Sfera utjecaja: kako američki libertarijanci prepravljaju politike Južne Amerike

Originalni tekst je objavljen 9. kolovoza 2017. Preveo Forum.tm s dozvolom The Intercepta

 

Proljetno okupljanje u hotelu Brick, u Buenos Airesu, za Alejandra Chaufena značilo je ne samo povratak kući, nego i trčanje pobjedničkog kruga. Chaufen, visoki argentinski Amerikanac, proveo je cijeli život u potkopavanju ljevičarskih društvenih pokreta i vlada u Južnoj i Središnjoj Americi, zalažući se za business-friendly verziju libertanijanizma.

Desetljećima je to bila usamljena borba, ali ne i u posljednje vrijeme. Na Latinsko-američkom slobodarskom forumu (Latin America Liberty Forum) 2017. godine, Chaufen je bio među prijateljima. Međunarodno okupljanje libertijanskih aktivista sponzorirala je Atlas Economic Research Foundation (Ekonomska istraživačka fondacija Atlas), neprofitna zaklada za uvježbavanje lidera danas poznata pod imenom Atlas Network (Mreža Atlas) koju Chaufen vodi od 1991. godine. U hotelu Brick otkrio je  najsvježije pobjede; godine njegova rada počele su se davati plodove, zahvaljujući političkim i ekonomskim okolnostima – ali isto tako i zbog mreže aktivista koju je Chaufen jako dugo održavao.

„Ljevičarske vlade su u posljednjih desetak godina koristile novac kako bi kupovale glasove za preraspodjelu“, govori Chaufen ugodno zavaljen u predsoblju hotela. Nedavni pad cijena roba, uparen s korupcijskim skandalima, omogućio je grupi okupljenoj oko Atlasa da krene u akciju.

„Kad se stvori čistina, dolazi do krize, a tu postoji zahtjev za nekim promjenama, stoga morate imati ljude koji su uvježbani da guraju određene politike“, istaknuo je Chaufen, parafrazirajući pokojnog Miltona Friedmana. „U našem slučaju nastojimo potaknuti privatna rješenja za javne probleme“.

Chaufen ističe brojne lidere povezane s Atlasom koji su sada u centru pažnje: ministri u novoj konzervativnoj argentinskoj vladi, senatori u Boliviji i lideri Movimento Brasil Livre - MBL (Slobodarskog pokreta Brazila) koji su srušili predsjednicu Dilmu Rouseff, gdje je Chaufenova mreža posebno došla do izražaja.

„Bio sam na uličnim demonstracijama u Brazilu i pomislio: 'Hej, ovaj momak kojeg sam sreo kad je imao 17 ili 18 godina - eno ga gore u autobusu kako predvodi demonstracije. Ovo je ludo!'“, govori Chaufen uzbuđeno. Oni u Atlasovoj orbiti nisu bili ništa manje uzbuđeni kad bi naletjeli na Chaufena u Buenos Airesu. Aktivisti iz različitih zemalja zaustavljali su ga da mu izraze hvalospjeve dok je prolazio hotelom. Mnogima je Chaufen, iz svoje fotelje u Atlasu predstavljao mentora, financijskog sponzora i vodiča za novu političku paradigmu u njihovim zemljama.

Desnica u ofenzivi

Južnoamerička politika polako se pomiče udesno. Trijumfalne socijalističke vlade preplavile su regiju tijekom dobrog dijela 21. stoljeća – od argentinske Cristine Fernandez de Kirchner do populističkog zemljišnog reformatora Manuela Zelaya u Hondurasu – zagovarajući nove programe za siromašne, nacionalizirajući poslovne subjekte i izazivajući dominantnu ulogu SAD-a u poslovima ove hemisfere.

Posljednjih godina, međutim, ljevičarski lideri pali su jedan za drugim, ponekad i na spektakularne načine. Zelaya je tijekom vojnog puča iz predsjedničke palače izveden u pidžami; u Argentini je nekretninski tajkun uskočio u predsjedništvo, a Kirchner je optužena za korupciju; a u Brazilu, vladajuća Radnička partija, suočivši se s rastućim korupcijskim skandalom i masovnim prosvjedima, opozvana zbog optužbi za proračunske prijevare.

Promjena može izgledati kao dio mnogo većeg regionalnog rebalansiranja kad bi samo ekonomske okolnosti uzimali u obzir. A opet, Atlas Network se čini sveprisutnim, kao zajednička nit koja uzduž gura političke događaje. 

Priča o Mreži Atlas i njezinom dubokom utjecaju na ideologiju i političku vlast nikad nije u potpunosti ispričana. Poslovni podnesci i zapisi s tri kontinenta, zajedno s intervjuima koji su obavljeni s libertijanskim liderima, otkrivaju opseg njihove utjecajne povijesti. Libertijanska mreža, koja je preoblikovala političku moć u više država, također je djelovala kao tiha produžena ruka američke vanjske politike, budući da su think-tankovi povezani s Atlasom primili značajne novce američkog ministarstva vanjskih poslova State Departmenta i National Endowment for Democracy (NED), fondacije koja djeluje kao moćna ruka američke meke moći (soft power).

