"Seksualni rad je isto rad, ne razlikuje se od rada radnice u Konzumu"

Ako je suditi po tome kako se u našoj zemlji tretira prostitucija, Hrvatska je još duboko u – Jugoslaviji. Kruto i zastarjelo zakonodavstvo, kažnjavanje uglavnom žena koje pružaju seksualne usluge, a amnestiranje klijenata i svodnika, zanemarivanje osnovnih ljudskih prava, stigmatizacija i diskriminacija... samo su dio konteksta današnjeg hrvatskog društva u kojem ne postoji čak ni minimalne društvene rasprave o tom posve marginaliziranom društvenom problemu prodavanja vlastitog tijela za novac.

Prema neslužbenim podacima, u Hrvatskoj ima 7000 prostitutki i 100.000 korisnika njihovih usluga.

Istodobno, još uvijek je na snazi Zakon o prekršajima protiv javnog reda i mira iz 1977. godine koji kriminalizira „odavanje prostituciji“, odnosno kazne plaćaju ili idu u zatvor prije svega osobe koje pružaju seksualne usluge, uglavnom žene, a puno rjeđe organizatori/svodnici. Oni koji plaćaju takve usluge ostaju potpuno nekažnjeni.

Propali pokušaji

„Kažnjavanje samo jedne strane je diskriminacija. To je kršenje ljudskih prava“,  upozorila je Ivana Radačić s Instituta Ivo Pilar na skupu o politikama prostitucije u Hrvatskoj.

Prema njezinom istraživanju, na Prekršajnom sudu u Zagrebu 2014. i 2015. godine vodilo se 90 slučajeva zbog prostitucije, od čega je čak 87 predmeta zbog najniže, ulične prostitucije. Riječ je uglavnom o postupcima protiv žena, starosti od 23 do 62 godine, koje su teškog imovinskog stanja, nezaposlene, slabijeg obrazovanja, često samohrane majke s više djece.

Proteklih nekoliko godina bilo je pokušaja da se kroz novi prekršajni propis odgovornost za prostituciju stavi i na korisnika seksualnih usluga, što je nalik na tzv. švedski model, ali to u dva navrata nije prošlo.

„MUP je izradio prijedlog zakona 2012. godine da se kriminalizira klijenta, ali tadašnja lijeva koalicija na vlasti nije bila za to. Ove godine, to je pokušala koalicija desnog centra, ali i to je stalo zbog prijevremenih izbora. Kažnjavanje onoga koji plaća za seks je 'švedski model', ali ovo što se kod nas predlaže ipak to nije, jer se i dalje kažnjava osoba koja se bavi prostitucijom, a ne tretira ih se kao žrtve“, upozorava Radačić.

Zapušteni zakoni

Na zapuštenost prekršajnog zakonodavstva protiv javnog reda i mira, upozorava i Branka Žigante, sutkinja Visokog prekršajnog suda. Bizarnost su novčane kazne koje su još uvijek propisane u prepotopnim njemačkim markama, valuti koja više ne postoji, pa ih onda sud preračunava u hrvatske kune te ih potom prebacuje u eure,

„Zbog toga, da bi sebi olakšali, seksualnim radnicama često umjesto novčanih propisujemo zatvorske kazne. To nije opravdanje, ali na kraju ispadne tehnički lakše“, iskreno priznaje sutkinja Žigante.

Zbog manjkavosti zakonodavstva, ali i zbog sudske prakse koja se u slučajevima suđenja za prostituciju vode rutinski, „po špagi“, okrivljene prostitutke, često su zakinute za osnovna prava – prava na obranu.

„Okrivljenice imaju pravo na obranu, ali one je u pravilu nemaju, a u sudnici se najčešće obavlja neka vrsta razgovora 'bolje bi bilo da priznaš, jer ćeš lakše proći'. U vrijeme dok sam ja sudila, mi smo točno znali u kojim slučajevima se sudi escort damama koje su radile na boljim mjestima, a kada onima koje su bile samo na ulicama ili na tzv. štajgama. Nama je bilo najbitnije dokazati da su one pružale seksualne usluge za novac. One su bile vrlo iskrene, pa su tako i odgovarale jesu li to radile ili nisu. Bilo je, međutim, slučajeva, kada su dolazile neke političke delegacije, pa ih je iz predostrožnosti policija pokupila po mjestima gdje su se seksualne radnice skupljale. Policija ih je čak znala sačekivati čim izađu iz stana, još ne zakorače ni na cestu, a već su im stavljali ruku na rame i bile su privedene“, opisuje Žigante.

