Samo 0,2 posto programa na HTV-u prilagođeno slijepim i gluhim osobama

(Tekst je prilagođen slijepim i slabovidnim osobama)

Kada je potkraj ožujka Hrvatska televizija prvi put emitirala film prilagođen slijepim osobama, bila je to prava mala revolucija. Film "Moram spavat' anđele" Dejana Aćimovića, pored klasične slike i autentičnog zvuka, imao je i snimljen glas naratora. Pripovjedač je opisivao scene kako bi osobama s oštećenim vidom što više približio radnju na ekranu. Film je imao i titl, tako da su dijaloge mogli pratiti i gluhi gledatelji. Iako je to bio značajni iskorak javne televizije u brizi "za svakog gledatelja bez razlike", na HTV-u nakon tog proljetnog uzleta nisu puno učinili da bi program prilagodili svojim slijepim i gluhim gledateljima. Ove jeseni emitirana su još samo tri nova filma i repriziran ovaj prvi. Bilo je to prigodno, u povodu Međunarodnog dana bijelog štapa. Više je nalikovalo na "poklon" HTV-a, nešto kao "dodatna usluga" koja će se tko zna kada ponoviti.

U međuvremenu, osobama s osjetilnim poteškoćama ostaju samo mrvice s bogatog stola HTV-ovih emisija. Od čitavog dnevnog programa HTV-a na sva četiri kanala, za gluhe osobe na znakovni jezik prevode se samo jedne vijesti, koje su donedavno išle na Prvom programu, a sada su preseljene na Četvrti. Uz to, jednom tjedno emitira se emisija "Normalan život" u kojoj se obrađuju teme važne i za osobe s invaliditetom, a na znakovni jezik se redovito prenosi još samo nedjeljna (katolička) misa. To je uglavnom sve.

Istina, od 2007. godine za gluhe osobe postoji i opcija titla preko teleteksta, ali i to samo za Dnevnik u podne i u 19.30 te jedne vijesti. Između toga, što se tiče HTV-a, gluhi se mogu vratiti u svoju tišinu. Slijepe i slabovidne osobe muku muče s emisijama koje su pola sa zvukom, a pola s titlom, koji ne mogu čitati. I jednima i drugima gotovo je nemoguće bez tuđe pomoći pratiti televizijski program. U 21. stoljeću, kada se upotrebom suvremene tehnologije može riješiti gotovo sve, HTV jedva da se pomiče.

I sami smo u jednom danu "odslušali" sve tri titlovane informativne emisije: dio priloga smo razumjeli, jer su bili dobro pokriveni titlom, neke samo djelomično, a neki su bili slika bez tona. Kao slijepi, nije bilo nikakvog načina da "odgledamo" ijednu od epizoda 10 serija, ijedan od šest filmova, više stranih dokumentarnih emisija te jedan  inozemni talk show

I sami smo na dan pisanja teksta pokušali biti malo gluhi i malo slijepi. Ušli smo, što bismo rekli, u cipele osoba s osjetilnim poteškoćama kako bismo doznali što zapravo oni mogu pratiti od HTV-ova programa. S upotrebom titla s teleteksta "odslušali" smo sve tri titlovane informativne emisije. Dio priloga smo razumjeli u cijelosti, jer su bili dobro pokriveni titlom, neki su imali titlove samo za najavu i izjave sugovornika bez novinarskog teksta, pa nam je bilo samo djelomično razmljivo, a neki prilozi s direktnim javljanjima bili su slika bez tona, odnosno bez imalo titla ili je titl bio neupotrebljiv jer je kasnio ili se prebrzo izmjenjivao na ekranu. Ni kao slijepa osoba nismo bolje prošli. Nije bilo nikakvog načina da "odgledamo" ijednu od epizoda deset serija, ijedan od šest filmova, više stranih dokumentarnih emisija te jedan  inozemni talk show. Sati i sati su to programa koji za slijepu osobu apsolutno ne postoje, kao da je mrak na ekranu.