Iako su posljednje istrage rasvijetlile ulogu moćnih američkih konzervativnih milijardera - kao što su braća Koch - u razvoju business-friendly verzije libertijanske misli, mreža Atlas, koju financiraju fondacije braće Koch, ponovno je oživjela iste one metode koje je Zapad koristio za zemlje u razvoju. 

Mreža je u ekspanziji, trenutno razvija labavo partnerstvo s 450 think-tankova u cijelom svijetu. Atlas je objavio da je kao organizacija samo u 2016. godini izdvojio više od pet milijuna dolara za svoje partnere.

Tijekom godina, Atlas i njegove pridružene dobrotvorne organizacije osigurale su stotine darovnica (grantova) za konzervativne i slobodno-tržišne think-tankove u Južnoj Americi, uključujući i libertijansku mrežu koja podržava Pokret za slobodni Brazil i organizacije koje stoje iza libertijanskih težnji u Argentini, zajedno s Fundacion Pensar, Atlasov think-tank koji se spojio s političkom strankom Mauricija Macrija, poduzetnika koji danas upravlja državom. Vođe Pokreta za slobodni Brazil i osnivač Fundacion Eleutra u Hondurasu – utjecajnog neoliberalnog think-tanka u postpučističkoj zemlji - primili su financijsku podršku Atlasa i pripadaju sljedećoj generaciji političkih operativaca koji su prošli kroz Atlasove seminare za trening lidera.

Mreža Atlas obuhvaća desetke ostalih think-tankova diljem regije, uključujući istaknute skupine koje podržavaju desničarske snage što stoje iza razvijanja protuvladinih pokreta u Venecueli i kampanju Sebastiena Pinera, kandidata desnog centra koji vodi u anketama za ovogodišnje predsjedničke izbore u Čileu.

Atlasova metoda nigdje nije bila bolje utvrđena nego u novoosnovanoj mreži brazilskih slobodno-tržišnih think-tankova. Nedavno osnovani instituti radili su zajednički kako bi poticali bijes prema socijalističkim politikama, u suradnji s nekima od razvijenih akademskih centara, dok ostali rade na uvježbavanju aktivista i održavanju konstantnog rata u brazilskim medijima protiv ljevičarskih ideja.

Nastojanje da se bijes usmjeri isključivo prema ljevici prošle se godine isplatilo brazilskoj desnici. Milenijski aktivisti Pokreta za slobodni Brazil, od kojih su mnogi uvježbavali političko organiziranje u SAD-u, predvode masovni pokret kako bi zbog velikog korupcijskog skandala kanalizirali bijes javnosti prema Dilmi, predsjednici lijevog centra koja je u narodu poznata po svojem prvom imenu. Skandal, poznat po imenu Operação Lava Jato, odnosno Operacija autopraonica, još uvijek je priča koja traje o potplaćivanju koja uključuje vodeće političare svih važnijih političkih stranaka u Brazilu, uključujući desničarske stranke, kao i one desnog centra. No, na socijalne medije naučeni Pokret za slobodni Brazil, poznatiji po svojim portugalskim inicijalima MBL, uspio je usmjeriti većinu ogorčenja na Dilmu, zahtijevajući njezino svrgavanje i kraj politike socijalne države koju je provodila njezina Radnička partija.

Ustanak, koji se uspoređivao s pokretom Tea Party u SAD-u, pogotovo zato što je imao tihu potporu lokalnih industrijskih konglomerata te novih, na teoriji zavjere zasnovanih mreža krajnje desnih medija, zapečatio je 13–godišnju vladavinu Radničke partije micanjem Dilme iz predsjedničkog ureda opozivom 2016. godine.

Nogometni tim za rušenje

Pejzaž iz kojeg je MBL potekao predstavlja novi oblik razvoja u Brazilu. „Prije 10 godina postojala su valjda tri aktivna libertarijanska think-tanka“, kaže Helio Beltrão, bivši izvršni direktor hedge fonda koji sad vodi Instituto Mises, neprofitnu organizaciju koja je nazvana po libertijanskom filozofu Ludwigu von Misesu. „Sad“, kaže, „s potporom Atlasa, postoji gotovo 30 takvih aktivnih instituta u Brazilu, od kojih svi surađuju jedni s drugima, zajedno s ostalim grupama, poput Studenata za slobodu i MBL“.

„To vam je nogometni tim. Obrana su znanstvenici. U napadu su momci poput političara. Postigli smo nekoliko golova“, kaže, referirajući se na Dilmin opoziv. Centar su, kaže, „kulturni momci“ koji oblikuju javno mnijenje.

Beltrão objašnjava da se mreža think-tankova nada privatizaciji poštanske kompanije u Brazilu, nazvavši je „plodom koji visi nisko“ jer bi nakon toga mogao slijediti veći val slobodno-tržišnih reformi. Mnoge konzervativne političke stranke u Brazile prigrlile su libertijanske aktiviste kad su pokazali da mogu mobilizirati stotine tisuća ljudi u prosvjedima protiv Dilme, ali još uvijek nisu usvojile osnovne teorije o zakonu ponude i potražnje.

