Smiljan Reljić/Povampirena uhoda

IME I PREZIME: Smiljan Reljić

ZANIMANJE: Uhoda.

RAZLOG UVRŠTENJA U RUBRIKU: Nedavno povampirenje. Ispostavilo se da Most, skupinu samoproklamiranih reformatora koja je vratila HDZ na čelo države, štiti tvrtka u kojoj je Reljić savjetnik.

SAMO SAVJETNIK? Da, vlasnik je Enimark Ponjević.

ENIMARK? Da, čovjek se tako zove, svi se nekako zovemo. Uglavnom, Reljić im je bio savjetnik, što je postalo medijski zanimljivo nedugo nakon što je Nikola Grmoja, prva truba Mosta, objavio da policija, po nalogu Ranka Ostojića, ministra, prati Božu Petrova, Mostova čelnika, što je Uskok demantirao, ali se zapazilo da je Reljić Enimarkov savjetnik. Ubrzo su iz Mosta objavili da Enimarkovoj firmi otkazuju suradnju.

ŠTO BI RELJIĆ MOGAO SAVJETOVATI? Štošta. Malo je oblika kršenja ljudskih prava koje hrvatske tajne službe, dok ih je vodio, nisu ili provodile, ili ignorirale. Kapitalno su mu djelo novinarski dosjei, nije bilo ozbiljnije redakcije s barem deset novinara koje nije uhodio.

ZAŠTO? Zato što je služio paranoičnom Tuđmanovu režimu. Postao je neka vrsta trademarka špijunske naravi Tuđmanova poretka.

ENIMARK I TRADEMARK: Da.

TKO JE JOŠ SMILJAN RELJIĆ? Drnišanin rođen 23. veljače 1958. godine. Navodno mu je nakon Drugog svjetskog rata za oca Josipa zanimanje pokazivala Ozna, a za strica Smiljana 1971. godine Služba državne sigurnosti. Unatoč svemu, mali Smiljan završio je osnovnu školu u Drnišu, srednju u Šibeniku, a u Zagrebu diplomirao pravo. S diplomom se u Drnišu zapošljava 1985. godine kao voditelj pravne službe u tvrtki Kalun, da bi se već potkraj 1989. godine aktivno uključio u rad mjesnog HDZ-a. Na prvim izborima pobjeđuje sa 67 posto glasova i ulazi u Sabor kao zastupnik u tadašnjem Vijeću općina. U Drnišu je bio sekretar za opću upravu, a 1990. godine izabran je i za predsjednika Izvršnog vijeća u Drnišu. Nakon početka balvan-revolucije vodi drniški Krizni štab. Potkraj kolovoza 1991. godine jedanaest hrvatskih vojnika zarobljeno je u akciji skidanja srpske zastave u selu Tepljuh. Zapovijed za akciju izdao je Drago Krpina. Nakon pregovora sa srpskim generalima Ratkom Mladićem i Špirom Ninkovićem te oslobađanja zarobljenih vojnika, podnosi ostavku.

HRABAR ČIN: Itekako. Štoviše, sprašio je i u Zagreb, gdje 1. rujna 1991. godine dobiva posao u MUP-u, što mu neki Drnišani nisu zaboravili budući da je tek koji dan potom grad okupiran. Postaje pomoćnik ministra za javnu sigurnost. Sudjeluje u formiranju Kriminalističke policije i postaje njezin šef, a od 1992. godine preuzima Službu za zaštitu ustavnog poretka. Negdje 1997. godine, nakon što je u nekoj dvorskoj spletki Ivan Jarnjak smijenjen s mjesta ministra unutarnjih poslova i postavljen za ravnatelja Ureda za nacionalnu sigurnost (UNS), za njim je krenuo i Reljić. U UNS-u, Tuđmanovoj krovnoj tajnoj službi, postao je šef Nadzorne službe. Od 2000. do 2002. godine, kada UNS preuzima Tomislav Karamarko, Reljić je njegov savjetnik. Uza sve to jedno je vrijeme, u drugoj polovici 1990-ih, bio i direktor HEP-ova sigurnosnog sektora.

FINO MU JE IŠLO: I trudio se. U njegovu mandatu, razni oblici političkog terora bili su svakodnevna pojava, a uhođenja novinara (njih ukupno 126) i opozicije bili su uobičajeni. Na meti mu je bio i Krunislav Olujić, bivši predsjednik Vrhovnoga suda, a uoči dolaska Ivana Pavla II. u Zagreb u operativnoj akciji "Pastir 900" čak i sindikalni prvaci.

