Šest kubanskih paradoksa ili turist koji to nije htio postati

'Cuba is... Cuba' – tautologija s kojom su srasli Kubanci i na koju se drito ponose rezonira mi još uvijek negdje oko srednjeg uha, u opasnoj blizini centra za ravnotežu.  

U zadnja dva mjeseca i nešto izžonglirao sam mali milijun pitanja i navodnih odgovora kojima bi sasvim lijepo pristajao upitnik na kraju, a vezanih za otok salse, siromaštva i seksa , da mislim da bi bilo kul isporučiti vam destilat u obliku zaigrane kubanske brojalice. Pa krenimo redom…

Na Kubu je nemoguće doći

Unatoč razarajućem cinizmu koji izjeda svakog tko se ambicioznije uputio u novinarsku profesiju, a nije emocionalno uskraćen, na Kubu sam krenuo s preostalim grumenom humanističkog optimizma - maglovitom idejom da ću uspostaviti neki suvisliji odnos s matičnom populacijom.

Loša ideja. Nisam vjerovao da će mi se to ikada dogoditi, ali na Kubi stvarno s guštom počinjete igrati ulogu turista i razgovor s nekubancem ispostavlja se kao jedini prozor u razumijevanje situacije. Kako god da okrenete, koju god komunikacijsku strategiju poduzeli, za njih ste prvo – i onda daleko ništa – svežanj para.

Nemoguće je zaobići taj svjesni ili nesvjesni refleks koji vas prati. Baš kao kad razgovarate s nekim tko ima ogroman prišt na faci, i jednostavno si ne možete pomoći, a da konstantno ne buljite u njega. Ili, ako ne buljite, onda se svojski trudite da to ne radite, čime je magijska prisutnost prišta još intenzivnija.

Na Kubi shvatite brutalnu realnost socijalnih veza – autentičan i iskren odnos dvaju bića koje dijeli ekonomski ponor je nemoguć. Dođe nešto poput psihološke fizike. Bez obzira na obostranu želju da to ne bude tako, unatoč trudu, ljubaznosti, otvorenoj komunikaciji ili eksplicitnoj ironiji duboke nejednakosti, psihofizikalni zakon i dalje djeluje.

Što me vodi do sljedećeg:

Besmisleno je, ali na Kubi nemojte nikog ništa pitati

Kubanci su u najvećem broju slučajeva izrazito komunikativni, ili nekorektnije – brbljavi. Djelomice me spašavalo nepoznavanje španjolskog, ali čak i tip koji zna doslovce pet engleskih riječi pokušat će vam reći sve o svojoj familiji, pitat vas otkud ste i redovito dodati da je tamo hladno, a potom, naravno, krenuti vam uvaliti nešto na čemu može zaraditi dolar ili dva.

Fenomen ide do apsurda. Pitate za neku ulicu, vrijeme ili kako se na Kubi definira bitak, a slučajna osoba će vam ići preporučiti restoran, smještaj, prijevoz ili neku sedamnaestu uslugu. Vodiči za Kubu redom upozoravaju turiste na jinterose – uigranu ekipu koja po ulicama, klubovima, plažama i gdje sve ne zašprehava naivne Europljane, ali kada vam regularna zaposlenica u internet kafiću na naivno pitanje odgovara ponudom nevezane usluge, onda skužite da je Kuba fakat svjetlosnim godinama daleko od mjesta gdje se upravo nalazite. Trebate lokalni savjet ili uputu? Nađite turista. Ili, drugim riječima:

Kubanci će se suludo istruditi, biti ljubazni, otvoreni, ali...

...nakraju će očekivati nešto iz vašeg džepa. Dvojica momaka su nas provela kroz havansko sveučilište, ispričala nam cijelu povijest, gdje je Castro spavao i kenjao, na kojem uglu je Che Guevara izašao iz trijumfalne kolone i razgovarao s ekipom, objasniti svoje osjećaje u vezi kubanskog totalitarizma, odvest će vas naposljetku u legendarni studentski birc gdje je bradati pravnik i budući diktator kovao revoluciju sa Camillom Cienfuegosom... e da bi vam rekao par o senzacionalnoj prilici da kupite rum iz obližnje tvornice u kojoj on radi na praksi i u vezi kojega vam može srediti popust.

Na Kubi sam doživio nekoliko sjajnih, otvorenih i drito ljudskih razgovora, ali baš nikad priča nije završila bez postscriptuma u kojem vas dotični ne želi osloboditi od par komada keša. Možda i nije tako strašno kad malo zastanete. Čovjek je potrošio neku količinu energije i vremena. Ali... problem je što vas nitko nije unaprijed upozorio da ćete 24 sata dnevno sudjelovati u više ili manje suptilnom procesu trgovinske razmjene i da li se s time načelno slažete. Zapravo, totalno je irelevantno. Dok ste na Kubi iz tog je balona apsolutno nemoguće izaći.

