobjeda Sirize, s jedne strane, samo da bi s druge pobjedonosno ustvrdili slom lijeve politike u Grčkoj nakon nepuna dva tjedna vlasti. Tako je, na primjer, profesor Žarko Puhovski pronašao elemente nacionalizma u politici Sirize u pokušaju predstavljanja grčke ljevice kao potencijalne inačice nacionalsocijalizma. Taj postupak, analogan Chruchillovim povezivanjem britanskih laburista i Gestapa tokom predizborne kampanje 1945. godine, govori mnogo o nelagodi u intelektualnom polju. S druge strane, ugledni poduzetnik Nenad Bakić ustvrdio je da je premijer Aleksis Cipras lažni revolucionar koji je već u prvom koraku pokleknuo pred zahtjevima Angele Merkel. U oba slučaja problem leži u imputiranoj radikalnosti grčke ljevice na vlasti. Radikalnost pripisana Sirizi ima malo veze s političkom stvarnošću Grčke. Radikalnost pripisana Sirizi predstavlja tek proizvoljni retorički dodatak, prijeko potreban liberalnim kritičarima poput Puhovskog ili Bakića za apriornu diskvalifikaciju ljevice.

Pogrešno prepoznavanje, odnosno preciznije rečeno, proizvoljno prišivanje oznaka ekstremizma i neodgovornosti Sirizi može se najjasnije promotriti na primjeru novoga grčkog ministra financija Janisa Varufakisa. Iako je u medijima predstavljen kao opasni marksist, čak i površan pogled na njegov politički habitus pokazuje nešto sasvim drugo.

Samo bi se u pogledu znanstvenog rada Varufakisa moglo metaforički opisati kao opasnog marksista. Naime, Varufakisova profesionalna karijera vezana je uz akademski rad gdje se dugi niz godina bavio ekonomskim istraživanjima u kojima je ispitivao sadržaj i doseg ortodoksne ekonomske teorije. Nakon završenog studija matematike, Varufakis se okrenuo ekonomiji, posebice primjeni teorije igara na ekonomske probleme. U mnogobrojnim knjigama i člancima Varufakis teorijski i metodološki pokazuje nekoherentnost i bespredmetnost suvremene ortodoksne ekonomike koja, prema njegovom mišljenju, ima primarno funkciju ideološke legitimacije tržišta i tržišnih rješenja.

Međutim, nikako ne slijedi da radikalni zaključci iz domene ekonomskih istraživanja u pogledu statusa ortodoksne ekonomske teorije moraju biti mehanički preslikani na političku domenu. Upravo suprotno, od samih početaka krize eurozone Varufakis je ustrajno branio svoj "Skromni prijedlog za rješavanje krize eurozone", koji je napisao u koautorstvu sa Stuartom Hollandom i Jamesom Galbraithom.

Izgleda da je europska tehnokracija bez demokratskog mandata spremna baciti kocku i inicirati novu bankovnu krizu u Grčkoj s posve nepredvidljivim posljedicama. Posljednji potez Europske središnje banke koja je odlučila da više neće prihvaćati grčke obveznice kao jamstvo za zajmove jasno pokazuje da institucije Trojke zajedno s različitim interesnim skupinama nemaju namjeru dopustiti da se bilo kakav model socijalne Europe vrati na političku scenu

"Skromni prijedlog" nastao je na pozadini uvjerenja da je europski socijalni model politički slomljen u toku izgradnje Europske unije. Europska politička elita, uključujući socijaldemokrate, u potpunosti je prihvatila logiku tržišta kao vodilju institucionalne izgradnje Europske unije, pri čemu financije zauzimaju vodeću ulogu. Ovo posljednje ogleda se, ne u bankokraciji, kako se to gdjekad naivno zamišlja, nego u financijalizaciji. Posljednje razdoblje ekonomske povijesti obilježeno je usponom novih financijskih institucija i novih financijskih proizvoda. Nadalje, financijalizacija je pretvorila kapitalističke privrede u nestabilne tvorevine sklone krizama.

Globalna kriza 2007. godine nije donijela toliko priželjkivanu reformu financijskog sustava, već ideološko prokazivanje javnog sektora i mjere štednje. U mnogobrojnim tekstovima Varufakis je izražavao strah da će kriza uz nepromišljene i štetne mjere štednje potpomoći da ekstremna, ksenofobna i rasistička desnica postane važan politički faktor u Europi. Drugim riječima, Varufakisova proeuropska pozicija temelji se na uvjerenju da će od uzdrmavanja temelja Europske unije prije svih profitirati ksenofobne i nacionalističke političke stranke i organizacije. Između sasvim opipljive prijetnje uspona nacionalističke desnice u Europi i otvorene nezainteresiranosti europske političke elite da se suoči s institucionalnim nedostacima jedinstvene monetarne unije, "Skromni prijedlog" formuliran je kao pokušaj da se na temelju progresivne lijeve politike adresiraju ključni aspekti europske krize: bankovna kriza, kriza javnog duga, kriza investicija i društvena kriza. 

