Šalaj: Zbog nedostatka programa SDP-a i HDZ-a imat ćemo izbore između "onih koji nisu željeli Hrvatsku" i "onih koji su je pokrali"

Na zagrebačkom Fakultetu političkih znanosti profesor Berto Šalaj studente podučava o demokraciji i civilnom društvu, političkoj socijalizaciji i europeizaciji javnih politika. U javnom prostoru djeluje kao politički analitičar, a aktivan je i u civilnom, nevladinom sektoru kao član Vijeća GONG-a. Ne slaže se s konstatacijom da je građanski aktivizam u Hrvatskoj mrtav, navodeći kao argumente brojne građanske referendumske inicijative, pogotovo onaj udruge U ime obitelji kojoj je uspjelo mijenjanje Ustava. Međutim, na pitanje zašto u Hrvatskoj, unatoč sve težem životu građana, nema velikih socijalnih nemira, poput onih koje gledamo u Grčkoj, Španjolskoj, Italiji, Njemačkoj, Francuskoj, Šalaj objašnjava kako do njih ni neće ni doći sve dok neka vlast ne dirne u javni sektor i ne krene s otpuštanjima i rezanjem plaća i mirovina, što će se, vjerojatno u nekom trenutku ipak morati dogoditi s obzirom na stanje javnih financija. Naši ljudi misle, sve dok imam nešto izgubiti, pa bila to mizerna mirovina i plaća, neću se buniti, objašnjava Šalaj. Sasvim prigodno, na tu temu parafrazira Nikolu Pašića, srpskog predsjednika vlade 20-ih godina koji je rekao – "spasa nam nema, ali propasti još nećemo", kako mu se čini i trenutačna agonija u Hrvatskoj u kojoj se ni kod jedne političke opcije ne nazire rješenje nego zaduživanjem prebacuju troškove na neke buduće generacije očekujući da će se dogoditi neko čudo.

U razgovoru za Forum.tm daje svoju analizu aktualne političke situacije u Hrvatskoj i predviđanja razvoja stanja u državi.

Kome dajete za pravo u najnovijem sporu Grabar Kitarović – Milanović?

Postoje dvije razine priče. Jedna je ona na kojoj predsjednica pokušava prikazati da je premijer prekršio neke ustavne odredbe, ali mislim da nije u pravu. Predsjednica ili namjerno krivo tumači svoje ustavne ovlasti ili stvarno nije upoznata s njima, u što ne mogu vjerovati, pa onda optužuje premijera da je prekršio Ustav. Ovdje nije riječ o kršenju Ustava nego o političkoj borbi gdje je premijer mogao, ali nije morao doći na Pantovčak, i on je iskoristio mogućnost da ne dođe i da predsjedničin poziv iskoristi za ponovno otvaranje političke borbe i kaže – predsjednica se svrstala na jednu stranu i radi za HDZ, to može biti njeno pravo, a moje je pravo da se ne odazovem pozivu i da se ponašam kako se ponašam. Ustavnopravno predsjednica je u krivu, mi smo danas u parlamentarnom sustavu u kojem ovlasti u gospodarstvu i socijalnoj sferi ima Vlada, i tu je Milanović potpuno u pravu.

Na drugoj razini postavlja se pitanje je li Milanović mogao reagirati drugačije pa zbog lošeg stanja u zemlji otići na razgovor kod predsjednice, i o tome se može raspravljati. No, od prvog dana stupanja predsjednice na dužnost bilo je jasno da će tu biti političke borbe, jer je jasno rekla da nije zadovoljna ovom Vladom i da želi drugu. Milanović je to shvatio i očito je da neće biti suradnje između njih dvoje tijekom ove godine. Teško je reći tko je u pravu, a tko u krivu, činjenica je da premijer nije prekršio Ustav, a politički gledano, riječ je o legitimnoj borbi.

U identičnoj situaciji prije četiri godine, Milanović nije radio probleme s odlaskom predsjedniku Josipoviću, jer mu je odgovaralo pred izbore da predsjednik druka za njegovu koaliciju?

Tako je. Tada mu je to politički odgovaralo i otišao je. Milanović je sada odlučio preuzeti političku odgovornost i zaključio da njegovim potencijalnim biračima neće smetati to što se nije odazvao predsjednici na razgovor. Drugim riječima, skinuo je rukavice i rekao – osim one minimalne suradnje, koju po Ustavu moram obavljati, ja ne želim surađivati s ovom predsjednicom.