U udrugama slijepih i gluhih osoba smatraju da nije ključan problem nedostatak novca nego nedostatak svijesti o tome da svi, bez razlike, imaju jednaka prava na informiranje. Niz dokumenata obvezuju i državu i medije da svim građanima omoguće ravnopravni pristup informacijama, poput UN-ove Konvencija o pravima osoba s invaliditetom, Akcijskog plana Vijeća Europe, Direktive EU-a, Europske strategije o invaliditetu, Nacionalne strategije izjednačavanja mogućnosti za osobe s invaliditetom od 2007. do 2015. godine, Zakona o elektroničkim medijima, Zakona o HRT-u... I na Prisavlju povremeno raspravljaju o tom problemu, pa su tako i na nedavnom Programskom vijeću HRT-a i glavni ravnatelj HRT-a Goran Radman i ravnatelj programa Saša Runjić obećali brze promjene.

- U vrloj bliskoj budućnosti pripremamo zasebni odjel koji će se baviti isključivo prilagodbom programa osobama oštećenog sluha i vida. Konačni cilj je da se titla cjelokupna HRT-ova produkcija, odnosno program na hrvatskom jeziku, najavila je i Tanja Gombar iz HRT-ove Poslovne jedinice Tehnologija na okruglom stolu "Pravo na prilagodbu televizijskog programa za osobe oštećena vida i oštećena sluha" održanog u okviru zagrebačkog Human Rights Film Festivala.

Moguća je suradnja sa zagrebačkim Fakultetom elektrotehnike i računarstva (FER) koji već "dulje vrijeme pokazuje zanimanje za suradnju s HRT-om", najavila je Gombar. Priznala je da su već ranije "zajedničkim radom mogli doprinijeti da se riješi tehnološki problem", jer FER ima dugogodišnje iskustvo u govornim i jezičnim tehnologijama.

- Počet ćemo s ozvučavanjem naših web-stranica. U pripremi je i serijal "Crno-bijeli svijet" čijih bi 12 epizoda bilo prilagođeno osobama s oštećenjem vida i sluha. Emitiranje se najavljuje početkom godine. Paralelno bi se prikazivao i na Hrvatskoj televiziji i na Hrvatskom radiju, a bio bi i streaming na webu, obećala je Gombar.

Poučeni dosadašnjim iskustvom s javnom televizijom, u udrugama nisu previše optimistični. Godinama se najavljuju poboljšanja, a malo se na tome radi. Mirjana Juriša, gledateljima poznata kao prevoditeljica na znakovni jezik u okviriću na rubu televizijskog ekrana, ne očekuje da će HTV krenuti velikim koracima. Još je, čini se, dalek put do pune ravnopravnosti.

"Možda se trudite, trošite vrijeme i novac, a zapravo kakva korist od toga? Ne želimo da se prilagode samo emisije koje govore o nama, želimo konzumirati ukupan program ili što veći njegov dio. Želimo da nas se pita o tome. Mi imamo stručnjake koji znaju što treba raditi", poručila je Mirjana Juriša, prevoditeljica na znakovni jezik

- Na televiziji sam 20 godina i gotovo da se ništa nije pomaknulo, osim što smo dobili titl preko stranice 888 na teletekstu i to samo za vijesti. Ako televizija misli da je to dovoljno, mi se s time ne možemo složiti. Napisala sam stotinjak pisama. Osobno sam posjetila sve moguće urednike na televiziji. Neki od njih  nisu nas  željeli niti čuti. Nije problem novaca ni organiziranosti, problem je nedostatak svijesti o problemu, smatra Juriša, ujedno izvršna direktorica Saveza gluhih i nagluhih osoba i predsjednica Društva tumača hrvatskog znakovnog jezika. Odgovornima na HTV-u zamjera i to što se u izradi prilagođenog programa ne savjetuju s onima kojima je program namijenjen – sa slijepim i gluhim osobama.