Fernando Schüler, znanstvenik i kolumnist povezan s Instituto Millenium, još jednog Atlasovog think-tanka u Brazilu, na drugi je način objasnio:

„Brazil ima 17.000 sindikata plaćenih javnim novcem, jedan dnevni dohodak na godinu ode sindikatima, koje potpuno kontrolira ljevica“, kaže Schüler. Jedini način da se preokrene socijalistički trend bio je nadmudriti ih. Ljudi bi mogli sami sudjelovati, koristeći tehnologiju i organizirati se uz niske troškove - WhatsApp, Facebook, You Tube, koristeći društvene mreže kao vrstu javne manifestacije“, nastavlja Schüler, objašnjavajući način na koji libertijanski organizatori mobiliziraju protestne pokrete protiv političara s ljevice.

Organizatori protiv Dilme svakodnevno su stvarali baražnu vatru filmovima na YouTubeu preko kojih su ismijavali vladu Radničke partije, zajedno s interaktivnom tabelom kako bi ohrabrili građane da lobiraju preko svojih zastupnika da glasaju za opoziv.

Schüler naglašava da je Pokret za slobodni Brazil i njegov think-tank primio financijsku potporu lokalnih poslodovačkih organizacija, ali da je pokret uspio i dijelom zato što se nije identificirao s postojećim političkim partijama, na koje većina javnosti gleda sa sumnjama. Tvrdi da je jedini način za radikalno preoblikovanje društva i preokretanje javnog sentimenta koji za sada podržava socijalnu državu, stalno vođenje kulturološkog rata kako bi se suočili s lijevim intelektualcima i medijima.

Brazilski bloger Rodrigo Constantino, jedan od osnivača Schülerovog think thanka, Instituto Milennium, polarizirao je brazilsku politiku svojom hiperstranačkom retorikom. Constantino, kojeg su nazvali i „Breitbart Brazila“ zbog svojih teorija zavjere i otrovnih komentara jednog desničara, predsjeda drugim think-tankom, Instituto Liberal. Svaki potez brazilske ljevice on vidi kao prikriveni pokušaj urušavanja demokracije - od upotrebe crvene boje na logotipu Svjetskog prvenstva u zemlji, do Bolsa Familia, programa brazilske vlade za pomoć u gotovini siromašnim obiteljima.

Constantinu se pripisuje populariziranje narativa da su pristaše Radničke partije liberali iz limuzina, bogati licemjeri koji su se sjatili oko socijalizma kako bi moralizirali svisoka dok pljačkaju radničku klasu za koju tvrde da predstavljaju.

„Breibartizacija“ javnog diskursa samo je jedan od mnogih načina na koji je Atlasova mreža suptilno utjecala na političku raspravu. „Ovo je vrlo paternalistička država. To je ludo. Mnogo je državne kontrole, a to je  dugoročni izazov“, kaže Schüler, dodajući da usprkos nedavnim pobjedama, libertijanci imaju pred sobom dug put u Brazilu. Nada se da će uspjeti kopirati model Margaret Thatcher, koja se oslanjala na mrežu libertijanskih think-tankova kako bi pogurala nepopularne reforme. „Mirovinski sistem je apsurdan. Privatizirao bih obrazovanje“, kaže Schüler, zveckajući litanijom promjena koje bi napravio u društvu - od prestanka financiranja sindikata do ukidanja zakona koji glasanje propisuje obaveznim.

A opet, jedini način da se to učini, dodaje, izgradnja je mreže neprofitnih organizacija koje bi vodile zasebne bitke kako bi gurale libertijanske ciljeve. Postojeći model – konstelacija desničarskih think-tankova u Washingtonu koje podupiru moćne fondacije – jedini je put naprijed u Brazilu, kaže Schüler.

Atlas, sa svoje strane, marljivo radi baš na tome. Daje grantove za nove think-tankove, organizira tečajeve o političkom upravljanju i odnosima s javnošću, sponzorira mrežne događaje širom svijeta, a posljednjih je godina posvetio posebne resurse za širenje utjecaja libertarijanaca na javno mnijenje putem društvenih medija i videozapisa na internetu.

Godišnje natjecanje potiče Atlasovu mrežu za proizvodnju viralnih videozapisa na YouTubeu koji promiču ideje laissez-faire i ismijavaju zagovornike države blagostanja. James O'Keefe, provokator poznat po podbadanju američkih demokrata svojim tajnim videozapisima, pojavio se ispred Atlasa kako bi objasnio svoje metode. Proizvođači iz grupe iz Wisconsina, koji su radili na stvaranju online videozapisa za diskreditiranje učiteljskih prosvjeda protiv zakona guvernera Scotta Walkera usmjerenih na razbijanje sindikata u javnom sektoru, također su dobili upute na Atlasovim treninzima.

Provjeren model

Među njegovim posljednjim pothvatima, Atlas je igrao važnu ulogu u južnoameričkoj zemlji koju je zahvatila najakutnija politička i humanitarna kriza: Venecueli. Zapisi koje je autorica i aktivistica Eva Golinger dobila preko zakona o slobodi na pravo na informiranje, kao i diplomatske poruke State Departmenta koje je otkrila zviždačica Chelsea Manning, otkrivaju da su američki političari sofisticirali napore u upotrebi Atlasovih think-tankova u dugotrajnoj kampanji za destabilizaciju venecuelanskog čelnika Huga Chaveza.