Smrt Castra je nebitna. Kuba ostaje Kuba

Kada slušate prosječnog Kubanca kako komentira vlast, pomislite zašto zemlja nije svrgnula Castra još početkom devedesetih kada su ih Rusi ostavili na cjedilu, a narod kroz četiri godine umirao od gladi hodajući dnevno satima do punktova gdje se eventualno moglo pojesti nešto kruha s rajčicom.

Kubanci ne muljaju. Mahom su nezadovoljni, pljuju po anoreksičnoj ekonomiji i češkaju glavu nad serijom paradoksa svakodnevice. Ali.. neće poduzeti apsolutno ništa.

Dapače, postoji gram ponosa na to ekskluzivno stanje stvari zbog kojeg uostalom avioni svakodnevno slijeću u Havanu. Kažu da je Kuba najsigurnija zemlja na svijetu, a na svakom prozoru i vratima stoje rešetke, odnedavno mogu kupovati i prodavati automobile, ali kupiti novi auto na Kubi znači platiti osam puta veću cijenu nego za što se prodaje u zemlji porijekla.

Mogu napokon putovati, ali za putovnicu trebaju izdvojiti vrtoglavih sto dolara, vrijedi im svega dvije godine i većina zemalja u svijetu ne želi im dati turističku vizu.

Hej, dobili su napokon dozvolu da odsjedaju u vlastitim hotelima, što si otprilike može priuštiti mikroskopski zanemariv postotak populacije. Puno toga im je omogućeno baš iz razloga što je nemoguće.

Razgovaram s dvoje mladih kubanskih novinara u vjerojatno najboljem havanskom klubu 'Factoria'. Imati lovu za upad i jedno piće doslovce znači da si negdje prekršio zakon. Svjesni su svega, ali odgovaraju mi sa smješkom - 'Cuba is cuba'. Ne žele kapitalizam u zapadnom stilu, premda to ultimativno znači da otromboljeni slinavi djedica može ući u bilo koji klub i slobodno birati iz menija osamnaestogodišnjakinja koje će mu navlažiti osušene erogene zone za kutiju cigareta, cugu i dvadeset dolara.

Na Kubi nitko nije dužan bankama, kažu mi ponosno. Kulturni život dostupan je svima. Balet, kazalište, kino, edukacija sve za bagatelu. Kul. Nakon što su zadovoljili materijalnu bazu šakom riže, piletinom ili svinjetinom, ostaje im luksuzna količina vremena za državno posredovanje nadgradnje. Mada se većina istoga objeručke troši na stajanje u redovima, višenje po ulicama i domišljanje kompliciranih shema kako iscijediti pak kapi kapitalističke masti iz turističke klase.

Kuba se otvara. Vrlo kontrolirano i planirano. Braća Castro su sasvim nebitna u ogromnom državnom aparatu koji drži naciju pod staklenim zvonom i u manjku iskustva o stvarima u kojima su uskraćeni.

Kuba je relativno uspješan eksperiment o ideji sreće

All said and done, Kubanci su relativno zadovoljan kolektiv. Ako se stupanj sreće mjeri manjkom frustracija, zavisti i očekivanja, onda su Castrovi pilići zadovoljili normu.

Istina da sobarica u hotelu zarađuje dvadeset puta više od kirurga, kao uostalom i sve djelatnosti koje su u neposrednom dodiru s turistima, klasne razlike na Kubi su još uvijek minimalne.

K tome, što će ti toliki novac kada ga zapravo nemaš gdje potrošiti. Osvježavajuće je vidjeti javni prostor totalno oslobođen reklama, brandova, uopće prostora gdje se možeš anestezirati dvosatnim shopping spree-jem.

Dućani, prodajni centri, uopće nešto čemu bi trebao izlog, potpuno su sakriveni od letimičnog pogleda i mahom neoznačeni. Lepeza artikala na ponudi brutalno je mala u komparaciji, mada usporeno raste. To još uvijek malo znači. Kubanci nemaju potrebu previše iskakati iz svog miljea demonstracijom individualnih platežnih moći. To bi podrazumijevalo svojevrstan osjećaj autonomije od neposredne realnosti i njenih sveprisutnih uvjeta.

Strah od državnog aparata duboko je usađen u ljude. Toliko duboko da prestaje biti problem i postaje tek još jedan stimulans za solidarnost.

Ne pokušavajte sami napraviti doručak

Samo to. Potrošio sam tri sata da nabavim redom: kruh, jaja, sir, voće. Svako od tih trebao sam locirati uz višekratnu asistenciju i na prilično udaljenim mjestima. Kruh se pokazao kao najveći izazov. Kubanci ga dobivaju preko svojih knjižica za subvencionirane namirnice, no turist ga tamo ne može nabaviti. Na kraju sam podmitio klinca da se zaleti do jedne takve pekare i na tuđe ime mi uzme šest žemlji. Dao sam mu dolar. Trebalo mu je pola sata i još mi je od oduševljenja htio ponijeti vrećice.

Zaboravi multikulturalizam. Na Kubi budi turist. Do jaja ako treba. Hedonistički bijelac koji troši dok domaćini podatno serviraju.

Sve drugo je uzaludno, proizvodi melankoliju i šumove u komunikacijskom kanalu. A i Kubanci će te više voljeti.