- Možda se trudite, trošite vrijeme i novac, a zapravo kakva korist od toga? Ne želimo da se prilagode samo emisije koje govore o nama, želimo konzumirati ukupan program ili što veći njegov dio. Želimo da nas se pita o tome. Mi imamo stručnjake koji znaju što treba raditi, poručila je Juriša nadležnima na javnoj televiziji. Prema njezinim podacima, Zapadna Europa ima 80-90 posto programa koji je prilagođen gluhim osobama, a HTV je do sada prilagodio samo 0,2 posto emisija.

U Hrvatskoj je registrirano 12.748 osoba s oštećenjem sluha, 1398 gluhoslijepih osoba te 17.428 osoba s oštećenim vidom. U udrugama upozoravaju da prilagođeni televizijski program nije koristan samo za tih 30.000 ljudi s invaliditetom nego i za ostale gledatelje koji imaju poteškoće u praćenju programa. Prema njihovoj anketi, više od 50 posto starijih osoba od 60 godina želi prilagođene emisije, osobe s disleksijom imaju probleme s čitanjem titlova, a i manja djeca još nevješta u čitanju ne mogu pratiti mnoge dječje emisije.

Otilija Sobočan iz Udruge slijepih Međimurske županije ima višegodišnje iskustvo u prilagodbi filmova za slijepe i slabovidne osobe.

"Svima je super dok mi to radimo. Tapkaju nas po ramenima 'Samo vi dođite s vašom naracijom'. Kad mi prestanemo, a njima pokažemo kako da to rade, nitko ne nastavi", kaže Svjetlana Marijon, predsjednica udruge Zamisli, koja je u 10 godina slijepima prilagodila 16 filmova, uključujući tri koja su nedavno prikazana na HTV-u

- Svi koji u Evropi prilagođavaju vizualne sadržaje za slijepe osobe koriste američke smjernice, što bismo trebali i mi u Hrvatskoj, jer su one postale gotovo standard. Što se tiče slijepih, to bi bila sinhronizacija plus deskripcija. Da bi se program prilagodio slijepim osobama, treba prije svega razumijeti kako slijepi funkcioniraju. Zato njih treba uključivati u timove za prilagodbu, upozorava Sobočan. Kod deskripcija u filmu koje izgovara narator treba ići od opisivanja općega ka posebnom u pojedinim scenama, ne treba se ustručavati opisivati i boje jer mnogi slijepi imaju vizualno iskustvo boje kroz život ili ih doživljavaju kao tjelesno iskustvo, kao tople ili hladne, rečenice moraju biti kratke i instruktivne, pripovjedač mora imati ugodan, školovani glas bez specifičnog akcenta...

Otilija Sobočan nezadovoljna je kako se sinkronizaciji za slijepe prilazi u Hrvatskoj, kroz projekte, a ne kontinuirano.

- Prilagodba za slijepe ovisi o tome koliko će, na primjer, udruga Zamisli, koja radi na deskripcijama filmova, namaknuti novca. Sustavno za slijepe nije ništa napravljeno. Naravno, ne može se napraviti preko noći, treba se raditi postupno. Države sličnoga gospodarskog razvoja kao naša imaju prilagodbu oko 20 posto, poput Slovačke i Poljske, kaže Sobočan.

Udruga Zamisli u deset je godina slijepima prilagodila 16 filmova, uključujući ove koji su nedavno prikazani na HTV-u. Svjetlana Marijon, predsjednica udruge, smatra da bi obaveza prilagodbe filmova za slijepe trebala biti propisana zakonom, a ne da kinodvorane, distributeri ili televizije to rade od slučaja do slučaja.

- Svima je super dok mi to radimo. Tapkaju nas po ramenima "Samo vi dođite s vašom naracijom". Kad mi prestanemo, a njima pokažemo kako da to rade, nitko ne nastavi. Ne očekujemo da prilagodba bude savršena, i mi griješimo, pa i redatelj ponekad ne napravi savršen film kako je zamislio, ali ipak film privuče publiku i ljudi ga gledaju. Tako je i s naracijom za slijepe. Jedna vrsta deskripcije će se nekome manje ili više sviđati, to je stvar ukusa, ali obaveza da je napravimo treba biti propisana zakonom, treba omogućiti da informacije koje su im u startu uskraćene dođu do njih, smatra Marijon. Nejasnom smatra zakonsku odredbu koja obvezuje HRT da "postupno prilagođava program".