Cedice Libertad, Atlasova perjanica među think-tankovima u glavnom gradu Venecuele Caracasu, 1998. godine primio je redovitu financijsku podršku Center for International Private Enterprise (Centra za međunarodno privatno poduzetništvo). U jednom od darovnih pisama, NED je označio financiranje Cedicea kako bi pomogao u zagovaranju „promjena u vladi“. Direktor Cedicea bio je među potpisnicima kontroverznog „Dekreta Carmona“ koji je podržao kratkotrajni vojni puč protiv Chaveza 2002. godine.

Diplomatska poruka iz 2006. godine postavila je strategiju američkog ambasadora Williama Brownfielda za financiranje politički aktivnih neprofitnih organizacija u Venecueli: 1) Jačanje demokratskih institucija, 2) prodor u Chavezovu političku bazu, 3) podijeliti „čavizam“, 5) zaštititi vitalne američke poslovne interese, 5) međunarodno izolirati Chaveza.

U posljednjoj krizi u Venecueli, Cedice je promovirao nedavnu bujicu prosveda protiv predsjednika Nicholasa Madura, Chavezovog borbenog nasljednika. Cedice je blisko povezan s opozicijskom figurom Marijom Corinom Machado, jednom od liderica masovnih protuvladinih uličnih demonstracija posljednjih mjeseci. Machado je odala javno priznanje Atlasu za njegov rad. U videoporuci koju je 2014. dostavila grupi, kazala je: „Hvala vam mreža Atlas, svim borcima za slobodu“.

Na Atlasovom Latinsko-američkom slobodarskom forumu u Buenos Airesu, mladi lideri zujali su naprijed – natrag, dijeleći ideje kako poraziti socijalizam na svim razinama, od bitaka na studentskim kampusima do mobilizacije čitave zemlje kako bi prihvatila opoziv.

„Poduzetnici“ think-tankova od Perua, Dominikanske Republike i Hondurasa natjecali su se u formatu „Shark Tanka“, američkog rijaliti šoua u kojem poduzetnici iz start-upova predstavljaju svoje ideje panelu bogatih, nemilosrdnih investitora. Međutim, umjesto da traže ulaganja skupine venture kapitalista, lideri think-tankova postavljaju ideje iz političkog marketinga u natjecanju čija nagrada vrijedi pet tisuća američkih dolara. Na drugoj sjednici raspravljalo se o privlačenju podrške industrije za ekonomske reforme. U drugoj prostoriji, politički operativci debatirali su da se argumenti "ljubitelji slobode" mogu upotrijebiti na globalni rast populizma kako bi "preusmjerili osjećaj nepravde koju mnogi osjećaju" prema ciljevima slobodnog tržišta.

Jedan od mladih čelnika iz CADAL-a, think-tanka iz Buenos Airesa, predstavio je ideju da rangira svaku provinciju prema onome što je nazvao „indeks ekonomskih sloboda“, kojim bi mjerio razinu oporezivanja i regulacija kao glavni kriterij, a sve kako bi se što više pričalo o slobodno-tržišnim reformama. Ideja je svjesno modelirana na temelju sličnih strategija iz SAD-a, uključujući Indeks ekonomskih sloboda Heritage Foundationa koji mjeri zemlje na temelju kriterija koji uključuju porezne politike i regulatorne prepreke u formiranju poslovanja.

Think-tankovi su tradicionalno povezani s nezavisnim institutima formiranima da razviju nekonvencionalna rješenja. Ali Atlasov se model manje fokusira na razvijanje prijedloga istinski novih politika, a više na uspostavu političkih organizacija koje nose kredibilitet akademskih institucija, stvarajući od njih efikasan organ za osvajanje srca i uma.

Slobodno-tržišne ideje - poput smanjenja poreza na bogate; umanjivanje javnog sektora i njegovo postavljanje pod nadzor privatnih operatora; i liberalizirana trgovinska pravila i ograničavanje sindikata - uvijek su se borile s percepcijskim problemom. Zagovornici ove vizije otkrili su da birači imaju tendenciju da takve ideje shvate kao sredstvo za posluživanje gornjeg sloja društva. Preobražaj ekonomskog libertarijanizma u ideologiju javnog interesa zahtijevao je razrađene strategije za masovno uvjeravanje.

Atlasov model koji se sad rapidno širi Južnom Amerikom temelji se na metodi koja je usavršavana višedesetljetnom borbom u SAD-u i Velikoj Britaniji, budući da su libertijanci naporno radili kako bi zaustavili plimu narastajuće postratne socijalne države.

Anthony Fisher, britanski poduzetnik i osnivač Mreže Atlas, bio je pionir prodaje libertijanske ekonomije široj publici. Taktika je bila jednostavna: Fisher je, prema riječima njegovih suradnika, za svoju misiju uzeo „razasuti svijetom slobodno-tržišne think-tankove“.