Znači, 1:0 za premijera?

Ne znam je li to 1:0, ali je očito da je premijer odlučio surađivati s predsjednicom samo onda kada mora, a u svim drugim situacijama iskoristit će svoj sukob s predsjednicom kao sukob s drugom političkom opcijom.

Je li to odgovorno prema građanima i državi i od premijera i od predsjednice, koja je također svjesno išla u tu tenziju?

Naravno da je i ona bila svjesna što će se događati. U svakom slučaju to je od oboje neodgovorno prema zajednici, državi i građanima. Očito, u ovom trenutku im je važnija politička borba i nadmetanje nego interes građana. No, s druge strane, živimo u pluralističkom društvu i nisam za to da se uspostavlja umjetni konsenzus i lažna harmonija, ako su nemogući, a evidentno je da u ovom trenutku između predsjednice iz HDZ-a i premijera iz SDP-a suradnja nije moguća. Tu situaciju moramo osvijestiti i ići dalje, a problem je što oni ta politička prepucavanja koriste kako bi poslali poruku biračima da je to najvažnije, a ne stvarni gospodarski i socijalni problemi, što, pak, najviše ide na račun premijera Milanovića jer je za loše stanje on najodgovorniji. Njemu ovo povremeno izlijetanje predsjednice ide u korist jer on onda skreće pozornost s važnijih tema.

Onda treba očekivati još više stranačkih i ideoloških prepucavanja?

Osim što to premijeru karakterno odgovara, odgovara mu i zato što, unatoč tome što govori o pomacima u ekonomiji i socijali, građani to niti vide niti osjete. Lakše mu je voditi borbe s HDZ-om, Karamarkom i predsjednicom treba li ići na Pantovčak ili ne nego objašnjavati zašto njegova Vlada nema rezultata. Dakle, njemu to svakako koristi jer dodatno mobilizira njegove birače. A je li to odgovorno prema zajednici? Naravno da nije, ali i dalje ostaje pitanje je li umjetna harmonija ono što nam treba.

Može li se konstatirati da u državi imamo dvije države – SDP-ovu i HDZ-ovu koje se nikada neće susresti?

Imamo, to se pokazalo i na predsjedničkim izborima. U dvjema glavnim strankama imamo razumijevanje da one nisu stranke koje se za naklonost birača bore kvalitetnim programima i ljudima, nego imamo radikalnu podjelu u kojoj oni jedni u drugima praktički vide političke neprijatelje. S jedne strane Karamarko kaže "to su oni koji nisu željeli Hrvatsku", misleći na SDP, a s druge strane, Milanović govori "to su oni koji su pokrali Hrvatsku", misleći na HDZ, i mi na izborima moramo odlučiti "ili mi ili oni, nema mogućnosti da oko bilo čega surađujemo". To je jasna podjela i produbljivanje ionako velikog rascjepa, ali se pritom ne vide stvarne razlike u programima i javnim politikama nego se one nameću kroz diskurs političkog neprijatelja, a javne politike, poput ekonomske, zdravstvene, obrazovne ostavljaju se po strani. To je zato što nijedna od te dvije stranke nema zadovoljavajući odgovor po pitanju javnih politika i programa koji bi potaknuli gospodarski i socijalni razvoj. I to je iz njihove perspektive, ali ne i iz perspektive građana, vrlo racionalno – ako nemate javne politike, onda je dobro mobilizirati birače na podjelama koje čak nisu ni ideološke nego politikantske.

Znači, izbori će biti na razdjelnici "jeste li vi pokrali Hrvatsku" – "jeste li vi željeli Hrvatsku"?

To je, na žalost, situacija zbog koje kratkoročno nema šanse da u Hrvatskoj vidimo neku značajnu političku promjenu. I, na žalost, diskurs koji forsiraju SDP i HDZ, dio građana i dalje prihvaća. Kako se izbori bliže, pokazuje se da takva retorika mobilizira građane. Prije godinu dana istraživanja javnog mnijenja pokazivala su da HDZ i SDP zajedno dobivaju oko 40 posto glasova, dok zadnje istraživanje, od prije nekoliko tjedana, pokazuje da te dvije stranke zajedno imaju 55 do 60 posto. Unatoč nezadovoljstvu, najveći dio građana će ipak glasati za te dvije stranke. I zašto bi se onda ponašale drugačije i mučile s javnim politikama i programima ako im sasvim dobro ide s diskursom političkih neprijatelja koji nisu željeli Hrvatsku ili su je pokrali?

