Književno-umjetničko djelo slijedi nemire i dvojbe glavne junakinje koja u zreloj životnoj dobi odlučuje postati spisateljica, te objavljuje roman s tematikom iz zadnjeg rata, prepun mučnih i brutalnih prizora, posebice hiperrealistično opisanih scena mučenja zarobljenih hrvatskih vojnika u srpskim logorima Foto: Forum.tm
Ministarstvu kulture Republike Hrvatske
Runjaninova 2, 10.000 Zagreb
Povjerenstvu za dodjelu potpora za poticanje književnog stvaralaštva za 2017. godinu (u sastavu: Dubravka Brezak Stamać, Snježana Šetka, Julijana Matanović, Tanja Belobrajdić, Mate Maras)
Predmet:
Prijava povodom Javnoga poziva za dodjelu potpora za poticanje književnog stvaralaštva za 2017. godinu
Objašnjenje:
Ovim se prijavljujem na Javni poziv za dodjelu potpora za poticanje književnog stvaralaštva za 2017. godinu, te tražim potporu za svoj književno-umjetnički rad, točnije roman, što ga uz poticaj Ministarstva kulture kanim realizirati tokom sljedeće godine. U tom smislu, budući da predloženi književno-umjetnički projekt, temeljen na dokumentarnoj građi, iziskuje opsežna terenska istraživanja, prikupljanje dokumentacije, kao i predan spisateljski rad, očekujem godišnju potporu u iznosu od 84.000 kn koja će mi – u skladu s propozicijama samog Ministarstva – biti isplaćivana u redovnim mjesečnim obrocima od po 7.000 kn. Napominjem da bih mogao pristati i na polugodišnju potporu (42.000 kn), no u tom slučaju bi moj književno-umjetnički uradak, pretpostavljam, u ishodu više sličio obimnijoj noveli nego romanu, pa upozoravam Ministarstvo i nadležno Povjerenstvo da bi, imajući u vidu početnu zamisao, time bila prouzročena nepotrebna književno-umjetnička šteta.
Podnosilac prijave:
Viktor Ivančić, oženjen, otac punoljetnog muškog djeteta, nacionalno nedefiniran, državljanin Republike Hrvatske sa stalnim prebivalištem u Splitu, pisac i novinar, autor 12 objavljenih knjiga (kratki životopis i bibliografija u posebnom prilogu).
Kratki opis projekta:
Književno-umjetničko djelo – koje bi se žanrovski moglo odrediti kao roman o sazrijevanju, a u početnoj fazi ga vodim pod radnim naslovom Roman o Lori – slijedi nemire i dvojbe glavne junakinje koja u zreloj životnoj dobi odlučuje postati spisateljica, te objavljuje roman s tematikom iz zadnjeg rata, prepun mučnih i brutalnih prizora, posebice hiperrealistično opisanih scena mučenja zarobljenih hrvatskih vojnika u srpskim logorima. Usprkos sumnjivoj literarnoj kvaliteti romana, junakinja za svoj rad dobiva značajna priznanja i književne nagrade od istaknutih nacionalnih institucija. Prilikom ceremonije dodjele nagrade „Slavić“ Društva hrvatskih književnika, junakinja, udobno zavaljena u fotelji od crvenoga pliša, pomalo uspavana svečanim govorom predsjednika DHK u kojem veliča njeno amaterski napisano djelo, vrti film dvadeset i nešto godina unatrag: junakinja je naime tada, kao pripadnica 72. bojne Vojne policije, ordinirala u splitskom logoru Lora – gdje su zatočenici bili srpske, a čuvari hrvatske nacionalnosti – i sudjelovala u okrutnim seansama mučenja i zlostavljanja zarobljenih civila i vojnika.
U romanu će se kombinirati ratne i mirnodopske epizode, izmjenjivat će se prizori iz logorskoga mučilišta i scene iz kulturno-književnih salona, često i kroz reminiscencije i dileme glavne junakinje. Treba li neočekivanu društvenu promociju ona zahvaliti svojoj nekadašnjoj (logorskoj) aktivnosti ili sadašnjem (spisateljskom) angažmanu? Koji su je talenti doveli do uspjeha? I vrijedi li među njima tražiti razliku? Ima li uopće smisla (nacionalno motiviranu) torturu i (nacionalno motiviranu) kulturu promatrati kao pojave koje bi jedna s drugom bile u antagonističkom odnosu? Tim više što se junakinja i u svojoj literaturi bavi torturom, obilno koristeći potankosti iz osobnog iskustva, samo što je zgodnom izmjenom etničkih obilježja zlostavljanih i zlostavljača osigurala odgovarajuću etičku konzistenciju svoje proze i prilagodila je tekućim društvenim prilikama…
U svojevrsnom antiklimaksu – jer roman o tome govori: o mogućnostima i modalitetima kontrakatarze – hrvatski ministar kulture, inače poznat po svojim profašističkim uvjerenjima, imenuje junakinju članicom Povjerenstva za dodjelu potpora za poticanje književnog stvaralaštva. Junakinja na svoja pleća preuzima ozbiljnu društvenu i kulturnu odgovornost. Ona postaje arbitar. Ona odlučuje. Ona utvrđuje kriterije. Ona postaje mjerodavan segment u pogonu koji definira poželjan vid nacionalne kulture. Ona određuje koji su pisci podobni za državnu stimulaciju njihova stvaralaštva, a koje valja otpisati… Hoće li joj pri obavljanju te važne zadaće koristiti njena mladalačka fascinacija palicom, bodljikavom žicom i induktorskim telefonom? Ili će joj pri ruci biti neki drugi instrumenti?
