Knjiga rekapitulira povijest 20. stoljeća, kao i njegovu pretpovijest u vidu Francuske revolucije kroz gotovo naivno postavljanje pitanja o ljubavi, Lenjinu, Che Guevari, Ulrike Meinhof i Aleksandri Kollontai Foto: Vid Jeraj
U četvrtak uvečer, filozof i aktivist Srećko Horvat, održao je predavanje u Beču na Institutu za umjetnost i znanost (IWK) povodom objavljivanja nove knjige koja je već pobudila interes medija širom globusa, od SAD-a do Južne Koreje. Događaj kojem su prisustvovali austrijski filozofi i publicisti, kao i pripadnici radničkih studija, kružok sa sveučilišnog kvarta Berggasse, počeo je provokativnom tezom kako ljevica ne uspijeva shvatiti da je libidinalno podjednako važno kao i ono političko. Vješt govornik i pronicljiv mislitelj, istančanog gramscijevskog garda, Horvat je u austrijskoj prijestolnici predstavio „The Radicality of Love“ izdavača Polity Books, a za vikend je već u „Filozofskom teatru“ ugostio i britansku glumicu i aktivisticu Vannesu Redgrave – u zagrebačkom HNK.
Knjiga rekapitulira povijest 20. stoljeća, kao i njegovu pretpovijest u vidu Francuske revolucije kroz gotovo naivno postavljanje pitanja o ljubavi, Lenjinu, Che Guevari, Ulrike Meinhof i Aleksandri Kollontai. Iako su se sve krucijalne političke i društvene promjene u 20. stoljeću vodile upravo oko uloge ljubavi, čini se da se u 21-om stoljeću, stoljeću sebstva – a Grindr, Tinder, upoznavanje na mreži, daju nam za pravo – susrećemo s inflacijom seksa, ali ne i ljubavi.
Uvodnu riječ održala je vicepredsjednica Instituta dr. Tamara Ehs, koja je upoznala slušateljstvo s dosadašnjim Horvatovim radovima, kao i predanim aktivizmom. Bilo je zanimljivo da ga i nije previše trpala u krilo Slavoja Žižeka iz kojeg u domaćim medijima Horvat tobože i ne iskače. Nakon Horvatova izlaganja, održanog pod naslovom „Što je ostalo od grčkog proljeća?“ riječ je preuzeo dr. Robert Pfaller, profesor filozofije s Umjetničkog sveučilišta u Linzu. No, ono žižekovsko što jest ostalo u metodi prikovanost je slušatelja za stolicu i određena napetost pri iznošenju filozofske argumentacije s kojom nas je upoznao slavni slovenski filozof.
Horvat je kao prvu od niza ličnosti s kojima ulazi u retrodijalog, predstavio 21-godišnjeg revolucionara koji je u svojim godinama već propješačio Alpe, savladao sviranje klavira i bio vješt poliglot, da bi se zaljubio u starijeg oženjenog muškarca koji je imao djecu. Živjeli su zajedno u Londonu, gdje je i sama pomisao na homoseksualnost bila sablazan, a njegovo prakticiranje smrtno kažnjivo. Svejedno, živjeli su u otvorenoj gay vezi, o čemu je, naposljetku snimljen i film – o Rimbaudu i Verlaineu. Nakon njezina kraha, Arthur se prijavio u nizozemsku vojsku, otišao u džunglu i dalje propitujući granice svoje ličnosti, da bi završio kao građevinski radnik. Svega toga bilo mu je dosta te je prvo otišao u Jemen, a zatim i u Etiopiju, odakle je stigla vijest da se bavi švercom oružja, a da s praga dvadesetih nije zakoračio na njihov dovratak. O kome je riječ, poznato je toliko da ne treba ni spoilati, jer se radi o pjesniku koji je u svojoj ostavštini kao jednu od najsmionijih rečenica ostavio i misao da je „ljubav potrebno iznova osmisliti“. U istoj toj misli, koja je poput lastavice nadvila svoja krila nad čitavim dvadesetim stoljećem, susreće se Rimbaud u letu s izjavom Mao Ce Tunga. A ona glasi, „Revolucija nije večernja zabava, niti pisanje eseja ili šivanje... Revolucija je nasilni čin kojim jedna klasa svrgava drugu“.