Ne očekujete konkretne, ozbiljne i provedive programe od dviju vodećih stranaka?

Pesimističan sam oko mogućnosti da ćemo bilo od HDZ-a, bilo od SDP-a vidjeti naznake suvislih gospodarskih programa koje bi mogli primjenjivati. Naime, iskustvo nas uči da u ovih 25 godina nije bilo tako. Zadnji primjer je Kukuriku koalicija koja je potpuno nepripremljeno došla na vlast, unatoč Planu 21, i pokazalo se da u najvećem dijelu resora, izuzev možda Mirele Holy, koja je vrlo brzo otišla, zapravo nemaju pripremljene strategije razvoja. I onda su putem, metodom pokušaja i pogrešaka usvajali zakone i javne politike, ali nemaju nikakvu suvislu strategiju. Sad nam se slično događa s HDZ-om, o čijem se gospodarskom programu već dugo govori, ali ga mi ne vidimo, a iz samog HDZ-a čujemo vrlo raznolike stavove o tome kakva bi trebala biti ekonomska politika. Zato mislim da će se ova politikantska retorika zadržati i još intenzivirati u obje stranke. Strah me samo da bi se iz političke sfere mogla prenijeti na društvo i da bi to moglo izazvati eskalaciju sukoba. Karamarko i Milanović takvu retoriku koriste vrlo instrumentalno i njome žele mobilizirati birače. Njih dvojica vjerojatno ni sami do kraja ne vjeruju u sve ono što govore, ali su svjesni da im je to korisno. No, u situaciji teške gospodarske i socijalne krize bojim se da bi građani mobilizirani tom retorikom mogli imati povremene ispade nasilja zbog inzistiranja da je politika odnos prijatelj-neprijatelj. Njih dvojica bi morali biti odgovorniji da u pokušaju mobiliziranja i "pumpanja" birača ne izazovu eskalaciju sukoba i odnose u društvu "ako nisi s nama, onda si protiv nas".

Priklanjate li se raširenom mišljenju da je predsjednica na Karamarkovom daljinskom upravljaču ili se ona ipak pokušava emancipirati od bivše stranke i šefa?

Po nekim ljudima koje je angažirala u Uredu, koji su ili od Karamarkovog ili od Brkićevog povjerenja, čini mi se da je ostala dosta vezana uz HDZ. Ne bih rekao da je pod nekom kontrolom ili da je na daljinski upravljač, ali ne bih ni rekao da će se ona, barem do izbora, pokušati emancipirati od HDZ-a. Do izbora će raditi ovo što upravo sada radi – kritizirati premijera Milanovića i aktualnu Vladu, a ako HDZ dođe na vlast, onda ćemo tek vidjeti kakav će taj odnos biti, u okviru ustavnih ovlasti u kojima moraju surađivati. Možda to predsjednici nije drago čuti, ali njene mogućnosti su, prema Ustavu, vrlo ograničene. Čak i kada HDZ dođe na vlast, ne vjerujem da će ona pokušati biti neki samostalni politički akter.

Ali za sada, prema ovoj Vladi, vrlo ekstenzivno tumači svoje ustavne ovlasti.

I to će se promijeniti s eventualnom promjenom vlasti, i svoje će ustavne ovlasti tumačiti malo drugačije.

U Hrvatskoj u zadnjih nekoliko godina jačaju ekstremno desničarske tendencije, radikalizam, nacionalizam, pa i neoustaštvo. Vlast to mirno promatra. Zašto? Politički joj odgovara?