Fisher je temelje svojih ideala našao u Friedrichu Hayeku, preteči modernog razmišljanja o maloj vladi. Nakon što je u časopisu Reader's Digest 1946. pročitao verziju temeljne knjige „Put u ropstvo“, Fisher je zatražio sastanak u Londonu s tim austrijskim ekonomistom. Kako se prisjeća njegov bliski kolega John Blundell, Fisher je Hayeku predložio da uđe u politiku. Ali Hayek je to odbio, obrazloživši da bi fokus na promjeni javnog diskursa trebao ići odozdo prema gore i da bi se na taj način društvo mnogo efikasnije preoblikovalo.

U međuvremenu, u SAD-u je drugi ideolog slobodnog tržišta, Leonard Read, upoznavao slične pojmove vodeći Gospodarsku komoru u Los Angelesu, podružnicu u borbi sa sindikatima iz kojih je izlazio s modricama. Da bi se suprotstavilo rastu socijalne države, bili su nužni puno razrađeniji odgovori kako bi se potakle rasprave o pravcu u kojem će ići društvo, bez vidljive veze s korporativnim interesima. 

Fisher je snažnije krenuo nakon sudbonosnog posjeta Readovoj tek osnovanoj neprofitnoj organizaciji Fondaciji za ekonomsko obrazovanje (Foundation for Economic Education) u New Yorku, koja je osnovana kako bi pomogla sponzorima i promovirala ideje intelektualaca koji su podržavali slobodno tržište. Libertijanski ekonomist F.A. Harper, koji je u to vrijeme radio u Fondaciji, upravo je tamo savjetovao Fishera o metodama koje bi trebao upotrijebiti da osnuje vlastitu neprofitnu organizaciju u Velikoj Britaniji.

Fisher je tijekom putovanja, s Harperom posjetio Svučilište Cornell kako bi se upoznao s najnovijim otkrićem u prehrambenoj industriji, uzgoju u baterijskim kavezima te je bio osupnut prizorom 15.000 pilića smještenih u jednoj jedinoj zgradi. Fisher je bio odlučan da tu inovaciju preseli i kući. Njegova tvornica, Buxted Chickens, rapidno je rasla i donijela Fisheru veliko bogatstvo. Dio profita odvojio je za drugi cilj na koji je bio potaknut tijekom putovanja u New York: Fisher je 1955. osnovao Institute of Economic Affairs (Institut za ekonomske poslove). 

Institut je pomogao popularizirati nekoć opskurni skup ekonomista koji su bili labavo povezani s Hayekovim idejama. Institut je postao ogledni primjer protivljenja rastućoj socijalnoj državi u Velikoj Britaniji, povezujući novinare sa znanstvenicima koji su promovirali slobodno tržište, a novinari su redovito širili kritike preko kolumni, radio-intervjua i konferencija.

Poslovnjaci su osigurali značajan novac za financiranje Instituta, kao što su to činile vodeće tvrtke britanske industrije i bankarstva, poput Barclaysa i British Petroleuma, sa svojim godišnjim doprinosima. Prema knjizi „Stvaranje Tačeričine Britanije“ (Making Thatcher’s Britain) povjesničara Ben Jacksona i Roberta Saundersa, jedan brodarski magnat napomenuo je da, ako su sveučilišta osiguravala municiju za sindikate, onda je Institut bio važan izvor metaka za poslodavce.

Kako su ekonomsko usporavanje i rastuća inflacija 70-ih godina potresli temelje britanskog društva, torijevski političari sve više su gravitirali Institutu s ciljem osiguravanja alternativne vizije. Institut se obavezao pružiti dostupne brošure i razgovore s političarima koje bi mogli upotrijebiti za upoznavanje javnosti s konceptima slobodnog tržišta. Mreža Atlas ponosno proglašava da je Institut „postavio intelektualni kamen temeljac onome što je kasnije postalo Tačeričinom revolucijom 80-ih“. Osoblje Instituta govorima je opskrbljivalo Thatcher te je dopunilo njezinu kampanju dokumentima o politikama oko različitih tema – od sindikata do kontrole cijena te je u masovnim medijima osigurala odgovore njezinim kritičarima. U pismu Fisheru nakon njezine pobjede 1979. godine, Thatcher je napisala da je Institut stvorio „klimu mišljenja koja je našu pobjedu učinila mogućom“.

„Nesumnjivo je da je u Britaniji došlo do enormnog napretka, Institut za ekonomske poslove, koji je postavio Anthony Fisher, doveo je do ogromne razlike“, jednom je rekao Milton Friedman. „Učinio je mogućom Margaret Thatcher. Učinio je mogućim ne samo njezinu pobjedu kojom je postala premijerka, nego i politike koje je mogla slijediti. I u istoj stvari u ovoj zemlji, razvijanje misli na istim linijama, učinilo je mogućim Ronalda Reagana i politike koje je mogao slijediti“.

Institut je ispunio cijeli krug. Hayek je osnovao grupu u koju je moguće ući samo s pozivnicom, skupinu slobodno-tržišnih ekonomista pod imenom Društvo Mont Pelerin (Mont Pelerin Society). Jedan od njegovih članova, Ed Feulner, pomogao je osnovati konzervativni think-tank u Washingtonu – Heritage Fondation (Fondaciju Heritage), inspiriran radom Instituta. Još jedan član Mont Pelerina, Ed Crane, osnovao je Cato Institute (Institut Cato), jedan od najvažnijih libertijanskih think-tankova u SAD-u.