U duhu krijumčara oružja koji će jednog dana stvarno i postati, Rimbaud-pjesnik je izrekao tezu da je vjernost, odnosno, odluka da se bude samo s jednim/jednom, postavila njegov život naglavce; jer, kad ne bi bio pristao na taj etički stav, postao bi – krijumčar vlastitog života. Ljubav je ta koja zahtjeva stalni rad na sebi, sustavno iznalaženje novih načina. Za razliku od, recimo, pornografije koja je izgubila subverzivni potencijal kakav je imala nekad. A to nekad, bilo je u razdoblju Francuske revolucije, ere u čijoj su štampi narodom cirkulirale raznorazne fotomontaže kraljice Marije Antoinette. Raznolike u smislu da bi joj na njima zavidjela i Moanna Pozzi, i Cicciollina i druge kraljice 'krevetivnosti', a kojima su protivnici krune javno čerečili institucije pravne, zakonodavne i izvršne vlasti na očito veselje širokih narodnih masa.
Danas je pornografija kao i pivo, razvrstana po kategorijama, dostupna toliko da ju je više nepotrebno skrivati i po tajnim folderima. Postavljajući pitanje publici nalazi li se među okupljenima itko tko ne prolazi pornografskim sadržajima u nekom svom ritmu, dobio je odgovor samo od jedne osobe. Osobe koja je u debati koja će se razviti kasnije stekla dojam da je Horvat zagovornik te i takve etike, u čemu ju i nije bilo tako teško razuvjeriti. Jer, konzumentu se pornografije zakočila mašta. Ono što bi sam trebao odmaštati da bi se uzbudio, pojela je pornografija; čime je sveden na potrošača, a uz razne iluzije kojima je omotan čin satisfakcije, tu je i osjećaj sličan zadovoljstvu nakon dobro obavljenog posla, doduše, samo kratkotrajan. Gospođa se u debati povela za Che Guevarom, odnosno njegovim momentom o pranju mozgova, u smislu da potrošači sami proizvode vizualnu reprodukciju onoga što nam se prikazuje, čime kao i Horvat zaključuje da kapitalizam uvijek iskorištava. Odnosno, da se ondje gdje se nalazi proizvodnja, istodobno nalazi i iskorištavanje. A nadalje, da je i sama ljubav također proizvodnja, s feminističkom artikulacijom o dvostrukoj potčinjenjenosti žene, koja se u braku mora dokazivati kako pred svojim mužem, tako i pred društvom.
U izlaganju, uvijek ugodno nasmiješeni i 'topli' Horvat, nadovezat će se na Oktobarsku revoluciju, te odnose političke ekonomije koji su nakon dolaska na vlast odlučili da se više neće baviti ljubavlju, odnosno o genezi Lenjina u reakcionara. Boljševici su, podsjetimo, smatrali kako je za promjenu društva potrebno promijeniti sebe, a svaku mogućnost rasprostranjenja njihovih ideja u kapitalistička društva Zapad je oblikovao tzv. društvom blagostanja, socijalnim odborima, općinskim programima za niže klase, sve samo kako radnici ne bi razmišljali o komunizmu i socijalizmu. Vješt sa svojim retoričkim fusnotama prisjeća se i crvenih Kmera, koji su djecu programatski izdvajali od njihovih obitelji sve ne bi li ih planski depersonalizirali. U ostatku, stalnim se upadicama na temu vraća na osjetljivost socijalne kalvarije Grčke i podsjeća na osnivanje socijalnih bolnica, njih dvadesetak širom Grčke, u kojima doktori rade volonterski kako bi očuvali zdravstvenu potku dostupnu svakom građaninu. Varijanta Filozofskog teatra s Horvatom u ulozi gosta pojavila se nedavno i u Berlinu, gdje je glavna zvijezda bio Janis Varoufakis, donedavni grčki ministar gospodarstva.