Mislim da im dijelom odgovara, a dijelom nisu sasvim sigurni što da rade s takvim pojavama. Najbolji indikator za to je situacija s braniteljskim prosvjedom u Savskoj. Sasvim je jasno da se oni tamo okupljaju protuzakonito, i ministar je to potvrdio, ali ova vlast ne želi reagirati kako to ne bi još više eskaliralo. S jedne strane im odgovara da šire moralnu paniku – "evo pogledajte što će se dogoditi ako ti desničari dođu na vlast", a s druge strane, nisu dovoljno odlučni da riješe određene probleme, i ne mislim da će se to mijenjati do izbora. Prognoziram da će šator nestati, a branitelji odustati ako HDZ dođe na vlast. No, ako se nekim čudom dogodi da pobijedi lijeva koalicija, tada će se ipak morati nešto napraviti, jer tu situaciju možda možete tolerirati godinu i pol, ali ne možete četiri godine. Jasno je da su branitelji u Savskoj svojevrsni koalicijski partner HDZ-a, jasno da je rade u njihovom interesu, no, ne bojim se, za razliku od nekih analitičara, da nam, ako HDZ pobijedi, prijeti povratak u neki mrak, autoritarni politički poredak ili isključivi nacionalizam. Dolaska HDZ-a ili ostanka SDP-a moramo se bojati zato što oni nemaju nikakvu ideju suvisle ekonomske politike. Ova eskalacija nacionalizma i netolerancije splasnut će kada HDZ dođe na vlast, uostalom, to smo već vidjeli sa Sanaderom i njegovom promjenom retorike. Ne mislim da će Karamarko bitno promijeniti retoriku, to ni ne treba jer smo u sada EU, ali će sigurno puno lakše gasiti te vatre ekstremizma i radikalizma.

Što ćemo sa SDP-ovim gradonačelnicima koji komemoriraju ustaškim zločincima?

Mislim da se gradonačelnik Baldasar tu prilično pogubio. Očito je zbog "mira u kući" i dogovora koje ima s nekim skupinama spreman odreći se određenih načela, a podržao ga je i Ranko Ostojić, ali nisam siguran da mu je to pametan potez. To je na tragu SDP-ove politike koja je do savršenstva dovela neodlučnost što da radi s takvim situacijama. Jer, ako idu oštro protiv toga, onda će ih opet optužiti da su Jugoslaveni, titoisti i komunisti. Ne mislim da im je to dobra strategija, ali oni su očito odlučili da neće dodatno produbljivati taj rascjep i da neće reagirati, čak i kada imaju pravne osnove.

Kakav razvoj situacije u izbornoj godini predviđate? Desni dio scene u ovom se trenutku čini nešto kompaktniji dok se tzv. lijeva opcija mrvi.

Da, HDZ dobro kontrolira desnu stranu, izuzev regije u kojoj dominira HDSSB. Ljevica i ono što se uvjetno naziva politički centar u kojem imamo veliku grupu političara koji su izašli iz lijevih stranaka, poput Linića, Bandića, Jurčića, a koji najavljuju svoje nezavisne liste, ili Čačićeva i Josipovićeva stranka mogao bi biti problem za pokušaj SDP-a da očuva vlast. Očito je da će oni ići razmrvljeni i da će veliki dio glasova propasti. Sve ukazuje na to da će HDZ pobijediti, ali ta razmrvljenost na lijevoj strani SDP-u dodatno otežava situaciju. Neki od njih vjerojatno neće ući u Sabor poput Jurčića, neki će ući s vrlo malim brojem mandata, kao Čačić ili Linić, a za neke je vrlo upitno kako će se  njihova politička sudbina razvijati, recimo, Mirela Holy. Čitav niz lista od centra pa nalijevo, uz prag od pet posto i d'Hondta, ne ide u korist Milanoviću jer će većina tih lista ostati ispod praga, a d'Hondt favorizira najjaču stranku što će u većini izbornih jedinica biti HDZ.

Ne dajete ozbiljnije šanse ni Radničkoj fronti ili Živom zidu?

Iz same Radničke fronte daju naslutiti da su ovi izbori za njih prerano i pitanje je hoće li uopće izaći jer nemaju neke velike šanse da ostvare dobar rezultat. Živi zid će biti zanimljiv fenomen – sad su na nedavnim lokalnim izborima prošli jako loše, a krenula su i neka unutarnja previranja i za mene ne bi bilo iznenađenje da do izbora nestanu s političke scene, u smislu da ne uđu u parlament. Već smo vidjeli na političkoj sceni povremene pojave takvih lidera, recimo, Borisa Mikšića koji je na predsjedničkim izborima imao vrlo sličan postotak Sinčićevom, no, na budućim izborima je doživio neuspjeh.