Širenje po svijetu

Fisher, koji se 1981. godine smjestio u San Franciscu, na Hayekov je poziv 1981. počeo razvijati Atlas Economic Research Foundation (Fondacija za ekonomska istraživanja Atlas). Fisher je iskoristio svoj uspjeh s Institutom kako bi se predstavio korporativnim donatorima za pomoć u uspostavi niza manjih, ponekad i regionalnih think-tankova u New Yorku, Kanadi, Kaliforniji i Teksasu. S Atlasom će razmjeri projekta think-tankova koji promoviraju slobodno tržište sada postati globalni, Atlas postaje neprofitna organizacija koja je posvećena nastavku svog rada u uspostavi libertijanskih mostobrana u svakoj zemlji u svijetu. „Što više instituta uspostavimo u svijetu“, objavio je Fisher, „to je više mogućnosti za rješavanje različitih problema koji vape za rješenjem“.

Fisher je počeo prikupljati novac obraćajući se korporativnim donatorima uz pomoć pisanih preporuka Hayeka, Thatcher i Friedmana, uključujući hitan poziv donatorima da kroz Atlas pomognu ponoviti uspjeh Instituta. Hayek je napisao da model Instituta „treba koristiti kako bi se stvorili slični instituti diljem svijeta“. Dodao je da „bi novac bio dobro potrošen kad bi velike količine novca bile na raspolaganju za takav zajednički napor“.

Ponuda je poslana direktorima na najvišim mjestima i uskoro se novac počeo slijevati iz korporativnih blagajni republikanskih mega-donatora, uključujući Richarda Mellona Scaife. Kompanije poput Pfeizera, Proctor & Gamblea i Shella davale su Atlasu novac. Ali njihov utjecaj mora ostati neprimijećen ako žele da projekt funkcionira, napomenuo je Fisher. „Kako bi utjecali na javno mišljenje, neophodno je izbjeći bilo kakvu sugestiju da prevladavaju nečiji interesi ili namjera da indoktriniramo“, naznačio je Fisher u prijedlogu u kojem navodi svrhu Atlasa. Fisher je dodao da uspjeh Atlasa ovisi o percepciji da je znanstven i nepristran.

Atlas je snažno rastao. Mreža se do 1985. sastojala od 27 institucija u 17 zemalja, uključujući neprofitne organizacije u Italiji, Meksiku, Australiji i Peruu.

A tajming nije mogao biti bolji: Atlasova međunarodna ekspanzija počela je baš u vrijeme kad Reaganova administracija udvostručava agresivnu vanjsku politiku, nadajući se da će pobijediti ljevičarske vlade u inozemstvu.

Dok je Atlas javnosti tvrdio da ne prima državne novce (Fisher je omaložavao inozemnu pomoć kao još jedno „podmićivanje“ koje se koristilo za narušavanje tržišnih snaga), podaci pokazuju da je mreža potiho radila na usmjeravanju državnog novca za izgradnju svoje rastuće liste međunarodnih partnera. 

U jednoj poruci International Communication Agency (Međunarodne komunikacijske agencije), male federalne agencije posvećene promoviranju američkih interesa u inozemstvu, službenik Office of Private Sector Programs (Ureda za programe privatnom sektoru) pisao je Fisheru, kao odgovor na upit u vezi stjecanja državne pomoći. Službenik je odgovorio da mu je zabranjeno davati novac „direktno inozemnim organizacijama“, ali da može sufinancirati „konferencije ili razmjene s organizacijama“ čiji su domaćini grupe poput Atlasa. Potaknuo je Fishera da pošalje prijedlog. Pismo, poslano godinu nakon osnivanja Atlasa, bio je prvi znak da bi mreža mogla postati jedan od prikrivenih partnera za interese američke vanjske politike.

Memorandumi i ostali Fisherovi podaci pokazuju da je do 1986. godine Atlas pomogao utanačiti sastanke poslovnih direktora kako bi usmjerio državni novac svojoj mreži think-tankova. U jednom je slučaju službenik američke Agency for International Development (Agencije za međunarodni razvoj – USAID), krovnog tijela američke vlade za međunarodnu pomoć, preporučio da šef Coca-Coline podružnice u Panami surađuje s Atlasom kako bi u toj zemlji osnovao think-tank po uzoru na Institut. Atlasovi partneri također su povlačili novac iz blagajni National Endowment for Democracy (Nacionalne zaklade za demokraciju - NED), vladine neprofitne organizacije osnovane 1983. godine koju financiraju State Department i USAID kako bi izgradili SAD-u prijateljske političke institucije u zemljama u razvoju.

Uzvratiti udarac

Uz korporativno i vladino financiranje, Atlas je napravio još jedan slučajni preokret 1985. godine dolaskom Alejandra Chaufena. Linda Whetstone, Fisherova kći, prisjetila se u odavanju počasti, da se mladi Chaufen, koji je tad živio u Aucklandu, 1985. pojavio u Atlasovom uredu u San Franciscu „i da je bio spreman raditi besplatno“.