ČAK? Da, malo što je tako dosadno i bezopasno kao hrvatski sindikalni prvaci. No, Tuđmanov je režim bio paranoičan, a Reljić udarna pesnica paranoje.

NEGO, KARAMARKO? RELJIĆ GA JE SAVJETOVAO? I to, kako se čini, izrazito uspješno da je Karamarko, na koncu, ishodio od tadašnjeg predsjednika države Stipe Mesića da ga pošalje u...

NEŠTO NEPRISTOJNO? Vrlo.

ONDA JE MOŽDA BOLJE NE PISATI? Naprotiv, nužno je. Mesić ga je poslao u takozvanu predsjedničku mirovinu, koju je zaslužio do danas nepoznatim "izvanrednim vojnim zaslugama". Navodno da je za državu bilo bolje tako nego da je na ulici. Od odlaska u mirovinu, Reljić se, svjedoče upućeniji, posvetio vinogradu u Drnišu i lovištu, a povremeno se oglasi i u medijima.

ZASLUŽIO JE? Kako nije. Godinama je inspirirao sadističko zadiranje u privatnost ne baš brojne glasne opozicije Tuđmanovu režimu, inzistirao je na kreiranju stupidnih dosjea o opozicijskim novinarima u kojima su pohranjivani njihovi privatni podaci, kontakti s opozicijskim prvacima, telefonski razgovori, čak i novinski tekstovi pribavljeni, za potrebe hranjenja režimske patologije, prije objave. Uz to, tajne službe u njegovim mandatima nisu ni izbliza jednako strasno istraživale zločine hrvatske strane.

ZANIMLJIVOSTI? Mnogo ih je. Evo ponekih. Novinske arhive svjedoče da je kao ravnatelj SZUP-a sudjelovao u čak sedam prometnih nesreća, navodno je samo jedna evidentirana u policijskim terminalima. Već spomenuti Krunislav Olujić tvrdio je kako je Reljić inzistirao na tome da Vrhovni sud poništi presudu protiv dvojice zaposlenika osječkog SZUP-a, koji su terećeni za smrt poduzetnika Šefika Mujkića. On je na smrt premlaćen u policijskoj postaji u Slavonskom Brodu, a sumnjičen je kao navodni špijun bosanskih Srba. Ima još: prošle godine pojavio se na sudu tužeći posrnuloga građevinskog poduzetnika Željka Rihtarića kojem je još 2001. posudio 80.000 njemačkih maraka. Dok se naivniji dio novinara iščuđavao kako je moguće da pravnik i bivši prvi državni špijun ne zna da je u Hrvatskoj zabranjeno posuđivati stranu valutu. "Dao sam mu 50.000 DEM u fitness centru Top Line na Jarunu. Rok je bio mjesec dana, a moja nagrada je trebala iznositi 5000 DEM. Nakon isteka roka Rihtarić mi je dao tu nagradu, ali glavnicu nije imao. Poslije mi je dao još dvaput po 5000 DEM. Još 25.000 DEM sam mu dao kasnije u fitness centru, a onda smo sastavili potvrdu i ovjerili je kod javnog bilježnika. To mi je bila sva ušteđevina", rekao je Reljić, tvrdeći da nije imao lihvarske namjere. Međutim, malo poslije pokazalo se da je naš junak otkupio tih 25.000 DEM-a koje je Rihtarić dugovao nekoj ženi iz Karlovca.

POSEBNE ZANIMLJIVOSTI: Spominje ga i Ivo Banac. U tekstu objavljenom u Feralu o odvjetniku Drašku Šoću šikaniranom zbog nepodobnih krvnih zrnaca, Banac piše: "Kad je u studenomu 1996. Šoć bio pred protjerivanjem iz Hrvatske, u priču se ubacio HHO i Šoća stavio pod svoju zaštitu. Unatoč činjenici da je ondašnji ravnatelj SZUP-a Smiljan Reljić rekao Čičku da je Šoć 'srpski špijun', da se 'rukovao u Dubrovniku na Stradunu 1989. g. s Arkanom' te da će on podnijeti ostavku ako se ostvare Šoćeva državljanska prava, ništa od toga nije postalo predmetom sudskog spora. Rekla-kazala.“

MISLI LI BANAC DA BI VLAST MOSTA I HDZ-a MOGLA ISPRAVITI TU NEPRAVDU? Ne bismo odgovarali u Bančevo ime. Ali bismo s njim, našim vjernim čitateljem, završili tekst. O njemu se, kao i o Reljiću, ionako vjerojatno ne zna štošta, ali je sve jasno.