U dijalogu s Aleksandrom Kollontai, markantnom marksističkom revolucionarkom i boljševikinjom, koja je naposljetku bila imenovana za prvu ambasadoricu u Norveškoj prisjeća se kako je prednjačila s idejama protkanima ljubavlju. Bila je poznata po misli društvenog, gospodarskog i seksualnog oslobođenja žena koje je Lenjinu, u povjerenju doduše, krivo tumačila Klara Zetkin, njemačka revolucionarka i članica međunarodnoga radničkog pokreta... Boljševici su svojim stupanjem na vlast ženama zakonom uistinu omogućili lakšu rastavu braka, priznavanje vanbračne djece kao i ravnopravno rješavanje pitanja raspodjele zajedničke imovine za oba člana. U tom kontekstu Horvat spominje i Piketyjev tretman raspodjele nasljeđa, ali i koristi priliku napenaliti Austrijance na domaćem terenu citiranjem Komunne Eins (K1), berlinske vanparlamentarne komune (1967-69.) prema čijem su mišljenju Austrijanci bili „djeca kvazirevolucionara“. Time je samo potkurio tiganj polarizacija koje su ionako dio folklora govornika njemačkog jezika, što je prihvaćeno s ugodnim odobravanjem.
Mislitelja Aarona Zalkinda predstavit će kao zanimljivu kombinaciju Freuda, Pavlowa i Marxa, iz sjene daleko poznatijeg Wilhelma Reicha, pionira seksualne revolucije, poznatog po misli da je kapitalizam deseksualizirao svemir. Zalkind je bio skloniji krilatici o puritanskom univerzumu, skovanoj sredinom 1920-ih i postavljanju kodeksa idealnog društva. Među njegovih 12 zapovijedi (u duhu, „nema seksa prije braka“), u svojoj gravidnosti iskače posljednja, koja glasi da se država smije upletati u intimni život svojih građana u slučaju da je to potrebno. Pritom je podsjetio kako dolazi iz ne-sekularne zemlje, iako je prema posljednjim istraživanjima DZS-a, vjeronauk u hrvatskim školama u sigurnom padu. Horvat je odnos između seksualnosti i države poentirao prikazom pokrivanja i prekrivanja tijela u Iranu nakon dolaska islamske revolucije na vlast čime je ajatolah Khomeini neverbalno izjavio kako je žudnja u osnovi subverzivna.
Veliko finale knjige dolazi uz odluku Američkog psihijatrijskog društva koja je nedavno narcisoidnost uklonilo s liste bolesti. Fokus sebstva prebačen na samoga sebe, Horvat prikazuje kroz običaje koji se pojavljuju širom svijeta, počev od japanskih solo-vjenčanja, ceremonija organiziranih u aranžmanu turističkih agencija do čitave ceremonije tzv. 'falsa boda' u Argentini koja nalikuju na performans. Odlazak do matičara nastavlja se odlaskom u disco, gdje dolazi čak i do zavođenja mlade sa strane treće osobe, iako postoje i inscenacije zavođenja mladoženje od strane drugog muškarca kao i tuče i pijanke. Na kraju krajeva, tu je i 'masturdating' izlazak sa samim sobom koji jasno upućuju na političku apatiju, te na vođenje života po pravilima kapitalističke igre. Na kraju izlaganja, koje je preraslo u debatu Horvat je još par puta jasnije opleo po ljevici podsjećajući da se nedavno susreo s Assangeom koji mu je rekao kako ljevica nikako da zauzme jasan stav prema tehnologiji. Kao i da je stručnjacima iz Silicijske doline potrebno najviše još dvije godine da preuzmu kontrolu nad svijetom. Čega bi Transatlantski trgovinski ugovor bio samo vrh sante.