Pravo na žalbu

Vrlo malo se koristi i pravo na žalbu, tako da na Visokom prekršajnom sudu gotovo da i nema slučajeva vezanih za prostituciju. Problem je i tretiranje maloljetnica povezanih s pružanjem seksualnih usluga, Po riječima Branke Žigante, sudac takvu osobu ne percipira kao maloljetnu, nego kao ženu koja iako ima 16 ili 17 godina potpada pod čanak 12. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira, jedino što joj ublaži kaznu, sve ostalo je identična procedura kao kod odrasle osobe, čak se ne izvijesti ni nadležni centar za socijalni rad.

Prekršajna suđenja po kratkom postupku, ali i neumreženost i tromost sustava, znaju zamagliti pravu pozadinu prostitucije – trgovinu ljudima. Sutkinja Žigante navodi primjer masovnog privođenja prostitutki 1993. godine, kada je samo u jednoj raciji privedeno njih 37.

„U tom slučaju se moglo raditi o traffickingu. Riječ je bila većinom o strankinjama, a slijedeći dan se pojavio tim odvjetnika i makroi koji su držali njihove putovnice. Bez obzira što smo to namirisali, sudili smo samo prostitutkama. Grozno je reći, ali takvi prekršajni postupci traju u tri rečenice. Najčešće se to radi za vrijeme dežurstva sudaca, van redovitog radnog vremena“, kaže Žigante.

O načinu na koji se tretiraju osobe koje pružaju seksualne usluge, ilustrira i podatak da je sutkinja Žigante imala u postupku jednu osobu koja je 243 puta procesuirana. I ona smatra problematičnim da se ne procesuiraju ili se rijetko procesuiraju oni koji dovode do toga da netko prodaje svoje seksualne usluge, a da su klijenti potpuno oslobođeni ikakve odgovornosti.

„Smatram da djelo prostitucije ne bi trebalo biti u prekršajnom zakonu, nego samo u kaznenom zakonu ako se radi o prisili. Još uvijek nismo našli modus operandi za te žrtve. Ako bi seksualne radnice po zakonu bile tretirane kao žrtve one bi imale velika prava. Imale bi prava na osobu od povjerenja, na besplatnu pravnu pomoć, imale bi pravo biti upozorene da ne trebaju davati odgovore na pitanja koja se tiču njihovog osobnog života i o tome čime su se one bavile i na koji način“, stav je sutkinje Žigante.

Treba nam "naš" čovjek u Saboru

Unatoč višegodišnjem iskustvu i stručnosti, ni nju ni druge suce nitko ni iz prošle ni iz sadašnje Vlade nije konzultirao pri izradi novog zakona. Štoviše, samo privatna dovitljivost pomogla je da suci neslužbenim kanalima dobiju na uvid nacrt propisa koji je bio u pripremi.

„Najbolje bi bilo kad bismo imali nekog saborskog zastupnika i to muškarca, jer to nije samo stvar ženskih prava, već općih ljudskih prava. Kada bi našli nekog jakog igrača u Saboru kojem će se, i prije nego što zakon izađe, zacrtati smjer, tek bi onda dobili nešto novo“, smatra sutkinja Branka Žigante.

Prema podacima MUP-a, od 2011. godine do kolovoza 2016.  godine evidentirano  je 1.059 prekršaja povezanih s prostitucijom, od toga samo 49 koji su počinili makroi i organizatori prostora u kojem se odvija prostitucija, uglavnom je riječ o muškarcima, a čak 1.010 onih  koji pružaju seksualne usluge, uglavnom je riječ o ženama. U istom vremenskom razdoblju, evidentirano je 320 kaznenih djela također povezanih s prostitucijom ali s onom koja ima elemenata prisile. I u njima žene vode. Prijavljeno je 134 počinitelja, od čega je 64 muškaraca i 70 žena. Prema riječima policijske službenice Irene Sever, MUP ne vodi posebnu evidenciju o osobama koje se bave prostitucijom.

Mirjana, mlada žena u ranim 30-im, za sebe kaže da s prostitucijom „na žalost ili na sreću ima jako puno iskustva“. Danas je aktivna u zalaganju za prava osoba koje pružaju seksualne usluge. Jedina je hrvatska članica međunarodne mreže SWAN (Sex Workers' Rights Advocacy Network) koja pruža podršku u zaštiti ljudskih prava seksualnim radnicima u srednjoj i istočnoj Evropi te centralnoj Aziji.

Ono što Mirjana danas živi u Hrvatskoj, u potpunoj je suprotnosti s idealima za koje se zalaže kroz međunarodni angažman, a to su dekriminalizacija osoba koje se bave prostitucijom, pravo tih osoba da žive život bez nasilja, stigme i diskriminacije te zalaganje da se seksualni rad prizna kao dobrovoljno prodavanje seksualnih usluga između odrasle žene, muškarca ili transrodnih osoba.

