Revolucija, ako je bude, doći će s desna

Svakih deset godina britanski filmski magazine, Sight and Sound, organizira glasanje za najbolji film svih vremena. 1952. godine, kada je tradicija započela, najboljim je proglašen De Sicin „Kradljivci bicikala“ (glasalo je tek 63 kritičara). U narednih pet desetljeća kritičarski konsenzus je bio monolitan: najbolji je bio Wellesov „Građanin Kane“, dok 2002. godine, nakon 50 godina Kaneove dominacije, pobjeđuje Hitchockova „Vrtoglavica“.

I to je bio „big deal“, evolucija u kanonu, i razlog za bezbrojne, uglavnom besmislene, eseje o simboličnoj važnosti rokade. Kanon je, naime, i 2002. itekako ostao kanon -  uspostavljeni sistem vrijednosti, kriterij koji dozvoljava tek minimalne promjene (Hitchcock za Wellesa), ali je u biti kalcificiran.

Ovaj put Sight and Sound je pozvao duplo više rasno, etnički i spolno raznolikih kritičara nego prije deset godina (čak 1,683!), sa samoproklamiranom namjerom da se „digne saka protiv uspostavljenog poretka“. Pod „poredak“ čitaj monolitni patrijarhalni, bijeli, seksistički, zapadnjački, kolonijalni, agresivno kapitalistički, i represivni eko-sistem ekonomskih, političkih i estetskih mjerila.

Najboljim filmom svih vremena proglašen je, tako, „Jeanne Dielman, 23 Quai du Commerce, 1080 Bruxelles“ belgijske queer redateljice Chantal Akerman (snimljen kad joj je bilo tek 25 godina), koji je super elokventni, ali ideološki dogmatičan konzervativni filmski kritičar, Armond White, s prezirom ali i s pravom krstio “marksističko-feminističkim” filmom.

Na 7. mjestu je „Beau Travail“ Claire Denise, na 14. „Cleo od 5 to 7“ Agnes Varde, „Meshes of the Afternoon“ Maye Deren je broj 16,  „Spike Lee a Joint - Učini pravu stvar“ je broj 24, „Ivančice“ Vere Chytilove je na 28., a „Portret djevojke koja izgara“ Celine Sciamma je na 30. mjestu. Ključni recentni naslov crnog Hollywooda, Jordan Peelov „Bježi“ zaključuje listu. Ovo je impresivni spisak sto remek-djela sto značajnih filmova, i dobrodošao doprinos egalitarizaciji kriterija po kojima se – kad se već mora - kodificira umjetnost.

No, Hitchockov „Vertigo“ je još uvijek broj dva (od „Jeannne Dielman“ dijeli ga 0.4 posto glasova!), Wellesov „Kane“ treći, Kubrickova „Odiseja 2001.“ je šesta, Donnen-Kellyev „Pjevajmo na kiši“ je deseti, Coppolin „Kum“ 12., Reniorov „Pravila igre“ 13.,  Fordovi „Tragači“ su broj 15, a Scorseseov „Taksist“ je na 29. mjestu.

Svi su to redom filmovi realizirani iz pozicije “muškog pogleda ” (“male gaze”), kako je još jedan marksista, John Berger, definirao tretman žena kao vizualnog objekta, od postrenesanse do modernog marketinga. I to na čelu s Hitchockovim paragonom, „Vertigom“, u kojem James Stewart u nekrofilskom transu tretira Kim Novak ne kao ženu, nego kao opesesivnu fantaziju.

Ukratko, kanon je mrtav, živio kanon!

Sight and Sound eksperiment je simptomatičan za modernu europsku i američku ljevicu koja se uvijek zadovoljava minimalnim pomacima, neuvjerljivim evolucijama i birokratskim revizijama. U svom eseju „Priroda masovnih demonstracija“ (1968) John Berger definirao je proteste ne kao pozive na „demokratsku svijest“, nego kao „pripremu za revoluciju“. Slobodan prijevod: „Demonstratori prekidaju normalan život na ulicama ili na otvorenim prostorima koje zauzimaju. Oni amputiraju ta mjesta i još uvijek bez snage da ih okupiraju za stalno, pretvaraju ih u privremene pozornice na kojima dramatiziraju moć koju još nemaju”.

Sight and Soundova multikulturna i polivalentna “šaka protiv uspostavljenog poretka” nije, dakle, radikalni revolucionarni protest. Mada misli da jest, baš kao što su to mislili Barrack Obama i Hillary Clinton sa svojom tobože transformativnom politikom. Godine 2022. lista je revolucionarna baš koliko je to i aktualna američka demokratska vrhuška: Joe Biden je Ford, a njegovi vodeći senatori, Chuck Schummer i Stanley Hoyer, Donnen i Kelly. Nova, progresivna generacija američkih demokrata predvođena Alexandriom Ocasio Cortes, Rashidom Tlaibom i Ilhan Omar su Chantal Akerman, Claire Denise i Maya Deren američke politike. Na listi, ali bez ikakve stvarne moći.

Revolucija, ako je ovdje bude, doći će s desna. Pročitajte još jednom Bergerove rečenice i stavite ih u kontekst 6. siječnja 2021. Desnica neće energiju kanalizirati kroz reviziju kojekakvih lista ili sistema, nego kroz „prekid normalnog života“. Ako je Kongres sistem (i lista), 6. siječanj nije bio korekcija kanona - to se radi na izborima - nego „privremena amputacija“ istog.

Tog 6. siječnja 2021. američki desničari „dramatizirali” su „moć koju još nemaju”. Isto su učinili Bolsonarovi demonstratori u Brazilu. Globalna desnica je spremna na revoluciju, na način na koji to ljevica nije. Njihove intervencije u Washingtonu i Brasiliji bile su usmjerene ka uništavanju sistema, a ne reviziji ili evoluciji. Time su bili „privremena pozornica“ za diktaturu nativističkog populizma. Kako ljevica nema revolucionarnih ambicija (zato što je odista “establišment “) ostaje im da revidiraju - a ne mijenjaju – sisteme i reorganiziraju liste.

Bolje bi bilo da studiraju James Cameronov „Avatar“, za 3D simulaciju revolucionarnog, robusnog ekološkog populizma s lijeva (dvije milijarde globalne zarade do sada) i možda nešto nauče!

Nastavlja se…

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2023.. godinu