Rođen u Buenos Airesu, Chaufan je odrastao u „anti-peronističkoj obitelji“, kako je sam to nazvao. Bili su bogati, i usprkos tome što je odrastao u nevjerojatnim previranjima u Argentini, Chaufen je živio život relativnih privilegija. Proveo je tinejdžerske godine igrajući tenis, sanjareći da će postati profesionalni sportaš.

Chaufen svoj mladalački ideološki put pripisuje apetitu za proždiranjem libertijanskih tekstova - od Ayn Rand do brošura koje je objavljivala Fondacija za ekonomsko obrazovanje - FEE, grupa Leonarda Reada koja je originalno inspirirala Fishera. Nakon studija na Grove City College, duboko konzervativnoj kršćansko-liberalnoj umjetničkoj školi u Pennsylvaniji, gdje je bio predsjednik studentskog libertijanskog kluba, Chaufen se vratio u zemlju rođenja. Na scenu je stupila vojska, tvrdeći da postoji velika prijetnja komunističkih revolucionara. Tisuće studenata i aktivista bit će mučeno i ubijeno u kažnjavanju ljevičarskih disidenata nakon vojnog udara.

Chaufen ovo vrijeme pamti većinom u pozitivnom svjetlu, te će kasnije napisati da je vojska djelovala iz nužde kako bi spriječila komunističko „preuzimanje zemlje“. Dok je ganjao učiteljsku karijeru, Chaufen se susreo s „totalitaristima svih vrsta“ u akademskom životu. Nakon vojnog udara napisao je da je primijetio da su profesori postali „blaži“, unatoč tome što se s njim nisu slagali.

Libertarijanizam je u ostalim južnoameričkim državama također pronalazio prijemčljivu publiku među vojnim vladama. Nakon što je vojska u Čileu zbacila demokratski izabranu vladu Salvadora Allendea, ekonomisti iz Društva Mont Pelerin brzo su se sjatili u zemlju, postavivši pozornicu za široke libertijanske reforme, uključujući privatizaciju industrije i mirovinskog sustava. Kroz cijelu je regiju, pod stražom desničarskih vojnih čelnika koji su prisvojili vlast, libertijanska ekonomska politika počela puštati korijenje.

Sa svoje strane, Chaufenov ideološki žar se očitovao rane 1979. godine kad je za FEE objavio esej pod nazivom „Rat bez kraja“. Opisivao je horore ljevičarskog terora, „poput obitelji Charles Mansona, ili jačine pukovnije - kao gerilske postrojbe na Bliskom istoku, Africi i Južnoj Americi“. Postojala je potreba, piše, da „snage individualne slobode i privatnog vlasništva“ uzvrate udarac.

Njegov entuzijazam privukao je pažnju. Chaufena su 1980., kad je imao 26 godina, pozvali da postane najmlađim članom Društva Mont Pelerin. Otputovao je u Stanford i dobio priliku da ostvari direktne kontakte s Readom, Hayekom i ostalim vodećim libertarijancima. U roku od pet godina Chaufen se oženio s Amerikankom i živio u Oaklandu. Počeo je dopirati do članova Pelerina u području Zaljeva, uključujući Fishera.

Prema bilješkama sa sastanka Atlasovog odbora, Fisher je izvijestio svoje kolege da je Chaufenu te godine dao dodatnih 500 dolara božićnice, nadajući se da će na puno radno vrijeme zaposliti mlade ekonomiste koji bi razvijali Atlasove think-tankove u Južnoj Americi. Chaufen je sljedeće godine na Jamajci organizirao prvi Atlasov samit južnoameričkih think-tankova.

Chaufen je jako dobro razumio Atlasov model te je marljivo radio kako bi proširio mrežu, pomažući osnivanju think-tankova u Africi i Europi, mada je svoje napore usredotočio na Južnu Ameriku. Opisujući kako privući donatore, Chaufen je u jednom predavanju naglasio da se donatori ne smiju pojaviti kao platitelji istraživanja javnog mnijenja jer bi zbog toga ankete izgubile na kredibilitetu. „Pfizer neće sponzorirati istraživanja o zdravstvu, a Exxon isto tako neće platiti istraživanja koja se tiču okoliša“, naznačio je Chaufen. Libertarijanski think-tankovi, poput onih u Atlasovoj mreži, međutim, nisu mogli samo predstaviti istraživanja s više kredibiliteta, nego im je bila potrebna pokrivenost u lokalnim medijima.

„Novinare privlače stvari koje su nove i o kojima je lako izvijestiti“, kazao je Chaufen. Mediji su mnogo manje zainteresirani u citiranju libertarijanskih filozofa, ustvrdio je, ali ako think-tank izradi istraživanje, ljudi će slušati. „I donatori to također znaju“, dodao je.

Chaufen je 1991., tri godine nakon Fisherove smrti, preuzeo Atlas i dobio priliku donatorima pričati o Atlasovom radu kroz autoritet čelnika. Brzo je počeo okupljati korporativne sponzore kako bi pogurao specifične ciljeve neke kompanije preko mreže. Philip Morris redovito je davao novac Atlasu, uključujući 50 tisuća dolara 1994. godine, što je godinama kasnije razotkriveno preko sudskih parnica. Podaci pokazuju da je duhanski div smatrao Atlas saveznikom s kojim će raditi na pitanjima parničenja na međunarodnoj razini.