Švedski model

Iako je za Mirjanine stavove teško reći koliko su oni rašireni među osobama koje u Hrvatskoj prodaju svoje tijelo za novac, koliku populaciju zapravo predstavlja, zanimljivo je čuti što ona kao osoba s takvim backgroundom smatra da bi trebalo poboljšati. Njezini stavovi daleko su od tradicionalnog feminističkog stava, koji se protivi prodavanju ženskog tijela i to smatra nasiljem nad ženom. Ipak, i ona za svoj rad – kako naziva prodavanje svojeg tijela - traži poštovanje i sigurnost.  

„U prijedlogu MUP-a piše da 'prostitucija predstavlja društveno neprihvatljiv oblik ponašanja kako u smislu pružanja, tako i u smislu korištenja seksualnih usluga'. Istodobno, u našem Ustavu ne piše da smo mi moralna država, ne postoje pravila kako bi se mi trebali ponašati, oblačiti i slično. Takvo određenje MUP-a je prilično diskriminatoran i ponižavajući“, kaže Mirjana.

Upozorava da „švedski model“ u hrvatskim uvjetima ne funkcionira, što je najbolje osjetila na vlastitom primjeru.

„Kazne su stroge. Seksualne radnice nemaju nikakva prava niti im se ta prava nude, ni prilikom privođenja, ni tijekom suđenja i određivanja kazni. Nikad to nije slučaj, osim ako postoji neka koja se sama o tome educirala pa nešto zna o tome“, upozorava Mirjana.

Sumnjičava je i prema mogućim socijalnim mjerama koje bi mogle pridonijeti rehabilitaciji osoba koje se bave pružanjem seksualnih usluga, jer – kako kaže – u zemlji koja ima toliko nezaposlenih teško da će se naći mjesta i novaca za to.

„Teško i da će se seksualne radnice u Hrvatskoj organizirati u zaštiti svojih prava. Njihov glas se neće čuti javno sve do kada se društvo i mediji prema nama ponašaju kao da smo 'senzacija'. A mi, seksualne radnice, nismo samo 'zgodne žene'. Ima seksualnih radnica koje su educirane, koje su pametne, koje se time bave samo iz potrebe, poput studentica koje žele nekakav materijalni status. Ima žena koje time krpaju kućni budžet, koje prehranjuju djecu. Živimo u 21. stoljeću, na to se ne bi trebalo gledati kao na čudo. Seksualni rad je isto rad, ne razlikuje se od radnice u Konzumu“, smatra Mirjana.

Po njezinom mišljenju, seksualni rad i trgovina ljudima nisu jedno te isto, a sadašnje stanje i posljednji prijedlog zakona koji se zagubio u proceduri nisu ništa drugo nego dodatna represija. Skeptična je i prema prijedlogu da se kažnjavaju mušterije, jer „postoje klijenti koji su normalni ljudi, a postoje oni koji su više platežne moći za kojeg sumnjam da će ikada biti privedeni“.

„Kada bi dekriminalizirali seksualni rad naš položaj bi se poboljšao. Policija bi morala surađivati s nama, mogla bi nam pružiti zaštitu ako nas netko napadne, a tako bi se i lakše moglo otkriti koje su žene žrtve traffickinga, a koje nisu – zaključuje Mirjana.

Slična kruta zakonska rješenja imaju i druge zemlje bivše Jugoslavije, poput Slovenije, Srbije i Bosne i Hercegovine. S druge strane, prostitucija je na različite načine legalizirana u Italiji, Mađarskoj, Njemačkoj, Nizozemskoj gdje osobe koje se bave pružanjem seksualnih usluga uredno plaćaju porez od svojeg rada, osigurani su im obavezni liječnički pregledi, dobivaju poduzetničke dozvole i slično. U nekim državama legalno je i svodništvo, kao i vlasništvo nad javnom kućom.

Švedska, kao primjer zemlje po čijem se modelu želi regulirati i prostitucija u Hrvatskoj, nema legaliziranu prostituciju, ali tamo se ne kažnjava prostitutku nego samo korisnika njezinih usluga.

Međunarodna organizacija ljudska prava Amnesty International lani je izazvala dosta negodovanja donošenjem rezolucije o potpunoj dekriminalizaciji prostitucije, koja uključuje zalaganje ne samo da se ne kažnjavaju prostitutki, nego i njihovih klijenti i svodnici.

 

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2016. godinu