Bit će zanimljivo pratiti politički razvoj ORaH-a. Mislim da je Mirela Holy propustila veliku priliku u trenutku kada je bila na vrhuncu, na 17, 18 posto, a nije se jasno odredila da želi zauzeti mjesto stožerne stranke na ljevici. Nije eksplicitno rekla – "ja želim politički uništiti SDP i postati najjača stranka ljevice". Da ilustriram: ona nije pokušala postati hrvatski Aleksis Cipras koji je uništio grčki socijaldemokratski PASOK i postao najjača stranka ljevice. Je li to zbog njenog sentimenta prema SDP ili zbog toga što ona stvarno želi biti samo stranka zelenih, o tome možemo nagađati, ali s tom propuštenom šansom i s tom svojom neodlučnošću tipa "idem s Milanovićem na večeru, ali ne razgovaram o politici", "podržavam Josipovića za predsjednika" i s još nekoliko sličnih poteza dovela se do toga da joj sudbina bude kao i drugih europskih zelenih stranaka, a to je nekih pet, šest posto, i da povremeno eventualno može biti mlađi koalicijski partner u nekoj vlasti. Možda ona stvarno ne želi biti na čelu ljevice, nego tek zelena stranka s pet, šest posto, ali onda ne može računati da može ozbiljnije utjecati na kreiranje politike.

Postoji li u Hrvatskoj uopće ljevica?

Ako gledamo ekonomsku dimenziju te podjele koja proizlazi iz odnosa rada i kapitala, onda je kritika da u Hrvatskoj nema ljevice opravdana. Iz Radničke fronte stiže ta vrsta kritike. SDP, a pogotovo HNS nisu lijeve stranke jer su se one svrstale na stranu kapitala, pa to dodatno potvrdi Milanović kada kaže da je on zapravo liberal. Rad su nekada zagovarali Hrvatski laburisti, a sada taj prostor zauzima Radnička fronta govoreći o potrebi zastupanja radničke klase, no, tek treba vidjeti hoće li njihove ideje dobiti potporu građana. S jedne strane kritiziramo da nema ljevice, a onda ipak najveći dio građana glasa za taj i takav SDP, za koji i sami istaknuti članovi poput Komadine ili Vujića govore da se mora radikalizirati i ići više ulijevo. Danas osim Radničke fronte i Hrvatskih laburista koji su izgubili potporu birača ne vidim neku lijevu stranku, ali to nije specifičnost samo Hrvatske. Nova ljevica se javlja tek u nekim državama, poput Grčke sa Sirizom ili Španjolske s Podemosom, ali to još uvijek nije pravilo. U Hrvatskoj sasvim sigurno postoji prostor za takvu stranku koja bi tražila novi kompromis rada i kapitala. S tim da je Radnička fronta vrlo radikalna, oni žele uništiti kapitalizam, oni ne traže taj kompromis, oni ne bi popravljali sistem nego ga mijenjali. Taj je prostor ispražnjen otkako ga je SDP potpuno napustio i krenuo liberalnim putem, od novog ZOR-a do ostalih zakona koji pogoduju moćnima.

Ovo sve što se kod nas naziva lijevim je zapravo centar, liberalnog usmjerenja?

Oni se nazivaju lijevim ne po ekonomskoj nego po svjetonazorskoj dimenziji. Po tome je i HNS lijevo, jer su za prava manjina, nacionalnih, seksualnih i ostalih. Kukuriku koalicija lijeva je samo po svjetonazorskom, ali nikako i po ekonomskom elementu, a to je ono što čini razliku između lijevoga i desnoga. U ekonomskoj dimenziji nema razlike između HDZ-a i SDP-a. Dakle, SDP koji bi trebao biti lijeva stranka je u centru, a HDZ koji bi trebao biti protržišna desna stranka je uvijek imao taj socijalni moment, jednim dijelom zbog klijentelizma, a drugim dijelom zato što su znali da hrvatski građani ne žele neki turbotržišni, libertarijanski kapitalizam. Da ne znate nazive stranaka, kada gledate njihove ekonomske politike, vrlo teško biste razlikovali SDP i HDZ.