- Što to znači 'postupno'? Drago mi je da naše naracije ne skupljaju prašinu u ladicama nego se puštaju na HTV-u, ali to je slučajnost. Osim toga, i tu je bilo propusta. Mi smo radili samo slušni dio, a titlove je samoinicijativno na to dogradio HTV. Ne znam iz kojeg su razloga ispuštali psovke iz filma, uljepšavali su tekst, za što smo mi dobili kritike. Zato je potrebno dogovoriti standard. Informacija mora biti ravnopravna. Nekad nas tehnika ograničava, a nekada nas i ljudi s dobrim namjerama ograničavaju i kompliciraju nam život, zaključila je Marijon.

Upravo je u saborskoj proceduri Zakon o hrvatskom znakovnom jeziku i ostalima sustavima komunikacije gluhih i gluhonijemih osoba u Republici Hrvatskoj. Zakon bi trebao prvi put uvesti standarde da osobe koje imaju osjetilnih poteškoća mogu ravnopravno komunicirati na znakovnom jeziku u svakodnevnom životu, pred državnim i lokalnim tijelima ili pri školovanju

Što se tiče ostalih televizija, dio njih je uveo znakovni jezik za dio programa, ali u udrugama nisu pretjerano zadovoljni kvalitetom prilagodbe. I u Agenciji za elektroničke medije dijele to mišljenje. Agencija financijski potiče programe prilagođene osobama s invaliditetom preko Fonda za pluralizam. Nisu zadovoljni količinom novca koji za to nakladnici mogu izdvojiti, a još veći problem je nedovoljna educiranost nakladnika, na čemu u Agenciji namjeravaju poraditi iduće godine.

- Televizije koje imaju prilagođen dio programa rade to samo za osobe s oštećenjem sluha kroz znakovni jezik ili tekst. Za sada nema ni jedna televizija, bilo lokalna ili regionalna, koja bi neke od svojih programa mogla raditi na kvalitetan način i za osobe s oštećenjem vida, rekla je Mirjana Rakić, ravnateljica Agencija. Najavila je radionice za nakladnike koji uvode prilagođeni program te ustvrdila da je cilj da se ne getoizira slijepe i gluhe osobe tako da im se prilagođavaju samo  emisije o osobama s invaliditetom, nego da im se pruži što više svih ostalih sadržaja.

Još jedan kamenčić u rješavanju problema diskriminacije u informiranju mogao bi biti novi propis. Upravo je u saborskoj proceduri Zakon o hrvatskom znakovnom jeziku i ostalima sustavima komunikacije gluhih i gluhonijemih osoba u Republici Hrvatskoj. Zakon bi trebao prvi put uvesti standarde da osobe koje imaju osjetilnih poteškoća mogu ravnopravno komunicirati na znakovnom jeziku u svakodnevnom životu, pred državnim i lokalnim tijelima ili pri školovanju.

- Zakon je dobar zato što ne uključuje samo znakovni jezik nego i ostale sustave komunikacije. On će sustavu edukacije, rehabilitacije i upotrebi u javnim ustanovama dati izuzetno dobru potporu. Pomoći će nam da ljudi shvate da je znakovni jezik također jezik kao bilo koji drugi, sa svojim gramatičkim pravilima i sintaksama, da se njime može prenijeti sve, pa i osjećaji. Očekujem da će ljudi shvatiti da nije riječ o pustom mahanju ili "motama", što bi rekli Dalmatinci, nego o posebnom jezik, isto kao što su hrvatski, francuski ili bilo koji drugi jezik, nada se prevoditeljica Mirjana Juriša.

Tekst je dio Forumova projekta "Javne politike s figom u džepu", koji financijski podupire Agencija za elektroničke medije.