Roman će različitim narativnim tehnikama predočiti i ambiciju i dramu glavne junakinje: pisac u nastajanju, prošlost u nestajanju. Ali prošlost, dakako, ne nestaje, pogotovo ako su izumljeni modeli preko kojih nekadašnje zločinačke prakse – upravo kroz cinične figure njihova poricanja – bezbolno preživljavaju, stječu novi vitalitet i čak zadobivaju arbitrarnu važnost u polju kulturne i(li) književne proizvodnje. Glavna junakinja, uostalom, ohrabrena je činjenicom da se hrvatski pisci, s izuzetkom nekoliko mračnih pojedinaca (mahom nacionalnih izroda), masovno odazivaju na Javni poziv Ministarstva kulture, i da sinopsisi njihovih budućih djela hrpimice pristižu pred Povjerenstvo za dodjelu potpora za poticanje književnog stvaralaštva, a da ih pritom nimalo ne uznemiruje to što će sud o njihovim umjetničkim projektima donositi književna diletantica koja se za tu ulogu – izvršnom voljom ministra kulture – kvalificirala jedino tako što je u mladosti bezdušno mlatila logoraše.
Roman će u tom pogledu na literarno uvjerljiv i atraktivan način ispitivati krajnje granice društvene opscenosti. Njegove sadržajne rukavce i konačni dramaturški rasplet na ovome mjestu, logično, ne bih otkrivao, no ako članovi Povjerenstva za dodjelu potpora za poticanje književnog stvaralaštva za 2017. godinu (u sastavu: Dubravka Brezak Stamać, Snježana Šetka, Julijana Matanović, Tanja Belobrajdić, Mate Maras) iskažu za to interes – ukoliko im, dakle, bude trebao još poneki element prije nego odluče zavrjeđujem li za ovdje predstavljeni književno-umjetnički projekt godišnju potporu u iznosu od 84.000 kn (u mjesečnim obrocima od po 7.000 kn) – voljan sam im tu informaciju, kao i sve ostale, naknadno dostaviti.
Posebna napomena:
Svjestan sam da simbolički asortiman književno-umjetničkog rada kojim konkuriram za financijsku potporu može djelovati pomalo nategnuto, pa čak i karikirano (logorska čuvarica i prozna umjetnica u istoj osobi; Hrvatica koja je u instituciji zatvorenog tipa zlostavljala Srbe s pasioniranim osjećajem za detalje opisuje kako Srbi zlostavljaju Hrvate; potpuna književna amaterka kao članica stručnoga sudišta delegiranog od strane države, itd., itd.), no olakotna okolnost je što ta agresivna simbolička građa nije izmišljena. Roman se, naime, temelji na stvarnim događajima i akterima, a to je samo dokaz više da hrvatska stvarnost znade biti mučnija od najizlizanijih literarnih klišeja i najtrivijalnijih književnih metafora.
Smisao projekta:
Pretpostavljam da su članovi Povjerenstva za dodjelu potpora za poticanje književnog stvaralaštva za 2017. godinu, kao ugledni i kompetentni stručnjaci (od kojih jedna, koliko čujem, ne samo što dosad nije objavila knjigu, nego se nikada u životu nije ni bavila kulturom, a ipak se samoprijegornim trudom uspjela izboriti za mjesto u uvaženom tijelu odlučivanja), iz dosad navedenog razumjeli moje književno-umjetničke ambicije. Ipak, budući da to propozicije Javnog poziva Ministarstva kulture nalažu, sažeto ću ih izložiti:
Književno-umjetnički rad, Roman o Lori, što ga uz potporu Ministarstva kanim realizirati, ukazat će na začudnu navadu da se fenomenu „suočavanja s prošlošću“ prilazi iz pervertitskoga rakursa, s tim da je spomenuto pervertitstvo, kako se ispostavlja, i pojedinačno i kolektivno. Jer moralni idiotizam glavne junakinje – vratimo li se temeljnom sadržaju romana – najprije biva podržan i usvojen od vladajućeg aparata, a zatim, intervencijom izvršne vlasti, nametnut kao kriterij koji se ima smatrati prihvatljivim i općevažećim u zajednici. Preko tog kriterija se, između ostaloga, briše razlika između koncepta logora i koncepta nacionalne kulture.
Ako je tu riječ o normalizaciji potpunoga amorala, bit će da imamo posla s kulturnim i društvenim kontekstom koji buja i diktira svoj sustav vrijednosti u nekakvoj postetičkoj eri, u svojevrsnoj moralnoj distopiji (mogući podnaslov predloženog književno-umjetničkog djela:postmoralni post mortem?), dakle u ambijentu gdje su, udruženom voljom, univerzalni moralni zakoni bez ostatka zbrisani za račun vrhovnoga nacionalnog ideala – ideala krvi i tla – a to opet znači da programski nemoral postaje dio kolektivnog identiteta.
Potreba da se što jasnije distanciram od te kolektivne svojine upravo me i navela da se prihvatim ovdje opisanoga književno-umjetničkog projekta i da ga realiziram uz pomoć Boga i Ministarstva kulture Republike Hrvatske. Čvrsto sam uvjeren u to da će članovi Povjerenstva za dodjelu potpora za poticanje književnog stvaralaštva za 2017. godinu (u sastavu: Dubravka Brezak Stamać, Snježana Šetka, Julijana Matanović, Tanja Belobrajdić, Mate Maras) prepoznati njegovu važnost i značaj, te mi dodijeliti godišnju potporu u iznosu od 84.000 kn (u redovnim mjesečnim obrocima od po 7.000 kn).
Srdačno,
Viktor Ivančić