Novinari u Čileu otkrili su da su think-tankovi, koje podupire Atlas, radili kako bi potiho lobirali protiv regulacije pušenja bez da su otkrili da ih financiraju duhanske kompanije, što je strategija koju su ostali think-tankovi koristili na sličan način.

Korporativni giganti, kao što su ExxonMobile i MasterCard, bili su među Atlasovim donatorima. Grupa je također privukla vodeće figure libertarijanizma, kao što su fondacije povezane s investitorom Johnom Templetonom i milijarderima braćom Charlesom i Davidom Kochom, koji redovito pridonose Atlasu i povezanim institucijama redovitim prilozima.

Chaufenova vještina prikupljanja novca proširila se na sve veći broj bogatih konzervativnih fondacija koje su počele cvjetati. Bio je jedan od utemeljitelja Donors Trust (Zaklade donatora), tajnovitog fonda koji savjetuje donatore i koji je libertarijanskim neprofitnim organizacijama podijelio preko 400 milijuna dolara, uključujući i članovima Atlasove mreže. Chaufen također služi i kao staratelj u Chase Foundation u Virdžiniji, koju je osnovao član Društva Monte Pelerin i na sličan način šalje novac Atlasovim think-tankovima.

Američka vlada je drugi dio izvora novca. U početku je NED nailazio na poteškoće pri postavljanju neprofitnih organizacija politički prijateljskih prema SAD-u. Gerardo Bongiovanni, predsjednik Fundación Libertad, Atlasovog think-tanka u argentinskom gradu Rosario, zabilježio je tijekom predavanja s Chaufenom da je početni kapital, koji je poslužio kao sjeme za razvoj Atlasa pristigao od NED-ovog partnera Center for International Private Enterprise, između 1985. i 1987. godine iznosio milijun dolara. Think-tankovi, koji su dobili taj inicijalni novac, brzo su usahnuli, objašnjava Bongiovanni, navodeći da je razlog nedostatak uvježbanog menadžmenta.

Atlas je, međutim, novac američkih poreznih obveznika koji je dolazio preko NED-a i Center for International Private Enterprises uspio pretvoriti u bitan izvor za financiranje svoje rastuće mreže. Instrumenti financiranja osigurali su novac za poticanje rasta Atlasovih think-tankova u Istočnoj Europu, nakon pada Sovjetskog Saveza, a kasnije da bi promovirali američke interese na Bliskom istoku. Među primateljima gotovine Centre for International Private Enterprises je i Cedice Libertad, grupa kojoj se zahvalila venecuelanska opozicijska liderica Maria Corina Machado.

Chaufen se u hotelu Brick u Buenos Airesu prisjeća posljednja tri desetljeća. Fisher „bi bio općenito zadovoljan i ne bi vjerovao koliko je mreža narasla“, kaže Chaufen, naglasivši da utemeljitelj Atlasa možda ne bi očekivao razinu direktnog političkog angažmana grupe. Chaufen se razvedrio kad je američki predsjednik postao Donald Trump, pohvalio njegova imenovanja. A zašto i ne bi? Trumpova administracija puna je učenika grupacija povezanih s Atlasom i prijateljima mreže. Sebastian Gorka, Trumpov islamofobični savjetnik o protuterorizmu, jednom je vodio think-tank u Mađarskoj kojeg je podržavao Atlas. Potpredsjednik Mike Pence bio je na jednom Atlasovom događaju i govorio o grupi kao iznimnoj. Ministrica obrazovanja Betsy DeVos i Chaufen bili su bliski dok su bili lideri u u Institutu Acton, think-tanku iz Michigena koji je razvio religijske argumente u korist libertarijanskih politika – koji sada ima i povezanu organizaciju u Brazilu pod nazivom Centro Interdisciplinar de Etica e Economia Personalista (Interdisciplinarni centar za etiku i osobnu ekonomiju). Ali možda je Chaufenova najvrednija osoba u administraciji Judy Shelton, ekonomistica i visoka članica Mreže Atlas. Shelton je nakon dolaska Trumpa na vlast imenovana predsjednicom NED-a. Prije toga je služila kao savjetnica Trumpu u kampanji i kasnije tijekom tranzicije vlasti. Chaufen se ozari kad priča o njoj. „Eto, Atlasovi ljudi postali su predsjedatelji NED-a“, kaže.

Prije nego će završiti intervju, Chaufen je nagovijestio da još toga mora napraviti: više think-tankova, više napora da se svrgnu ljevičarske vlade, i više lojalnih privrženika i bivših učenika na najvišim položajima u vladama diljem svijeta. „Posao je i dalje u tijeku“, kaže Chaufen.

Kasnije se Chaufen pojavio na gala večeri Latinsko-američkom slobodarskom forumu. Zajedno s panelom Atlasovih stručnjaka raspravljao je o tome kako treba ojačati libertarijanske opozicijske pokrete u Ekvadoru i Venecueli.

Originalni tekst objavljen je 9. kolovoza 2017. Preveo Forum.tm s dozvolom The Intercepta