"Skromni prijedlog za rješenje krize eurozone" Varufakisa, Galbraitha i Hollanda sastoji se od četiri komponente. Prvo, umjesto nacionalnih središnjih banaka posao rekapitalizacije banaka bio bi prebačen na Europski stabilizacijski mehanizam (ESM). Budući da je jedan od ključnih institucionalnih nedostataka eurozone vezan uz nepostojanje procedura za rješavanje problema nesolventnih banaka, prva komponenta "Skromnog prijedloga" usmjerena je na rješavanje tog problema bez potrebe stvaranja bankovne unije u kratkom roku i bez potrebe da se mijenjaju stavke Ugovora iz Maastrichta. Drugo, "Skromni prijedlog" donosi program ograničene konverzije duga kojim bi se državama članicama omogućilo da ostanu unutar mastriškog ograničenja javnog duga na 60 posto BDP-a. Treći se dio odnosi na investicijski program za oporavak Europske unije koji bi se temeljio na združenom izdavanju obveznica od strane Europske investicijske banke i Europskog investicijskog fonda. Sredstva prikupljena izdavanjem obveznica usmjerila bi se na investicijske projekte perifernih članica EU-a u cilju stimuliranja kohezije i konvergencije unutar Unije. Posljednja komponenta odnosi se na stvaranje Programa društvene solidarnosti putem kojega bi se svim stanovnicima Europske unije, osobito u ekonomski devastiranim područjima, omogućio pristup elementarnim životnim potrepštinama poput hrane ili električne energije.

"Skromni prijedlog" što ga je Varufakis promicao od samog početka krize eurozone ukazuje na sadržaj lijevog „radikalizma“ koji se mahom sastoji od promišljenih i argumentiranih stavki oblikovanih s ciljem da se izbjegne urušavanje eurozone i spriječi uspon regresivnih nacionalističkih snaga u perifernim zemljama pogođenim krizom. Na žalost, institucionalni nositelji mjera štednje poput MMF-a ili Europske komisije ni više od pet godina nakon početka ekonomske krize u Europi nisu pronašli intelektualni kapacitet da se suoče s fundamentalnim problemima u samoj konstrukciji eurozone te usprkos bjelodano štetnim društvenim posljedicama i dalje grade svoje pozicije na nedomišljenim konceptima poput ekspanzivne fiskalne konsolidacije.

Politika Sirize, baš kao sam Varufakisov "Skromni prijedlog", gradi se na malim i logičnim koracima prema stabilizaciji grčke privrede, a samim time i prema stabilizaciji eurozone. Radikalnost se ovoga puta ne sastoji u grandioznim revolucionarnim zahvatima, nego u pokušaju da se nizom zdravorazumskih poteza presiječe poročni krug recesije, štednje i političke eskalacije

Tomu nasuprot, politika Sirize, baš kao sam Varufakisov "Skromni prijedlog", gradi se na malim i logičnim koracima prema stabilizaciji grčke privrede, a samim time i prema stabilizaciji eurozone. Radikalnost se ovaj put ne sastoji u grandioznim revolucionarnim zahvatima, nego u pokušaju da se nizom zdravorazumskih poteza presiječe poročni krug recesije, štednje i političke eskalacije. Iracionalni ekstremizam danas se može ponajprije naći u djelovanju ključnih europskih institucija te u diskursu mainstream-medija u kojima se redovito, i ne slučajno, problem zaduženosti europske periferije razmatra u kvazireligijskim terminima grijeha i iskupljenja. Međutim, politika javnog duga, kako naglašava njemački politolog Wolfgang Streeck, označava prije svega distribucijski sukob između investitora (vjerovnika) i stanovnika Europe. Obe skupine imaju potraživanja s obzirom na javna sredstva, ali je logika tih potraživanja sasvim različita, štoviše suprotstavljena. U prvom je slučaju riječ o logici trgovine i ugovora, dok se u drugom radi o socijalnim i političkim pravima. Siriza se uplela u taj sukob na legitimaciji koja proizlazi iz diskursa socijalnih i političkih prava. Ona nudi razmjerno jednostavan i razmjerno dobro osmišljen kejnzijanski plan za oporavak grčke privrede, uzimajući u obzir mandat na temelju kojeg je dobila izbore i slabosti vlastite pregovaračke pozicije. Ovo potonje je izuzetno bitno jer teren na kojemu se pregovara nije neutralan, a institucije Trojke zajedno s različitim interesnim skupinama nikako nemaju namjeru dopustiti da se bilo kakav model socijalne Europe vrati na političku scenu.

Posljednji potez Europske središnje banke koja je odlučila da više neće prihvaćati grčke obveznice kao jamstvo za zajmove to jasno pokazuje. Izgleda da je europska tehnokracija bez demokratskog mandata spremna baciti kocku i u svrhu fiskalnog discipliniranja inicirati novu bankovnu krizu u Grčkoj. Iako posljednji potez ECB-a ne znači da su grčke banke ostale sasvim odsječene od dotoka likvidnosti, idući korak naznačenom smjeru može biti samo ukidanje programa ELA (Emergency liquidity assistance), što je već učinjeno s negativnim posljedicama u slučaju Cipra. Dakako, u grčkom bi slučaju to vjerojatno značilo urušavanje bankarskog sustava s nepredvidljivim i najvjerojatnije katastofalnim posljedicama.

Reforme za kakve se zalaže Siriza, a koje uključuju hvatanje u koštac s korumpiranom oligarhijom u javnom i privatnom sektoru, ne mogu ni započeti ako europske elita ne prihvati činjenicu da se dosadašnji nametnuti proces reformacije svodio, riječima Janisa Varufakisa, na deformaciju grčke privrede i društva. Na žalost, prvi potez ECB-a pokazuje da su ideološko-interesni zidovi koji dijele centar i periferiju Europe viši nego što se na prvi pogled moglo činiti, možda previsoki za promišljeni reformizam Sirize i njezinog ministra financija Janisa Varufakisa.